ŠTO ĆE ODLUČITI PROKLETO POSLOVIČNI HNS: Hoće li konačno skupiti čojstva i stati iskreno uz Srbe ili će Hrvate nastaviti držati u stadiju “Džaferovićevih krznenih životinjica”? Onako kako je naš nestanak zamislio Plenković. Onomad kad je pljunuo po Vukovaru

Kada je došao Turčin, kada je odsjekao glavu hrvatskom kralju Stjepanu Tomaševiću, vladaru kraljevine Bosne, one koja je nastala u inat ugarizaciji Hrvatske, ujedno i srpskom despotu, kralju koji je u svojoj osobi ujedinjava trgiku ova dva naroda i čija je smrt postala obveza i znamen svakome željnom slobode…

…kada je potom dojahao turski okupator, protjerao kraljicu Katarinu, katolkinju i kćerku patarena,  Hercega Stefana, vladara  Vojvodstva od Svetog Save, kraljicu koja u svojoj osobi ujedinjava tragiku tadašnih triju BH konfesija, tragiku koja će u mračnom osmanskom kalifatu trajati punih 400 godina i čija je patnja postala isto tako i obveza i znamen, svakom čovjeku kojem je bilo stalo do naše zemlje…

….tada je Zapad, taj prokleto indolentni Zapad, kazao kako je Srba i Hrvata dovoljno na Balkanu da krvare. Da zaustavljaju kalifat.

Postali smo vojna krajina Beča.

Do tada, ostaci Tomislavovog, Tvrtkovog i Dušanovog carstva, bijahu najperspektivniji krajevi Europe. Smješteni na najvažnijem mostu Svijeta. Balkanu. Na idealnom prostoru između Rima i Carigrada.

Poslije Turaka postaju slučaj svijeta. Opustošena zemlja. Desetkovana. Bez muškaraca. Zemlja udovica, siročadi.

400 godina kasnije, nakon koljiva, danaka, pljački i kulture smrti, nad Srbima, Hrvatima i elitocidom nad Bošnjacima nakon bune Kapetanovića, u samom foto finišu osmanske propasti, kada su Don Ivan Musić i Mihajlo Ljubibratić uz pomoć Žane Merkus, zaboravljene a najvažnije žene našeg vremena digli ustanak protiv Osmanlija, koji će  buknuti preko Gabele i Nevesinja sve do Beograda, Sofije, Bukurešta, Moskve i do konačno poraženog Stambola, i koji će u konačnici srušiti najveću imperiju tog vremena, Ameriku tog vremena, Osmansku Tursku, imperiju koja je preživljavala baš kao i Amerika danas, na porobljavanju malih nacija, tada se u Zagrebu digla na zadnje noge neka kukavna gospoda.

Neki Njonje tog vremena. Pišući pisma Banu Mažuraniću, da zašto se miješa u ustanak u Turskoj Hrvatskoj i Turskoj Dalmaciji (Hercegovini) da to može imati loše posljedice po njihove urbane džukelice i mace.

Digla se i neka Sandra Benčić tog vremena pišući Mažuraniću banu, da to što pomaže lidera Hrvata u BIH je sramotno. I da se Zagreb ne smije miješati u tursko pravo da siluje naše majke. Da reže glave našim kćerima. Čudan feminizam Zagreba 19. stoljeća.

A jadni ban Mažuranić tek je poslao nešto ćebadi , hrane i lijekova na granicu s Turskom Hrvatskom i Dalmacijom. Oružja slao nije. Niti vojske. Nisu mu dali Podemosi.

Baš kako Tuđman nije ušao s vojskom u Bugojno. Onomad kad su tamo i neke novovremene Osmanlije, pridošle iz Turske, ubijale Hrvate na stadionu Iskra. I ne samo Osmanlije. Nego i Arapi Egipćani, Alžirci. Ti siroti Benčičkini migrantići iz rata 90-ih.

Isti oni kojima je isti taj Tuđman dao pravo na rutu u našu zemlju. Taj divni Tuđman koji i danas u našim kućama ima status sveca. Isti koji je udomio Alijinu obitelj na Hvaru dok nas je Alija čistio po Grabovicama. Iako je prema Ustavu RH bio dužan poslati vojsku i obraniti svoj narod. No  nije.

Sve to vrijeme Osmanske tiranije na nad našim majkama Srbi su bili jedina slavenska nacija Balkana koja je redovno dizala ustanke protiv naših okupatora. Popovi srpski i knjazi srpski.

Dok su fratrizančine te ustanke redovno gušile. Mater im njihovu.

Povijest će tako zapamtiti slučaj iz Posavine iz 17 stoljeća o 7 hrvatskih sela koji prelaze na pravoslavlje u očaju i inatu, nakon što saznaju da je upravo njihov fratar, kojem su vjerovali, otkucao Turčinu gdje je zakopano oružje, koje su mjesecima onako gladni, prodajući stoku, kupovali u Slavoniji, u Austriji, sve u savezu sa Srbima.

Začudo još niti jedno selo u Bosni , hrvatsko nije prešlo na pravoslavlje nakon Puljićevog domjenka  Komšiću. A trebalo je. Morao se pokazati inat tetkici.

Hrvati su pod fratrima njegovali kulturu političkog felacija. Fratri su ih otkucavali. Za malo moći u sultana trgovali su svojim narodom. Zadnji kanibali Europe.

Pojašnjavali su kako će imati mjesto u raju ako ne ubiju Turčina nakon što mu ovaj izjebe ženu.

Fratri nisu imali žene. Ne znaju kakav je osjećaj kad ti Turčin izjebe ženu. Njima je to bilo savršeno mjesto dokazivanja kršćanske pokornosti.

Bilo kako bilo, fratri su uspjeli. Osmanlije su mijenjale etnose u BIH.Prepravljali stare obrasce u sebi poželjniji kod. Silom ili ucjenom. Silovanjem ili izgladnjivanjem. Svejedno.

Deslavenizirali. Turkizirali. Doveli do tog da Cerić danas veliča naše okupatore da se dreči “Mi smo Turci”. Da se po Bosnama otvaraju vrtići u čast najvećeg krvoloka koji je hodao ovim prostorima. U čast El Fatiha.

Doveli su do tog da pojedini prvaci u Bošnjaka s prijezirom gledaju na svoje kršćanske obrise. Brišu Tvrtkove povelje po javnim spomenicima koje počinju s “U ime Oca i Sina”.

I koji  traže javno i jalno zabranu jelke, djeda Mraza, Božića, čak i Nove godine. U “Novom Kalendaru” koji “slavimo”. Na zgražanje jednog dijela Bošnjaka. Koji nemaju dovoljno snage niti političke opcije za ustati jasno protiv tog a da ne budu pribijeni na stup srama jer su se usudili ustati za suživot.

Hrvate su fraturkeše doveli do istrebljenja. Nagradu za širenje dobrog i nenasilnog Islama i potiranje katoličanstva i predosmanskih identiteta, za rušenje crkava i samostana, zabranu dominkanaca,  Fratri još uvijek čekaju. Da im dođe iz Stambola. A nikako da im ju Erdogan uruči . Trebao bi jebo ga otac.

Osim što su od hrvatskog naroda načini apolitično mentalno roblje, sva ta stoljeća su blagonaklono gledali na iseljavanje umnih svjetovnih Hrvata van BIH. I danas oni blagonaklono gledaju kada dans Raspudići , sutra Knezovići, preksutra Lujanovići i  Milovići, isele iz BIH.

Ta što bi netko imao utjecaj na živalj, stoku, čeljad, kako nas već zovu, sem njih?

Uvode čak i zamjenske pridjeve. Ovo je novi hercegovački fra Raspudić, ovo će sutra biti novi hercegovački fra zamjenski intelektualac.

I nadaju se novim grantovima. I vlašću nad pitomim neukim narodom.

Vratimo se na srpstvo.

Na povijest jednog slavnog naroda, kojeg Austrijanci žele da vječno mrzimo. Kako bi i nas i njih mogli lakše ubijati.

Srbi, dakle samo Srbi, dižu ustanke na Balkanu gotovo svakih 50 godina. Bošnjaci to čine tek pred kraj tursk vlasti kada im se zaprijeti uskratom begovskih povlastica. I baš nikada ne dižu ustanak za oslobođenje svih građana BIH. Ustanak Gradaščevića je ustanak feudalaca Bosne za zadržavanje povlastica.

Turska tog vakta javlja kako ima problem s guslarima. Pišu fermane u kojima poručuju svojim vezirima da se skoncentriraju na mjesta u kojima djeluju narodni guslari, Filipi Višnjići, ovo, oni. Ta mjesta targetirajte. Tamo gdje guslara nema ta mjesta vas i ne trebaju brinuti.

Targetiraju ih kao narodne budničare, neprijatelje režima, stvaraoce hajduka, na čijim se pjesmama stvara nova vojska, vojska Hajduka.

Gusle se primaju i u Hrvata. Rađaju se prvi hrvatski Mijati. Pomalo se diže volja u narodu za obračun s Osmanlijama, pomalo se narod uči da ih je moguće pobijediti, i uz uzaludan izdajnički bunt fratara, bunt protiv ustanka, konačno kreće povijesni Hercegovski ustanak. Najvažniji događaj naše povijesti. Veći od svih događaja.

Ne treba griješiti dušu. Tri fratra ipak su stala uz don Musića. Jedan iz Livna jedan iz Duvna i Posušja i jedan iz Ljubuškog. Svi oni trpili su kasnije kritike franjevačke provincije i bili su kažnjeni.

Umire Osmanska država.

Zahvaljujući našim praočevima okupljenima oko don Ivana i ustanika Mihajla. Srbina.  Erudita. Čovjeka koji je i muslimane htio staviti u taj ustanak prevodeći im Kuran na srpski jezik. Bio je to prvi Kuran preveden na neki slavenski jezik.

No ta Osmanska država na Balkanu nije umrla uz pomoć Brusselsa. Niti uz pomoć Beča, Pariza, Londona ili  Washingtona.

Ubila ju je konačno naša združena slavenska vojska pomognuta slavnom carskom ruskom armijom. Nadamo se da je u tom ustanku bio i pokoji Bošnjak. Iako još tih podataka nemamo.

U gradu Svetog Stjepana , Prvomučenika potpisana je kapitulacija Osmanske sile.

U San Stefanu pored Istanbula. Turcima je rečeno ili predaja ili vojska Slavena ulazi u drevni Carigrad.

Austrougarski školski programi a i oni Titovi učili su nas da tog sporazuma nije bilo.

Morali smo tek učiti o Berlinskom kongresu. Kojeg izdajničke sile Zapada zazivaju odmah nakon Ruske, srpske,  hrvatske , bugarske, sveslavenske pobjede nad Turcima samo kako bi Sanstefanski mir poništile.

Baš ih je plaho zanimalo kako mi živimo i što je ostalo od Srba , Bošnjaka i Hrvata na Balkanu.

Jedino što ih je zanimalo je kako odbaciti novostvoreni ruski utjecaj na Balkanu.

Berlinski kongres je prvi svjetski mir potpisan bez rata i bez bitke. Preraspodjela teritorija prijetnjom. Ono što je Berlinski kongres uradio SanStefanskom miru to danas OHR čini Daytonu.

Rusija začudo prihvaća te prijetnje. Zašto?

Je li bila oslabljena nakon rata s Osmanlijama i nije htjela u novi rat s Austrijom i Engleskom? Vjerojatno. Zapad je iskoristio činjenicu da smo svi posle te pobjede bili izranjavani. I prisilio nas na novu geopolitiku prostora.

Ukratko Berlinski kongres bijaše poništenje Osmanske smrti. Turska se vraća u igru. Smanjuje se ruski utjecaj na Balkanu. Bugarska se povlači prema Sjeveru. Turska se vraća na Balkan.

To je poklon Zapada nama. I znak zahvalnosti.

Nama koji smo toliko stoljeća trpjeli da Osmanlije konačno odbacimo.

Naše malene kraljevine, iskrvarene, desetkovane, nisu bile nikakva savjest na licu Europe. Niti bilo kakva njena obveza.

A koliki su razmjeri siromašenja Srba i Hrvata pod Osmanlijama to se samo može nagađati.

Najbolja usporedba bila bi sa Španjolskom i Portugalom. Prije ulaska Arapa bile su perspektivne kraljevine.

Nakon rekonkviste bile su daleko najsiromašnije zemlje Europe. Bosna, Hrvatska i Srbija tada još nisu pod Osmanlijama. I bogate su . I prepune ljudstva.

Daleko bogatije od Španjolaca i Portugalaca.

Nakon pada Osmanlija u 19 stoljeću Hrvatska, Bosna i Srbija su pustoš.

Nešto nad čim se Europa gadi. Ćelekulu ne žele niti pogledati.

Ostaci ostataka tih naroda su robusni, rigidni, neuki i znaju samo ratovati. Stvara se stereotip o Balkancima, kao najvećim primitivcima Europe.

I što čini Zapad? Ulaže li u nas?

Smatra li nas zaslužnima za činjenicu da smo im upravo mi osigurali stoljeća mira od Osmanlija? Osjećaju li nam se dužni?

Rade li Marshallov plan za obnovu naših zemalja?

Ne , isti taj zapad potpisuje ugovor s Turcima. Napast će nekoliko godina s njima, Osmanlijama, carsku Rusiju. Prestaje tada u suštini era ideoloških ratova. Pokreću se prvi ekonomski ratovi. Borba za trgovačke putove jača je od svake ideologije.

Rusija je nova prijetnja a balkanskim narodima namijenjena su nova stoljeća topovskog mesa Europe.

Mesa koje ima ginuti u Austro germanskim ratovima protiv Rusije.

Tako će se dogoditi da će Srbi Prečani, Srbi Austrije jednom prilikom biti netjerani da ubijaju Srbe Kraljevine Srbije.

Tako će se dogoditi da će Hrvati Prečani, Hrvati Austrije biti natjerani da pojašnjavaju Hrvatima BIH kako je važno da sada stanemo u isti stroj s Osmanlijama protiv Rusije.

Tako će se dogoditi da Austrija tjera povlaštene Bošnjake da ispituju i privode one povratnike nakon prvotnog zbjega u Tursku što su tamo činili i jesu li lojalni carevini.

Ništa tom prokletom Zapadu nije bilo sveto.

Austrija čak iznajmljuje od Osmanlija BIH. Ugovorom o Aneksiji BiH je trebala biti posuđena Austriji na 30 godina. Austrija bi ju nakon tog vratila u sastav u međuvremenu ojačane Osmanske države. Obnovljene. Marshalov plan je dakle Zapad napravio tek za naše dugogodišnje tirane.

Ništa im nije značio Ban Jelačić niti njegova gušenja peštanskih pobuna. Nisu imali namjeru Hrvatima vratiti niti pedalj otete hrvatske zemlje osmanskim mačem. Ni Krajinu, ni Livno niti jedan pedalj Humske zemlje ili Završja i Posavine.

U Bosni su počeli stvarati novu naciju. Na zaprepaštenje Grge Martića koji je nakon prvotnog lobiranja za Austriju, javno iskazao stav da se tako prevaren više neće baviti politikom. A bijaše dobrohotan čovjek. Fratar koji je zaustavio rekonkvistu u Sarajevu, koji je bio toliki autoritet da je jedna njegova riječ zaustavila palež džamija u Sarajevu u koju su krenuli sinovi revoltiranih kršćana. “Ne dirajte džamije, to su naša slavenska braća s njima nam je graditi sutrašnjicu” – govorio je. Danas nema niti spomenika u Sarajevu. U tom gradu dižu se neke nove vrijednosti.

Tih dana lupio je i grom u Grginu matičnu Crkvu u Posušju. Kao znamen vremena. Kao Božji prešućeni uskličnik.

Iako je ranije bio prosrpski orijentiran, iako je tvrdio da se u Zapadnoj Hercegovini govori najljepši srpski jezik, iako je pisao pjesme u čast Svetog Save, Fra Grga je u jednom trenu povjerovao da bi katolicima moglo biti bolje pod Austrijom nego pod nazadnom Srbijom.

Starčević je uzaludno zapomagao da je bolja slaba Turska u Bosni nego moćna Austrija koja nikada Hrvatskoj pedlja zemlje vratiti neće. I Bosnu će koristiti za razdor među slavenskom braćom. I tada je jedini put bio u pravu. Austrija je jako brzo počela s politikom razdora. Prvo tako što je begovima zadržala primat utjecaja a kasnije projektirajući rat Hrvata, Bošnjaka i Srba Prečana protiv Srba iz Kraljevine Srbije.

Nakon prvog svjetskog rata i Hrvati iz Zapadnih dijelova tzv ugarsko-hrvatskog carstva, koje u suštini to nikada nije bilo, bilo je naime samo ugarsko, shvaćaju, i zauvijek napuštaju AU monarhiju. Uzalud im Beč nudi Treći entitet. Hrvati izlaze. Stvaraju novu slavensku državu. Prvo u savezu sa Srbima prečanima i Slovencima. A u drugom koraku i sa Srbima preko Drine.

Bošnjaci su u taj vakat još nacionalno neidentificirani i svrstavaju se ili uz jedne ili druge, no uz Slavene. Ne spore svoju povijest.

Rađa se Prva Jugoslavija.

Petru Prvom Osloboditelju, ustaniku protiv Osmanlija zagrebački i pjesnici pišu najljepše pjesme. Planira se raditi veliki trg u čast njegova imena. Tamo gdje je danas Meštrovićev mauzolej trebao je biti njegov lik na konju. Ogromna skulptura. Šteta je da nije podignuta. Jer bi danas Hrvati teže zaboravljali da nekada nisu mrzili Srbe.

U Sarajevu se veliča Gavrilo Princip. Dobija ulicu, ucrtavaju se njegove stope u asfalt. Kao relikvija slobode.

Dogodila se najveća Austrijska noćna mora. Na jugu nekadašnjeg carstva, pa i na teritoriju nekadašnje Austrougarske rođeno je veliko kraljevstvo Slavena.

Beč zna da je tako nešto nedopustivo.

Instalira pravaške opcije i počinje s podrivanjem srpskih i hrvatskih odnosa. I sam napad Gavrila Principa na mrskog sina Ferdinanda bio je 4 godine ranije instruiran preko pravaško bečke, frankovske ćelije u Zagrebu.

No taj rat, prvi svjetski, ili treći Balkanski, kako kome drago. Austrija je izgubila. Što od Srbije što od Rusije.

Kreću pripreme za drugi svjetski rat. I konačan obračun sa Srbima. Tko će u Hrvatskoj i Bosni biti iskorišten za to? Pa pravaši. Pavelići. Busuladžići.

Sve do 1941 ne postoji ozbiljna mržnja među Srbima i Hrvatima.

Da je ona postojala nikada se nakon smrti Stjepana Radića a ni nakon smrti Aleksandra Karađorđevića, ne bi mogao dogoditi novi srpski i hrvatski dogovor. No on se ipak dogodio. I uvažavao je i Bošnjake. Uspostavom banskog uređenja Jugoslavije, uspostavom Banske Hrvatske, Mačekovim povikom “Živjela Banovina Hrvatska, živio naš kralj” – na Balkanu je konačno udaren temelj Trajnog Mira. Autentičnog mira naših naroda. Stvara se i Drinska Banovina koja je pretendirala na Zetsku sve do Dubrovnika. Drinska banovina bila je većinska bošnjačka banovina u Prvoj Jugoslaviji.

Rođena je šansa za eru dugačkog progresa, mira  i suživota. Federalna kraljevina južnih slavena.

A onda Austrija i Njemačka šalju visokog predstavnika. Novo zlo. Rađa se militantni nacistički turbofolk. Vrsta smanjene ubrojivosti, kooperanti nacizma, Ustaše, predvođene visokim predstavnikom. Kako se ono zvao, Inzko? Schmidt? Ne zvao se Pavelić. Ta debilna vrsta uzima njemačko i austrijsko oružje, njihovu tehniku klanja i logora i sije prvi povijesni krvavi razdor među Srbima i Hrvatima

Nikada prije tog, doslovce nikada, nije bilo takvog nečeg. Stvara se Jasenovac, Crna legija kolje po istočnoj Bosni, hrvatski i bošnjački zločini nad Srbima bukte, no i srpski, četnički zločini nad Hrvatima i Bošnjacima.

Austrijanci zadovoljno trljaju ruke.

Povijest se ponavlja. Onako kako su Osmanlije dale bošnjačkim begovima šansu da budu vođe njihovog turbofolk klanja nad dojučerašnjom braćom u Tvrtku i Kotromanićima, na istu tu formulu padaju i Hrvati nacističke Njemačke. Te opet značajan dio bošnjačke elite.

Rađa se i hrvatski protupokret. Dio HSS-a i Komunisti kreću u otpor. Pušta se hrvatska, srpska, bošnjačka krv, ponovno, za račun nekog novog naručitelja.

Vođe naših naroda ponovno ne vide dalje od nosa. Nastavlja se još jedno stoljeće sveslavenskog klanja za dobrobit austrijskih i njemačkih ekonomija.

90-ih kreće raspad Jugoslavije. Uzrok je opet isti.

Jedni se smatraju mitleuropljanima i gadi im se biti sa Srbima. Srbi se opet smatraju prezaslužnima da bi tek tako pustili sve da im se otme. Treći, muslimani okupljeni oko SDA vide šansu da Alijina Deklaracija ipak zaživi u kakvom takvom šerijat entitetu.

Savršeno područje za UK, Njemačku, Austriju, Tursku, Ameriku.

Glupi Balkanci ponovno žele da se kolju našim oružjem? Pa to je sjajno jebo te bog! – rekoše austropitekusi. Preteče Valentina Inzka.

I kreće pokolj subraće.

Vukovari, Škabrnje, Sijekovci. Grabovica. Prijedor. Srebrenica.

Krug je zatvoren. Novi zasadi mržnje su posijani.

No neće nam Zapad dati da se mi mrzimo kako hoćemo. Ne. ne. Postoji mitleuropejski pravilnik mržnje. I zakoni dopuštenog ubijanja donešeni u Beču i Berlinu.

Nastupa Dayton. Okvir za mržnju.

Lažni dokument, ugovor o prevari, koji detaljno propisuje sve odnose no u suštini ne propisuje ništa.

Jer u taj vakat okultna oligarhija okupljena oko obitelji Clinton, koju smo baš prekinuli u orgijama, odlučila je da nitko nema moćan kao oni, i kazala je Aliji: Gledaj stari, daj to potpiši, mi ćemo se pobrinuti da taj Ustav na kraju paše Muslimanima, a vi ćete nam riješiti da nema ovih bombaša samoubojica po Amerikama. Deal? Merhaba, reče Alija.

I tako bi.

A onda im spremi petoricu svojih 2001 i pobi 3000 njihovih.

No okultnim Klintoncima to ne bi dovoljno da progledaju. Petrodolar bijaše draži od života Amerikanaca. Te nastaviše s rušenjem Daytona.

I sada smo u 2022.

I ponovi se povijest.

Osmanska imperija iz Washingtona prijeti nam da će nas naučiti čitati Dayton onako kako oni kažu da se čita.

Te sankcije, te Švabe, te sve moguće pizde materine.

Odjednom su tu svi naši agresori skupa. Njemačka, Turska, Osmansko saudijska Amerika, koja u biti to nije. Fale jedin Mlečani. Mađari su se nešto opametili. A Amerika Jo Bidena, to nije država američkog naroda. Nju vode oligarsi okultnog. Gospodari nafte i dionica. Njome ne odlučuje američki narod. Naši heroji Petar Herceg i Nikola Tesla nisu se dali za tu oligarhiju. Voljeli su američki narod. I neku staru Ameriku. Koje više nema.

U Bosni je ponovno jedan Ljubibratić Mihajlo. Možda veći od samog Mihajla. Milorad se zove.

Ivana Musića se još ne nazire.

Šaka zagrebačkih političara okupljena u HNS-u vijećat će ovih dana hoće li zemlju svoju jesti, ako treba. ,za slobodu svog naroda. Ili će šetati mačkice Sandre Benčić.

Što će odlučiti , ta raja okupljena oko Pepija vidjet ćemo.

No što god da odluče, to Hrvatima u BIH neće biti imperativ. Oni odavno svoje vodstvo ne vide kao svoje. Oni ne priznaju Schmidta. Niti prokleo licemjernu EU. Preziru Inzka. Sanjaju povratak svoje djece na ognjišta.

I vjeruju Dodiku.

Mihajlu Ljubibratiću našeg vremena.

Srbi Hristos se rodi. Hrvati su uz vas.

Budite uvjereni u to jer hrvatskom narodu stavovi fratrizana i HNS-a nebitni su.

Našem narodu je dojadilo biti robljem u 21 stoljeću. Braća Bošnjaci će ili živjeti s nama po svakom slovu Daytona, naučiti nas poštovati, onako kako smo se lijepo dogovorili, kad smo potpisali mir i ugovor o međusobnom poštovanju, onako kako ga je Alija potpisao i kako je rekao prije nego je umro. Gradimo BIH, imamo mir.

Ili nek ne žive s nama. Ako već vjeruju Aliji iz 70-ih. onome iz Deklaracije, da je suživot s nama nemoguć. Nek se odluče. Nek se odluče jesu li za Daytonski ili Hudejbijski mir. Na njima je.

Doba nasilja je završilo. Dovoljno smo pametni, imamo dovoljno iskustva da ne nasjedamo na austrijske poklone novih ratova.

Schmidt mora napustiti BiH. Nelegalan je i uznemirava građane BIH.

Neka povede sa sobom i fratre. Nećemo se ljutiti.

I bit ćemo nakon njih više politička nacija, a puno manje molitvena zajednica. Tu su ionako došli kao sila. Kao Inkvizicija. Nek ih sila koja ih je poslala tu, i povuče odavde. Smetaju nam.

I Dompes neka sruše. Sramoti nas.

A HNS neka zna. Od sljedeće sjednice ovisi hoće li postati Komšićev sabor ili ostati HNS.

Hoće li ostati političari bez naroda ili će ostati uz svoj narod.

Napomena: Ovaj tekst posvećujemo slavi Stjepana Radića. Jedinog hrvatskog političara koji nije radio razliku između Hrvata iz Ugarske Hrvatske i Hrvata iz Prave Hrvatske. Nas u BIH, Boki i Vojvodini. Bio je jeidni hrvatski političar, uz naravno Mačeka, koji nije imao kompleks srpstva. I prezirao je sjecikese okupljene u franjevačkom kleruu BIH.  I zato je bio progres svog vremena. I ispred svog vremena. Koliko je bio cijenjen najbolje govori podatak da je 5000 naših praočeva u Ljubuškom u onaj davni vakat došlo na skup. Što katolika što muslimana Hrvata. Zato su morali biti ubijeni. Svjetovna inteligencija, to franjevačke provincije nikada nisu mogle dopustiti. Tako je i danas. Iseljavaju nas. Izručuju Plenkoviću. Pripremaju državu Džaferoviću.

i.sh. l poskok.info