Published On: Pet, tra 6th, 2012

Šta je njima Sarajevo sutra?

Moj je dedo živio u Pofalićima. Nije on bio moj dedo, nego brat od mog dede, znači materin stric,  znači meni nešto daleko, pa ipak, bio mi je dedo i najbliži netko na svijetu ovome. Moj pravi djed, mamin otac, umro je davno i zato je jedina figura glave obitelji s majčine strane, bio on, ni brat, ni stric, ni dedo, a opet sve – Rafo.

 

______________piše: Martina Mlinarević Sopta i poskok.info

 

Mi smo bili sasvim mali, a život je bio sasvim lagan, kao otkinuti list tek procvjetale ruže. Život je, također, bio i nesnosno težak, ali u godinama našeg djetinjstva to nismo znali, jer je otac strpljivo zarađivao bore na licu i dlanovima da bismo mi djeca pamtili samo sunčane prizore. Da bismo jednom kasnije, kao veliki, s današnje pozicije, pri prebiranju po kutijama sa starim fotografijama imali samo sreću, to krdo sreće, debele i neraskidive. Ono kad sjedneš s njima na vlak u Čapljini pa im bježiš u krilo prilikom približavanja svakog tunela jer se bojiš mraka. Ono kad hranite životinje u Pionirskoj dolini i pitaš tri milijuna nebuloznih pitanja o svemu što vidiš, ono kad upadneš u koprivu iza kuće u Pofalićima pa vrištiš kao da ti kožu deru.

Nemam ja više nikog u Pofalićima. Dedo je umro u Hercegovini, brzo i iznenadno, poslije rata, nakon što je pokopao svoju suprugu. Sarajku koja je pravila najbolji žvrnjkajući bjelanjak za šampite na svijetu. Kad sad pomislim na dedu, prvo se sjetim scene u kojoj mi nasmijan kaže – raširi ruke, i onda ti samo u dlanove strusi desetine kovanica, koje padaju kao kad dva stiropora žuljaš jedan od drugi. U gradu u kojem je živio bio je poštovan i cijenjen zbog svog poštenja i lakoće kojom je obavljao posao kojim se bavio. Svom bratu, mom pravom dedi, onom koji je ostao na humačkoj njivi berući duhan sa roditeljima, godinama je uplaćivao doprinose za mirovinu kao da radi kod njega, a da ovaj to nije niti znao.

Takav je bio Rafo. Dobronamjerni, šutljivi emotivac. Ali i tipičnom hercegovačkom žicom, veliki živac kad zatreba. Rafina kćerka, zet i mala unuka, na Mejtašu su preživjeli sve dane opsade i još uvijek žive gore. Njih dvije, junakinje. Njihov muškarac danas leži na Barama.  Rafina dva sina, tada srednjoškolci, došla su s njim za vrijeme ratnih užasa u Ljubuški, sa cijelim svijetom sakupljenim u dva dječja ruksaka. Kasnije smo mnogo puta bili zajedno u Sarajevu. Na vjenčanjima ili pogrebima, uglavnom. Voljela sam promatrati njihova lica kad prolazimo ulicama na kojima su rođeni, na kojima su odrastali, gnjavila sam ih pitanjima kako se osjećaju kad su opet tu nakon svega.

„Ništa, ravna crta…“

Nisam mogla razumjeti.

Jer meni je Sarajevo tada još bilo samo romantična patetika žvrnjkajućeg bjelanjka i slagalice Vučko s kojom sam kao mala praktički spavala.

alt

Mišo Draganović upao je u naše živote u mostarsku ranu jesen ’96. On i njegova supruga, teta Branka, oboje liječnici, vrhunski intelektualci postali su nezaboravni dio priče o mostarskoj Medicinskoj školi. Mišo nije bio pedagog nego stomatolog i možda zato nikad nije znao naći ispravan balans i točku gdje prestaje roditeljski, a počinje školski odgoj, nego nas je samo grlio i približavao k sebi, a mi smo se lijepili kao dosadni, a razmaženi čičci. Bio je razrednik dvjema generacijama zubotehičara. Stotine lica koje je zauvijek promijenio svojim simpatičnim brkom.

Mišo je stanovao blizu škole i kad bi padala kiša, donio bi iz svog stana u naš laboratorij svoje trenirke, ručnike, čajeve, pa bismo tako pokisli učili s turbanima na kosi i u njegovim pokućnim papučama. Kad bi bio roditeljski sastanak, našim starcima govorio je samo lijepe stvari, a kao protuuslugu tražio je da ispravimo sve jedinice. Sate smo dijelili na trenutke kad igramo karata i kad učimo. Kad bismo pobjegli s nastave teta Branka nam je solidarno pisala ispričnice, pa je psovao i nju i nas gromoglasno. Nije znao da nam pristupi nikako drugačije nego s ljubavlju. Vjerujem da smo danas bolji ljudi upravo zbog njega. Gotovo nikad nije išao u Sarajevo nakon rata. Kad bismo ga pitali – „Ništa, ravna crta…“ Nisam mogla razumjeti.

Mog dedu Rafu i razrednika Mišu Draganovića povezuje lik još jedne divne, uvijek nasmijane Sarajke, danas nenadmašne liječnice mostarske bolnice. Dedo je umro na njenom odjelu, Miši je obiteljska prijateljica.

Svi oni na različite, a opet na potpuno isti način doživljavaju sutrašnji šesti april.

Bio je to početak kraja njihovih nekadašnjih života. Put u nepoznato sa samo nekoliko na brzinu spremljenih stvari. Gubitak voljenih osoba. Gledanje kuća kako nestaju u plamenu, prodavanje placeva za mizeriju nekim čudnim ljudima godinama kasnije, kao da se igraš cile-pole. Život u današnjoj stvarnosti, gdje tom Sarajevu više ne pripadaju, niti ih ono više osjeća svojima.

Dok novine, televizije, portali glavnog grada pripremaju dvadesetu obljetnicu od početka opsade, kroz panel-diskusije, okrugle stolove, šetnje, muzeje, izložbe, koncerte, tek rijetki će se sjetiti sarajevskih Hrvata i Srba, čiji životi poslije jedne smrti sada teku nekim sasvim drugim tokovima, nerijetko i na drugim kontinentima, a koji su nekada svojim intelektom i blistavim karijerama sačinjavali suštinu duha tog grada.

Poslijeratni duh tog grada od njih je stvorio hladne i racionalne ljude kojima “fildžan viška” više nikada neće biti životna filozofija.

Živimo u zemlji medijskog silovanja zdravog razuma u kojoj je sve podijeljeno, pa čak i bol i smrt i žaljenje. Svi vi, o kojima sutra gotovo nitko neće misliti, a šesti je obrnuo sve što ste ikada znali o životu, želim vam da spavate bez trzaja.

Tek sada razumijem.