Published On: Uto, ruj 18th, 2012

ŠTEFICA GALIĆ: Moj život s Neđom

Dokumentarni film Neđo od Ljubuškog, autorice Svetlane Broz, javnosti je otkrio ratnu sagu o Neđi Galiću, čovjeku koji je u ratu spašavao Bošnjake. Projekcija filma izazvala je proteste u Ljubuškom, a na udaru se našla i Neđina supruga, Štefica Galić, koja se prisjeća šta su sve činili i zajedno s djecom preživjeli

Štefica Galić (49) iz Ljubuškog doima se na prvi pogled kao jednostavna i ljubazna žena, koja živi tihim i monotonim životom tipičnim za mali grad.  Ona je fotografkinja, urednica portala Tačno.net, majka troje odrasle djece i udovica. A to je ono što je izdvaja u odnosu na mnoge. Ove godine primila je nagradu za građansku hrabrost “Duško Kondor”, posthumno dodijeljenu njenom suprugu Neđi Galiću. Na prigodnoj ceremoniji održanoj u Sarajevu, 6. aprila, zajedno sa Šteficom bila su i njena djeca: Dejan (30), Bojan (28) i Maša (26). Za sve njih to je bio jedan od onih trenutaka koji se rijetko dese u čovjekovoj sudbini kada si u srcu tužan, jer tvog najbližeg više nema, a istovremeno osjećaš ponos zbog onog što je bio i po čemu ga drugi pamte i poštuju.

Neđo Galić bio je protagonost u vremenu kad je teško biti čovjek, kad je teško biti hrabar: u ratu je spašavao znane i neznane Bošnjake iz Ljubuškog koji su dopali u logor mostarskog heliodroma. Nije to skrivao pred drugim sugrađanima, iskusio je zajedno s porodicom da je teško biti drugačiji, ali nikad se nije kajao zbog dobrih djela učinjenih iskreno i po savjesti.

Na svojoj, ljudskoj strani

“Moj Neđo potiče iz partizanske porodice. Bio je otvoren, progresivan, uvijek ispred vremena”, govori Štefica Galić, koja je supruga upoznala na rođendanu jedne prijateljice u Međugorju, a bračni život započeli su 1981. Po zanimanju automehaničar, Neđo je bio svestran čovjek, darovit još od mladosti, veliki roker, član benda Leptir, svirao je gitaru i orgulje, pisao poeziju, čitao, strastveni radioamater i zaljubljenik u fotografiju. “Bio je poseban, duhom i umom uvijek iskren, slobodan. Ljevičar po opredjeljenju, otvoreno je ispoljavao stavove, bio je svoj, nije se plašio, a iznad svega, bio je humanista.”

Štefica i Neđo podizali su troje djece, imali su kuću, radili su u vlastitoj fotografskoj radnji Foto 88, živjeli su lijepo i sretno, okruženi familijom i prijateljima. Sve dok se nije nakostriješilo vrijeme nacionalizma, ratno doba, kada je njihov dom postao posljednja luka spasa za Bošnjake, za ljude koji su se prekonoć, kako kaže Štefica, našli u nevolji.

U kući Galića nije se nikad govorilo o nacijama, jer je Neđo bio čovjek kozmopolitskog duha i pacifista, koga su skupo koštali lični stavovi. “Odbijao je da ide na front. Svaki put bi na pozivu napisao: Ne želim ratovati sa svojim narodom, jer su Srbi i Bošnjaci moj narod. Kako je bio radioamater, svi su smatrali da će preko stanice odati informacije s fronta. Tada nam je bilo strašno, čekali smo kada će doći da ga uhapse i da nam pokupe radiostanicu. Nismo mogli s tim više živjeti, Neđo se popeo na krov i skinuo antenu. Bio mu je to najteži trenutak u životu.” Poklonio je sve prijatelju iz Gruda, ali ostao je obilježen, i on i porodica. Otrpio je i fizičke napade. Konačno, dogodilo se i to da je morao otići na front. Prijatelj i kum Galića načuo je da će Neđu uhapsiti, nasilu odvesti i da se neće vratiti s fronta. “Nije htio da uzme pušku, ponio je kameru. Čim je ušao u autobus, počeli su ga provocirati, optuživati, iako su znali da je predao radiostanicu. Bio je deset dana na liniji, negdje iza Stoca, gdje su bili i Hrvati i Bošnjaci. Nikad više nije bio na frontu, niti su dolazili po njega.” A kad su se između ova dva naroda 1993. odnosi promijenili nagore, za Neđu nije bilo dileme šta da radi: stao je na svoju, ljudsku stranu.

Faks za spas

Vraćeni s linije kućama, razoružani, pozvani da se jave u tadašnji SUP, Bošnjaci dolaze jedan po jedan ili u grupama, sa strahom u očima, za hodžom iz sela Gradska idu svi koliko ih je bilo. Sve se to dešavalo ispred kuće Galića, u blizini zgrade SUP-a. Mnogi koji su prošli, gurnuli bi papirić Štefici u ruku, molili da javi nekom, da pomogne. Tri kamiona puna ljudi krenula su u nepoznato. Bilo je djece koja su trčala za kamionima, tu su bili njihovi očevi, djedovi. Sve su posmatrali Galići. “Neđo je govorio: Idemo svi na ulicu, ne damo komšije, ali niko se nije pomakao. Šuti, rat je, neko ćete ubiti, odgovarali su mu ostali”, živi u Štefičinom sjećanju taj nesretni 15. august 1993. Saznalo se da komšije Bošnjaci nisu na prvoj liniji, da neće ni rovove kopati; bili su u logoru, na mostarskom heliodromu.

Uskoro, neka žena iz Stoca poslala je na faks kod Galića garantno pismo: čula je da se s tim pismom može izaći iz logora. “I uz to pismo izašao je prvi čovjek iz logora. Ko god je imao nekog svog vani, taj je pismo slao na naš faks, jer drugi niko nije htio primiti Bošnjaka ni u radnju ni u kuću. Bilo je dobrih ljudi koji su pomagali tajno, jedino smo mi pomagali javno i trajno smo to radili.”

I danju i noću Štefica je čitala garantna pisma, ljudi su spašavani, a žene koje ga nisu mogle dobiti jer nikog nisu imale u inostranstvu, plakale su i jaukale na stepenicama kuće Galića. Tada su počeli krivotvoriti garantna pisma. Kako je tim ljudima rečeno da moraju napustiti Ljubuški u roku od 48 sati, Neđo i Štefica su svakodnevno trčali po bošnjačkom selu Gradska, jer su se ljudi plašili da dođu u Ljubuški. Slikali su one koji su ih zvali, bilo je i onih koji nisu imali dokumenta, nisu bili ni na heliodromu a željeli su što prije pobjeći, radili su sve što su mogli. Bilo je tu izbjeglica iz Čapljine i Stoca, ko god je mogao, otišao je. Ostale su stare i nepokretne osobe, koje, koliko Štefica zna, nisu nastradale. “Nismo mogli drugačije reagirati. Sve se u vama buni kad vidite nepravdu. Tuđa nesreća boli vas kao da je vaša.”  Upadali su im u kuću, provocirali, vrijeđali, sugrađani su ih ignorisali, niko im u radnju više nije ulazio. Bankrotirali su.

Dobro se vraća dobrim

“Poslije svega što smo doživjeli, moj Neđo je rekao: Ja više ne bih mogao glavu dignuti od stida ako ostanem ovdje. Idemo i mi za njima, pa šta bude. Kad je zadnji Bošnjak otišao, mi smo prodali dio imovine, pokupili se i s djecom otišli u Prag, na poziv Neđine prijateljice.” Taman što su našli posao, djeca školu, tek što su odahnuli od svega, vratili su se poslije nešto više od godinu dana, krajem 1994. To je bio najljepši period za Šteficu, ali nostalgija je obuzela njenog supruga, a činilo se kao da je predosjećao da mu  nije ostalo još mnogo vremena. Živjeli su teško u Ljubuškom, u kuću i radnju niko im nije navraćao. Štefica je radila u Čapljini, u Međugorju, brala jagode po Italiji, a više od svega boljelo ih je što su im sugrađani okrenuli leđa. Neđo se teško razbolio, operisan je u Mostaru, prebačen u Zagreb na Institut za tumore, fizički slabi i rapidno stari. Prima kemoterapije koje mu supruga nabavlja iz inostranstva, sve je skupo, ali našli su se ljudi i u toj nevolji. Svi oni Bošnjaci kojima su Štefica i Neđo pomagali da sačuvaju živu glavu, sada su ih pomagali iz svijeta, slali su im novac, nisu ništa žalili. Kad je ljekari upozoravaju: “Štefice, on vam odlazi”, ona to ne vidi. Bila je puna nade i, neočekivano, Neđo se stvarno diže s postelje, oporavlja se, radi, priča, smije se.

“A onda se u jednom trenu sve sunovratilo. Patio je što ja radim, što djeci ne može dati džeparac, što radnja ne radi, što nam ljudi ne dolaze. Kao da se umorio od svega, odustao je od borbe za život”, prepričava Štefica posljednje poglavlje života sa suprugom, koji je preminuo 2001., u 52. godini, a sahranjen je, po ličnoj želji, na groblju Sutina u Mostaru. Obuzela ju je panika, strah od života, dobiva napade plača; kuća je pod hipotekom, ima kredite, školuje djecu, prihoda gotovo da nema. Na kraju, završila je kod psihologa, čije su je riječi da sebi to ne može dozvoliti zbog djece, napokon osvijestile. “Rekla sam sebi – idem dalje. Jednog dana okupila sam djecu i rekla: ‘Tate više nema. Moramo sami raditi i vraćati kredite. Moramo biti kao jedno da bismo sve lakše prebrodili.’ Dejan je informatičar, a Bojan grafički dizajner, radili su u našoj radnji, a naročito se Bojan brinuo o svemu”, priča Štefica, sad zadovoljna što joj je stariji sin stekao stan, porodicu i poklonio joj unučicu Veroniku.

Neđo od Ljubuškog

Za hrabro i humano djelo Neđe Galića mnogi nikad možda ne bi saznali da  nije bilo sarajevskog profesora Behdžeta Mesihovića. Nakratko je bio u Galićevoj kući, privučen istaknutom bosanskohercegovačkom zastavom na ulazu, a tek kasnije slušao je ratnu sagu o ovom Ljubušaku. Ispričao je to  Svetlani Broz, direktorici NVO Gariwo, organizaciji koja dodjeljuje nagradu za građansku hrabrost. Superiorna Svetlana ponijela se u svom stilu – put pod noge i pravo u Ljubuški, kod Štefice Galić. Ona je autorica dokumentarnog filma Neđo od Ljubuškog, koji je premijerno prikazan u ovom gradu prije skoro dva mjeseca. Djelimično, ponovila se ona ratna, ružna strana lica male sredine: na ulicama su se pojavili demonstranti, osvanuli su komentari na nekoliko internetskih portala puni bijesa, optužbi, uvreda na račun bračnog para Galić, puni prijetnji.

Nedugo potom, na udaru se našla Štefica, koju je, dok je bila u šetnji s prijateljicom, fizički napala jedna žena i nanijela joj povrede. O cijelom slučaju sada se vodi istraga. Ovaj incident podsjetio je Šteficu na nekadašnje muke i patnje, samo što je onda “degenek” dobijao Neđo, a sada ona. Ovog puta šutnja Ljubušaka pala je i na Štefičine riječi da je njen suprug dobio nagradu. Ne krije da neki okreću glavu od nje, neki je ne pozdravljaju, zna da u očima većine sugrađana predstavlja sve ono što oni ne vole. “Boli me što su naša djeca podnijela težinu našeg opredjeljenja. Zbunjeni su, ne znaju šta se dešava: u kući se priča jedno, a vani se događa drugo. Neđo i ja nosili smo se s tim, a oni su patili. Mislim da je to kod njih ipak iskristaliziralo razmišljanje, bolje znaju gledati na stvar i donijeti pravu odluku.”

Gracija

guest
nije obvezno
0 Komentari
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x