Zamisli tu scenu, daj bogati zamisli kako to izgleda, kad troje ljudi u crnim togama, ljudi koji su položili sve sudske ispite, prošli sve stručne savjete i seminare, koji znaju što je povijest, što je kontekst, što je težina riječi, sjede u jednoj sobi punoj jalove službenosti i gledaju pred sobom predmet u kojem moraju ozbiljno, bez zajebancije, proceduralno, uz sve pravne standarde, raspraviti i donijeti odluku – ne o tome je li Stjepan Mesić prodao državu, nit o tome je li lažno svjedočio u Haagu, o tome je li vrijeđao vlastiti narod u zamjenu za međunarodnu podršku i penziju, srao na Hrvate na danima šljive u Tuzli, je li poklonio arhive strancima , držao govorničke turneje protiv Hrvatske kao da se natječe s notornim mudžahedinima tko će dublje zavući nož u Domovinski rat – ne, oni suci ne raspravljaju o ničemu od toga, nego o tome smije li ga jedan saborski zastupnik, neki Miro iz Sinja, nazvati „elementarnom nepogodom“.
Dobro ste čuli. Tim lijepim kulturnim izrazom “elementarna nepogoda”.
Sjede tako oni, troje ozbiljnih ljudi, troje onih koji po večerima možda i komentiraju što je bilo, kako je bilo, čiji je stari prošao logor, čiji je brat poginuo na Velebitu, čija je mater gledala Mesića na TV-u i govorila: „Sinko, ako ovaj dođe na vlast, ode ova naša Hrvatska u tri lipe pizde strinine“, i sad ti isti ljudi, s istim sjećanjima, grudima koje pamte, moraju u ruke uzeti papir i odlučiti je li to – uvreda.
Onoga ti Boga.
Je li „elementarna nepogoda“ stvar koju jedan političar smije izgovoriti o čovjeku koji je bio politički diler hrvatskog poraza, naručeni agent dekonstrukcije, onaj koji je izveo Hrvatsku još ranjenju, u krug oholih. Izveo ju iz sobe prepune vlastite krvi i uveo je u u kajanje, u laž.
I naravno, donesu presudu. Kažu: nije uvreda. Smije se to reći. Sve je u redu. Sloboda govora.
I mi to sad slavimo. Dižemo status, linkamo se, glumimo da je to neka pobjeda.
Kao, „dobili smo pravo“ reći Mesić je elementarna nepogoda.
Ali nitko ne postavlja pitanje: kakvo je to, jebote, pravo koje nam dozvoljava da kažemo — ništa?
Jer reći da je Mesić „elementarna nepogoda“ znači reći da je došao slučajno.
Da je tu pao, da nas je zadesio, kao neka oluja, kao poplava, kao potres.
A nije.
Došao je s planom. Po zadatku. Instaliran, premjeren, najavljen. I da izvrši. Razbije. Da pokloni. Prepiše. Da ušutka.
Da istinu pretvori u zločin, a zločin u himnu.
On nije elementarna nepogoda. On je sabotaža.
I zato ta presuda, papirnata pobjeda, nije pobjeda.
To je uvreda – ne za Mesića, nego za sve nas.
Jer ako je sve što mu možemo reći to da je kao pljusak u lipnju, onda ne znamo ni što je radio ni koliko je to koštalo.
I drugo, reći da je Mesić „klevetnik Hrvatske“ — ma daj.
To zvuči kao da je nešto ružno rekao za državu, kao da je jednom pretjerao u kafanskom razgovoru, kao da je malkice bio zločest.
A on je bio čovjek koji je Hrvatsku isporučio kao paket, s ceduljom „pošiljatelj: Soros i sinovi“.
On je bio precizno oruđe, ruka stranog interesa.
On je bio krunski svjedok protiv vlastite kuće.
On je bio onaj koji se, pred svijetom, odrekao vlastite istine. I ti to nazivaš – klevetom?
Zato je Mesić i tužio.
Ne zato što mu je teško palo, nego zato što zna da mu se time – čini usluga.
Jer ako ga prodaš kao „nepogodu“, ti si zapravo sve ostalo – amnestirao.
Nije on sam.
Nisu ga planine donijele. Donešen je. Gurnut. Poslan.
Pa ako je nepogoda, prirodna pojava, onda nitko nije kriv. Ni Mate Granić koji ga je donio. Ni USAID. Ni albanski narkokaretli. Ni britanski masoni. Oni kojima je obećao arhiv ako ga ustoliče.
A itekako su krivi.
I zato sud nije smio potvrditi ove „uvrede“.
Jer one nisu uvrede. One su popust. Sniženje razine gađenja nad njim.
One su pranje obraza hrvatskog Jude.
One su, zapravo, rebranding.
Sud je ovom presudom ne samo očetkao čekinje s lica tog jadnog Mesića, nego učinio nešto još gore: kazao da je to maksimum što se smije reći.
Da preko toga – ideš na sud.
Pa ako je to granica, ako je „elementarna nepogoda“ granica dopuštenog opisa jednog političkog tapira čije su posljedice duboko strukturirane u svakom porazu ove zemlje, onda mi nismo slobodni.
Mi smo ljudi s dozvolom da budemo – pristojni.
A znaš što je najveći cinizam?
Što to zna i sam Mesić.
Zato je i tužio.
Ne da dobije.
Nego da dokaže da još vlada diskursom. Da još upravlja granicama i odlučuje gdje se smije, a gdje više ne.
I zato, sud bi trebao ne potvrditi Bulja, nego ga kazniti.
Jer ovo nije uvreda. Ovo je amnestija.
A to, Miro, nisi smio. Ne u naše ime.
Znamo da nisi namjerno, al daj ne zajebaji nas, nazovi Smeće pravim imenom, ne budi politički korektan prema nekom tko je popljuvao svako slovo riječi korektnost.
Ivan Urkov l poskok.info
wpDiscuz
