Bila su tri. Tri stećka, zarasla u korov, ostavljena pokraj rijeke. Lokalni starci kažu da ih je bilo više, ali tko bi ih sada prebrojao? Otkako je krenula izgradnja kuća, cesta i mostova, i ovi su premješteni, ostavljeni na nekoj ničijoj zemlji, da propadaju. A onda su naišli arheolozi s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, malo ih odgrnuli od trnja i pustili u svijet.
Kaže doc. dr. sc. Mirko Rašić da su stećci izvađeni iz konteksta, da pod njima nije bilo grobova ni ljudskih ostataka, što znači da su u nekom ranijem vremenu već premještani. Tako su postali fragmenti nečega što je nekad postojalo, nešto što se davno moglo nazvati nekropolom, ali se u međuvremenu rasulo u slojevima naselja, na odlagalištima šute i među izgorjelim starim gumama.
Kamen na kamenu, negdje u bespuću hercegovačke arheologije. Stećci, spomenici vremena, za koje ne znaš jesu li bliži Stonehengeu ili Saqsaywamanu, ili možda nekom heretičkom spomeniku koji je nekada, tko zna kad, bio nešto, a danas se jedva može nazvati kulturnom baštinom.
I onda – autocesta.
Koridor Vc kroči preko ruševina prošlosti, a kako to biva, uvijek ima netko tko u toj prošlosti vidi nešto što vrijedi sačuvati. Arheolozi su dogovorili s mjesnom zajednicom i Zavodom za zaštitu spomenika da tri stećka ne završe pod bagerima. Pomaknuti su na novu lokaciju, na sigurno. Tako danas stoje, negdje u kutku lokalne povijesti, premješteni, spašeni, ali još uvijek bez svojega konteksta.
Može li kamen biti spašen ako ne znaš što je bio? Ako su grobovi ispod njega nestali? Ako su imena i datumi davno izbrisani kišama, a priče koje su teški blokovi nosili na sebi nikome više nisu važne?
Stećci na Orah-Blagaju nisu više ondje gdje su nekad bili, ali nisu ni sasvim nestali. Ostali su svjedoci nečega što se više ne može rekonstruirati. Tri kamena u vremenu, na nekom novom mjestu, uz neki novi put, dok Hercegovina i dalje šuti nad svojom prošlošću.