Prije 16 godina Mesić je zbog njihova razumnog i umjerenog pisma bacio na ulicu 12 najzaslužnijih generala. A danas bi za svoj potpaljujući govor, pun političkog gnjeva i prijetnji, za sebe htio novu priliku u politici.
Moglo bi se pogrešno pomisliti da je Stipi Mesiću, kandidatu stranke umirovljenika na izborima u rujnu, stalo jedino do toga da efektnom kampanjom skupi preferencijalne glasove pa s neizglednoga, simboličnog 11. mjesta na listi u prvoj jedinici ipak uđe u Sabor gdje bi onda imao barem dio komfora koji je sve ove godine uživao u bespotrebno izmišljenom “uredu bivšega predsjednika”.
piše: Nino Đula, Jutarnji list
No, tko bi mogao misliti da se Mesićeve ambicije ovdje ne zaustavljaju, nego da on sa svoje 82 godine (toliko će navršiti u prosincu) i dalje sebe vidi kao prvog čovjeka političke ljevice, i to ne samo kao ideologa, nego lako zamislivo i kao političkog operativca, zatreba li čak i – premijera. Ne, ovo nije pretjerivanje.
U razgovoru sa svojim hrvatskim biografom, koji je objavljen neki dan u Novom listu, Mesić sasvim otvoreno koketira s idejom da mu, u slučaju poslijeizborne neizvjesnosti, neka od stranaka ponudi da baš on preuzme vođenje Vlade.
Stidljiv je pokušaj relativizacije naznaka “smijeh” u zagradama ispred Mesićeva odgovora, no s lica vickastog političara smijeh ionako rijetko silazi – lako je čak vizualizirati kako se smijucka i dok, recimo, potpisuje ukaz o umirovljenju 12 generala zbog njihova otvorenog pisma protiv kriminalizacije Domovinskog rata, prije sada već 16 godina.
Mesić voli smijeh, ali još više od toga voli vlast, što se vidi i iz njegovih današnjih razmišljanja:
“Kako biste reagirali da vam ponude mjesto premijera?”, pita ga novinar.
“(Smijeh) To je zaista posve hipotetsko pitanje. Vi znate da na takva pitanja ne odgovaram. Ali, nije li sve što sam vam rekao svojevrsni program jednog premijera? Bez obzira na to kako se on zvao. Godine starosti ne znače nužno da je čovjek onemoćao i da se mentalno uspavao. Ja svakako nisam”, odgovara Mesić.
Bilo bi dobro da netko javi Milanoviću jer stvar za njega postaje ozbiljna. Nakon što je Hajdaš Dončić prije tjedan-dva pozvao u pomoć Most, organizaciju za likvidacije šefova stranaka, sad evo i Mesića s otvorenim priznanjem da se na Milanovićevu listu zapravo uvukao, ušuljao s dodatnim, prikrivenim namjerama.
Da i njega umirovi, pruži li mu se prilika. (Što bi, doduše, danas pozdravilo mnogo više ljudi nego njegov promašeni čin s generalima iz 2000. godine.)
Svoje liderske ambicije i oporben stav u odnosu na čovjeka koji ga je stavio na listu (Milanovića) Mesić pokazuje duž cijelog tog programatskog intervjua; iz toga se vidi koliko mu se može politički vjerovati.
“Principijelnost, umjesto oportunizma” Mesićeva je poruka, i to samo dva dana uoči Milanovićeva sastanka s arhitektima braniteljskog šatora u Savskoj na čijoj je prednjoj fronti za Milanovića i Josipovića mjesecima velikim slovima pisalo “Oba su pala”, s petokrakom sa strane, da ne bi bilo zabune.
“Neću podilaziti onima za koje znam da nisu na mojoj valnoj duljini.”
“Ja sam tu da usidrim Narodnu koaliciju uz lijevu obalu političke luke.”
“Ne možete u svilenim rukavicama postupati s onima koji vas tuku boksačkim rukavicama.”
To su Mesićeve poruke Milanoviću.
Osim spremnosti da preuzme izvršnu vlast, Mesić naznačuje i karakter te njegove eventualne nove runde vladanja. O tome kako bi upravljao državom i čime bi se pretežno bavio najbolje pokazuje govor kojim se služi: razotkriti, udariti, smjesta smijeniti, ukloniti, furiozno, podići prašinu, politički slijepci, ustašizacija, ustašofili, jednom za svagda, bjesomučni nalet.
To su Mesićeva “prava pitanja” za bolju budućnost Hrvatske.
Po stupnju antagonizacije i količini raspirivanja nesnošljivosti i podjela u društvu, Mesićev je javni govor u dosadašnjoj kampanji bez konkurencije najžešći od svih govornika iz glavnih stranaka i koalicija. Tako kao on više ne govori nitko ni u SDP-u, ni u HNS-u, sada već ni u HDZ-u, a ni u Mostu. No, Mesić je baš na tu stvar naročito ponosan: kaže da će biti osamljeni strijelac i da će pucati tako da se diže prašina od koje će se, vrlo neobično za pogled kroz prašinu, sve puno jasnije vidjeti.
Čini se da bi političku karijeru Mesić htio završiti kao hrvatski Erdoğan: on bi danas, samo da može i da slučajno ima kakve ovlasti, posmicao sve s kojima se ne slaže, i to s lakoćom kojom je nekoć potjerao najzaslužnije generale (on čak govori da se Vlada treba pozabavtiti medijima koji ne izvještavaju na zadovoljavajući način o događajima iz prošlosti).
O budućnosti ne govori previše.
Jedna od Mesićevih žrtava, general Damir Krstičević, prošlog je tjedna u Večernjem listu govorio o traumi iz vremena Mesićeve vladavine.
Rekao je, među ostalim:
“Zamislite kako je to kad čovjeku u 31. godini zabranite da bude vojnik, dakle da radi ono jedino što je u životu želio”.
Mesić je i njega i još 11 generala zbog – danas se još jasnije vidi – sasvim razumnog i umjereno napisanog pisma 2000. godine otpisao i izbacio na ulicu.
A s potpaljujućim govorom, punim političkog gnjeva i prijetećeg tona, danas bi on za sebe novu priliku u politici.
wpDiscuz