Published On: Sub, srp 21st, 2012
#3rd | By Desk

ŠTEFICA GALIĆ: Nigdje nikada nije izjavljeno da je hrvatski narod genocidan

Ovih dana sam s obitelji izložena neviđenoj kampanji protiv prikazivanja filma o mom pokojnom suprugu “Neđo od Ljubuškog” u Ljubuškom. Film je ipak prikazan, nažalost pod osiguranjem policije.

Pitam se: zašto je ovaj film i čime naišao na ovakav otpor građana ljubuške općine?

Ovaj film je priča o humanosti mog supruga, nas oboje, o stradanjima i protjerivanju Bošnjaka koje se dogodilo u Ljubuškom 1993. godine, a kojem smo se mi javno i trajno suprostavili i pobunili. Za to djelo je moj suprug posthumno dobio nagradu za građansku hrabrost Duško Kondor.

Film je snimljen prije svega u edukativnu svrhu, o građanskoj hrabrosti s ciljem da se potakne na razmišljanje kako bi se svatko morao pobuniti protiv zlodjela zlih ljudi, kako svojom šutnjom ne bi bio saučesnik u njima, bez obzira o kojim se ratovima ili individualnim slučajevima radilo.

Sve što sam izjavila u ovom filmu, istina je i samo istina. To dobro znaju svi građani Ljubuškog, to dobro znaju svi naši prognani Bošnjaci, to dobro znaju svi oni koji su to i uradili.

Nigdje nikada nije izjavljeno da je hrvatski narod genocidan niti je to poruka ovog filma, za što sam dobila ekstremne optužbe i neviđene batine od Vere Dedić koja je učestvovala u demonstracijama protiv dokumentarca, pred očima gvardijana na Humcu, pred očima moje prijateljice i druge žene koja je bila tu, te sam se povukla u svoj dom sa ranama po tijelu i duši.

Sve ovo što se događalo prije i poslije prikazivanja dokumentarca u Ljubuškom je nečiji drugi rat, nešto što nije poruka ovog filma i što nije stvar moje obitelji. Ovaj film je priča moje obitelji iza koje odgovorno stojim.

Ovim putem želim poručiti da cijela moja obitelj stoji i stajat će trajno iza svega što je u ovom filmu kazano, a sve ostalo što je proisteklo iz svega toga neka bude na savjest onih koji su tome pridonijeli.

Hvala,

Štefica, Dejan, Bojan i Maša Galić