Published On: Sub, srp 6th, 2019

Što se događa u pozadini borbe za Aluminij?

Neizvjesnosti oko sudbine mostarskog Aluminija gotovo da i nema! Premda su iz Vlade FBiH nakon sastanka s ‘Arapima’ (WAQT Trade LLC) izrazili dozu optimizma, stvarno stanje jeste da je kompanija s dugom većim od 400 milijuna maraka po različitim osnovama puno bliže propasti nego opstanku.

Ponovit ćemo, Aluminij je prekjučer kupio struju za još 4 dana, točnije struju je kupio budući potencijalni vlasnik Glencore. I to je to. Što dalje? Nitko ne zna. Spominju se neke dubinske analize, ogromne investicije, ne pita se za cijenu, koriste se izrazi poput ‘Aluminij mora…’ Sve to ništa neće vrijediti u ponedjeljak navečer!, piše Dnevni list.

Spinovi ili…?

Jasno je da se u pozadini ipak nešto valja i da je u cijelu priču uključen i ‘gospodarski’ obavještajni sektor te raznorazni ‘spin doktori’. Izjava resornog ministra Nermina Džindića da je ponuda ‘Arapa’ konkretnija od Glencoreove ugrozila je sastanak koji je švicarska kompanija zakazala u ponedjeljak s Vladom FBiH. Predstavnici Glencorea su ljuti jer je ministar javno pohvalio tvrtku iz Dubaija, a oni su ti koji su produžili život Aluminiju još četiri dana.

U Glencoreu sada sumnjaju da je posao osiguran Arapima. Ni ekonomska struka nije baš presretna načinom na koji je predstavljen investitor iz Dubaija. Premda to nitko ne želi baš javno reći, neslužbena ocjena je da ‘kada čovjek dolazi u banku po kredit i ne pita za kamatu, jasno je da nema namjeru vraćati kredit’. Isto je i kada kupuje a ne pita za cijenu! Neki su spremni ustvrditi da je riječ o klasičnom pranju novca, no, to su za sada samo kuloarske priče, a moguće i obavještajni spinovi.

Kako do 51%?

Još nešto je u cijeloj priči nedorečeno. Budući kupac, bio to Glencore ili WAQT Trade LLC, od Vlade FBiH može kupiti 44% dionica. Kako će investitor doći do još minimum 6% potrebnih da ima potpunu kontrolu nad kompanijom? Hrvatska vlada je vlasnik 12% i pitanje je hoće li svoj udio prodati ukoliko se posao bude sklapao s WAQT Trade LLC.

Premda u Hrvatskoj vlada potpuna šutnja po pitanju Aluminija, ne treba zanemariti politički kontekst i utjecaj koji politički predstavnici Hrvata u BiH imaju na hrvatskog premijera Andreja Plenkovića.

Pitanje je i što je s malim dioničarima? Na web stranici Registra vrijednosnih papira može se pronaći Top 10 vlasnika Aluminija, a ispod njih su radnici ili oni koji su od radnika eventualno kupovali dionice, dok su imale neku vrijednost.

Očito, arapska kompanija za potpuni kontrolni paket morat će se okrenuti ‘potrazi’ za malim dioničarima među kojima nesumnjivo ima i onih koji će željeti prodati svoj udio ukoliko im se ponudi neka pristojna cijena po dionici. Vremena ‘junačenja’ su davna prošlost, svi vole i žele ‘keš’.

Jahić, Brajković, Anić…

Nakon Vlade FBiH i Vlade RH najveći pojedinačni mali dioničar je Mehmed Jahić, nekadašnji predsjednik Nadzornog odbora Aluminija, iz ere Vlade FBiH kojom je kao premijer rukovodio Nermin Nikšić. Jahić po RVP-u ima 1% dionica Aluminija. Nepoznato ostaje je li ih kupio ili su mu ‘darovane’. Iza njega na top listi je sarajevski investicijski fond OIF LILIUM GLOBAL s 0,3% dionica, a potom slijede nekadašnji generalni direktor Mijo Brajković, koji je i jučer ponudio besplatnu pomoć, potom je tu Berislav Batinić, Samir Anić (mijenjao nekoliko dužnosti, pozicije člana NO-a i slično) Vladimir Božić (stari tehnički direktor), bivši generalni direktor Ivo Bradvica i također bivši direktor Mladen Galić.

Vrijednost dionice Aluminija trenutačno je nepoznata i pitanje je koliko će novca budući kupac ponuditi da osigura potpunu vlasničku kontrolu. Očito, morat će se direktno pregovarati, pa tko voli nek’ izvoli.

Uz potpuno skriveni podatak o kojim novcima je uopće riječ, odnosno koliko će potencijalni kupci ponuditi novca za Aluminij (ili će ga dobiti za jedan euro), nepoznato je i koji je točan cilj budućih kupaca. Priča se o investicijama od 500 milijuna eura, priča se o tome da ‘novac nije problem’, o ‘duplanju proizvodnje’. Ako je Aluminij u minusu većem od 400 milijuna maraka, ako je nepoželjan i neisplativ, zašto bi netko sada ‘ušao u igru’?

Može se postaviti i drugačije pitanje – odgovara li kriza u Aluminiju lokalnim gospodarskim i političkim elitama? Znakovito, na jučerašnjoj konferenciji za medije Bakir Izetbegović je kratko izjavio ‘da se s Čovićem trebao sastati oko Aluminija’. Što njih dvojica mogu riješiti?