Umro je Enver Hadžihasanović, bivši general Trećeg korpusa Armije BiH, čovjek koji je zapovijedao 7. muslimanskom brigadom, jedinicom poznatom po stranim borcima mudžahedinima, ratnim zločinima i brutalnostima koje ni Haag nije mogao ignorirati.
Ali, ako ste pratili bh. medije, možda vam se učinilo da je umro vojni strateg, moralna vertikala, heroj čiste i besprijekorne vojske.
Jer u Bosni, kao i uvijek, neki zločini su zločini, a neki su samo “incidenti”.
generali, gazije i povijest bez zločina
Haag ga je osudio na pet godina zatvora za zločine nad Hrvatima i Srbima, skupa s Amirom Kuburom, zbog pokolja u Maljinama i Majetićima. Ali, u bh. medijima, on nije osuđen za ratne zločine, već tek za „zločine“. Jer, valjda, postoje zločini i „zločini“.
Tri desetljeća traje proces pranja i prekrajanja povijesti. Tri desetljeća se ponavlja mantra da Armija BiH nije činila zločine. Da se ne smije izjednačavati krvnike i žrtve.
Ali žrtve su žrtve, bez obzira na vjeru i naciju.
I dok se povijest ispisuje po potrebi, u bosanskoj verziji rata mudžahedini su postali doktori, Armija BiH najčišća vojska u povijesti, a njihovi generali nevine žrtve haške nepravde.
Zato je i Hadžihasanović postao legenda. Kao i Sakib Mahmuljin, koji je pobjegao u Tursku da izbjegne kaznu za ratne zločine. Kao i Mehmed Alagić, Rasim Delić, kao i svi drugi koji su činili ono što je Haag nazvao ratnim zločinima, ali što se u Bosni nikad neće tako nazvati.
Jer tko god se u ratu borio pod zelenom zastavom, borio se za pravu stvar. A „prava stvar“ ne poznaje ni zločin, ni silovanje, ni klanja.
kad milošević daje komplimente
Hadžihasanović se u Haagu susreo s Slobodanom Miloševićem, a Milošević mu je rekao:
“Envere, bre, samo da znaš kakve su meni tokom rata u Bosni srpski komandanti slali izveštaje o tebi, ja sam mislio da si ti neki monstrum, satrap, masovni ubica. A sad kad sam te upoznao vidim sve suprotno, da si ti jedan normalan, čestit, dobar čovek.”
Kad ti Milošević daje ovakvu vrstu pohvale, stvarno se trebaš zapitati.
Ali Bošnjaci nisu.
dijete koje čeka pravdu
U ratu su mudžahedini klali, odsijecali glave, silovali.
Ali nitko iz Armije BiH nikada se nije pokajao. Nikada nitko nije priznao ono što su svi znali. Nikada nisu postojale bošnjačke isprike za silovanu i ubijenu devetogodišnju Mirjanu Dragičević, djevojčicu iz Donje Bioče kod Ilijaša, koju su mudžahedini iz 7. muslimanske brigade zvjerski silovali i ubili pred očima njene majke. Kao i njenog starijeg brata.
Za ovaj zločin nitko nikada nije odgovarao.
Jer Armija BiH nije činila zločine. Ona je ubijala pod dove i Konvencije o ratovanju.
pravda koja ne dolazi
Dok se međunarodna zajednica pere rezolucijama i deklaracijama, dok se ratni zločinci pretvaraju u heroje, dok se Sakibu Mahmuljinu ne može ući u trag, dok Hamdija Abdić Tigar sjedi u parlamentu, a bio je osumnjičen za ubojstvo generala HVO-a Viteza Vlade Šantića, dok se Šerif Patković nudi Hamasu, dok se Nezim Halilović Muderris slobodno šeće i propovijeda – dotle se sve ostale žrtve tretiraju kao fusnota u povijesti.
I zato Bosna i Hercegovina neće imati selamet.
Dok pravda ne postane pravda za sve.
Izvor: CrossAtlantic
wpDiscuz
