„Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada” (njem. Patriotische Europäer gegen die Islamisierung des Abendlandes), kratko „PEGIDA“, je ime prosvjednog pokreta koje je brzinom munje unišlo u medijski i politički vokabular SR Njemačke i cijeloga svijeta. (U njemačkom jeziku se za Zapad u kulturološko-političkom pogledu koriste sintagme „Abendland“ i/ili „Okzident“, dok je za zemljopisnu konotaciju rezervirana imenica „West“ i iz nje izvedene atribucije „westlich“.)
Piše: Prof. dr Mile Lasić
PEGIDA je osnovana u Dresdenu i još se uvijek radi o prosvjedima omeđenim na glavni grad Saske ili Saksonije (sl. naziv Freistaat Sachsen), jedne od 16 saveznih zemalja. Šta se, pak, krije iza nevine kratice PEGIDA: pokret ustrašenih i zabrinutih ljudi, nastao na strahu od islama i tobožnje islamizacije Njemačke, ili uopće na strahu od useljenika u Njemačku ne samo iz islamskih zemalja, ili nešto treće?
Možda se dio strahova može objasniti time što je u prvih šest mjeseci 2014. godine u Njemačkoj zabilježeno 65 700 traženja azila (najviše u EU), pri čemu većina tražitelja dolazi iz regija zahvaćenih ratom na Bliskom istoku? No, vrlo je moguće da je među prosvjednicima mnogo onih koji su ustrašeni ne samo islamističkim interpretacijama islama, nego i islamom kao „tuđom“ religijom?
Na prosvjedima se, naime, mogu vidjeti i natpisi velikih simplikacija, poput „Mržnja, nasilje, Kur’an“, ali i transparenti „Bez nasilja i protivu vjerskih ratova na tlu Europe“. Inače, muslimani su tek kap u njemačkom pluralnom religijskom svijetu: ima ih oko četiri milijuna, pri čemu su natpolovično podrijetlom iz Turske, s tim da se u toj skupini izdvaja pola milijuna Kurda. Među „njemačkim muslimanima“ (što je operativni pojam kojim barata i Njemačka islamska konferencija, forum sazvan od njemačke vlade kako bi se uredili odnosi između brojnih islamskih vjerskih pravaca i udruga, na jednoj, i njemačke države na drugoj strani) je i više od 150.000 njemačkih građana podrijetlom iz BiH islamske vjeroispovijesti. Katolika i evangelista i „Heiden“ (oni koji ne vjeruju, sumnjaju, ili jednostavno ne žele plaćati crkveni porez) je po 25 milijuna…
Ponedjeljkom u Dresdenu
Prosvjednici su započeli s okupljanjima u Dresdenu 20. listopada 2014. godine, tako što se tog ponedjeljka uvečer okupilo njih 350, sljedećeg ponedjeljka 500, da bi prvog ponedjeljka u prosincu bilo ih pet tisuća, drugoga 10.000, trećega ponedjeljka 15.000, a na predbožični ponedjeljak, 22. prosinca, 17.500, pjevajući Božićne pjesme i noseći zavodljive transparente. Prvi prosvjed je organiziralo navodno 12 osoba, od kojih se do danas jače profilirao samo izvjesni Lutz Bachman (41), pravomoćno osuđivan za krađu, ranjavanje osobe i konzumiranje droge. Nije poznat u neonacističkim krugovima, niti su PEGIDA-prosvjedi tako lako povezljiva priča s ekstremno-desničarskim manipulacijama, mada se ne smiju isključiti.
Ono što je već sada očigledno jeste da se na ovim prosvjedima okuplja mnogo tzv. običnih ljudi koji nisu neonacisti, pa bi bilo zbog toga uputnije promatrati PEGIDA-prosvjede, makar do daljnjega, kao sezimetar neraspoloženja dijela nezadovoljnog, socijalno ugroženog njemačkog građanstva (tom „donjem sloju“, prema službenim statistikama, pripada oko 16,5 milijuna građana SR Njemačke). Dakako, unutar prosvjedne gomile je i dio građana desničarkih političkih svjetonazora, koji i ne pravi veliku razliku između islama kao vjerozakona i islamizma kao političke zlouporabe islama.
Iz svih ovih razloga je, vjerojatno, uputnije govoriti o PEGIDA-prosvjednicima kao građanima Dresdena (i SR Njemačke) koji su socijalno slabi, nezadovoljni, povodljivi i ustrašeni za svoje „Nijemstvo“ uslijed promjena u gospodarstvu, kulturi i politici pod utjecajem globalizacijskih i europeizirajućih procesa u bitku njemačke nacionalne države. (Ovdje bi bilo potrebno objašnjavati kako EU ne dovodi u pitanje nacionalne države-članice, nego ih revitalizira putem tzv. višerazinskog upravljanja i uz djelomičan prijenos nacionalnog suvereniteta u oblasti pozajedničenih politika, ali bi nas to odvelo u drugom pravcu.) Još jedno je za sada izvjesno, sve neonacističke stranke su uzdržane (NPD, DVU, Reps – Republikaner), ispravno procjenjujući da bi mnogi od sudionika odustali od prosvjeda kad bi ih predvodili prononsirani neonacisti.
Tu i jeste glavni problem s razumijevanjem PEGIDA-prosvjeda i u SR Njemačkoj, te posebice u inozemstvu: prosvjedi okupljaju pretežito tzv. normalne građane koji govore pristojnijim jezikom nego što je jezik ultranacionalne desnice, pa ipak prosvjedi koriste upravo toj vrsti političke (ne)kulture. Uostalom, u ovom gradu i dijelu Njemačke populizam i „desničarenje“ imaju jake tradicije, primjerice na godišnjicu sramnog savezničkog bombardiraranja Dresdena u Drugom svjetskom ratu, unatoč tomu što su znali da je Dresden prepun bespomoćnih izbjeglica s Istoka, neonacisti prirede najveće neoonacističke manifestacije u Europi. U Dresdenu živi inače samo 0,2% stranaca, dok je u gradovima kao što su Frankfurt am Main, ili Muenchen, gotovo svaki treći stanovnik „stranac“, ili barem s tzv. migracionom pozadinom (njem. Migrationshintergrund).
Hoće se kazati da je u Dresdenu i ovom dijelu Njemačke samo pitanje timinga hoće li se „krivac“ za raznorodna socijalna ili politička nezadovoljstva tražiti u „strancima“, ili u kosmopolitskoj „ljevici“ (SPD, Zeleni …). No, ovo i nije više samo lokalna priča o Dresdenu i ne samo iz razloga što je na predbožićno okupljanje u ovomu gradu doputovala jaka delegacija AfD (Alternative fuer Deutschland) iz Brandenburga, s njezinim potpredsjednikom dr. Alexander Gaulandom, demonstrirajući i dolaskom i ponašanjem populizam velikog formata, kako je to primijetio i magazin „Der Spiegel“ u predbožićnom broju (No. 52, od 20.12.2014.). AfD je inače u Saskoj na posljednjim izborima zabilježila uspjeh od deset postotaka. Došli su, vele AfD-ovci, da vide o čemu je riječ u slučaju PEGIDA i što oni smatraju „islamizmom, iskorištavanjem azila ili prijetnjom za njemačku kulturu“. Pokupiti glasove i simpatije na desnici a „ne isprljati ruke“, primijetio je Der Spiegel, najgora je vrsta demagogije, pri čemu ništa ne mijenja na stvari što se potpredsjednik AfD-a dr. Alexander Gauland odbio rukovati s već spomenutim Lutzom Bachmannom, čovjekom debelog policijskog dosjea. Dakako, dr. Gauland je već dolaskom „s pola njegove momčadi“ poslao snažnu demagošku poruku: dijelimo iste strahove, mi smo uz vas, glasajte za nas, mi smo ono što nam i ime kaže!?
Ambicije moraju biti velike!
Možda bi upravo u opisanom kontekstu i bilo najuputnije sagledavati motive, ciljeve i ambicije organizatora prosvjeda u Dresdenu? Ambicije moraju biti velike, jer zašto bi se inače tako bezočno poigravalo na ovim prosvjedima sa simbolikom i sloganima s demonstracije u Dresdenu od prije 25 godina? Isto mjesto, isto vrijeme okupljanja, isti glavni slogan PEGIDA-prosvjeda s onima od prije četvrt stoljeća. I ovi prosvjednici govore: „Mi smo narod!“ (Wir sind das Volk), kao i oni od prije četvrt stoljeća, ali je sve drugo posve različito. Utoliko je teško zamisliti da bi PEGIDA-prosvjedi mogli dovesti do nekakvih temeljnih promjena u njemačkom društvu, koje je društvo najrazvijenijih formi parlamentarne demokracije. Uostalom, mirni prosvjedi u Dresdenu od prije 25 godina su (ne)izravno vodili padu „Berlinskog zida“ i „željezne zavjese“, nestanka i DDR-a, SSSR-a …, čime su otvorili prostore za „drugu liberalnu revoluciju“ (Ernest Gellner) u Istočnoj Europi, a PEGIDA-prosvjedi u podtekstu imaju ambiciju dovođenja u pitanje demokracijskih dostignuća u ovoj zemlji, da ne kažemo kraj „Berlinske republike“! Ne, ove vrste povijesnih paralela nisu opravdane, pa je uputnije PEGIDA-prosvjede situirati u ograničene ambicije populističkih pokreta tipa AfD i uopće desno ekstremističke scene da iza sebe vežu dio onih nezadovoljnih iz skupine socijalno ugroženih od 16,5 milijuna i dijela građanstva koje se osjeća ugroženim nezaustavljivim promjenama unutar njemačkog i europskog društva. Zapravo, logično je pretpostaviti da bi i druge stranke populističkog usmjerenja (poput AfD), ili ekstremno desničarskog usmjerenja mogle pokušati izvući kapital iz podatka da 34% njemačkih građana strahuje od „dodatnog islamiziranja“ njemačkog društva, kako upozoravaju ankete.
S druge strane, kad biste i dio PEGIDA-prosvjednika pitali: zašto prosvjeduju i kuda to sve vodi, koji „zid“ sad žele srušiti, i tsl., ne bi vam znali odgovoriti, jer je i mnogima i od njih jasno da su „gastarbajteri“ (njem. Gastarbeiter) i nevoljne izbjeglice, u krajnjem svi imigranti i ljudi koji imaju tzv. migracionu pozadinu, a njih je više od 15 milijuna s njemačkim državljanstvom, te k tomu oko sedam milijuna uredno prijavljenih građana s putovnicama drugih zemalja, pretežito dobro činili Njemačkoj i u gospodarskom i u demografskom i u sociološkom i kulturološkom pogledu. Zemlja je postala u konačnici zdravija, demokratskija i civiliziranija, većinski je ozdravila od teških mamurluka iz prošlosti koji su je i bili odveli na stup srama u svjetskoj kulturi i povijesti. Neki, dakako, i dalje imaju potrebu tražiti krivce za vlastite frustracije i neuspjehe u onima koji nisu Germani po krvi, što je ponajlakše učiniti s onima koji se ne mole kršćanskom Bogu, nego primjerice Jahvi ili Allahu. Njih je uzaludno upozoravati da i kršćanstvo i judaizam i islam čine tzv. abrahamsko-religijski kulturološki krug. Dramatična situacija u regiji Bliskog istoka, posebice svireposti koje se povezuju s islamom preko ISIS/ISIL-ovih fašista, stimulirajući su ambijent i za ovu vrst demagogije i u Njemačkoj.
Dodatni problem je, pak, što u PEGIDA-programu od 19 točaka mnogo toga pripada općim mjestima u demokratskom društvu koje nastoji funkcionirati temeljem uvažavanja ljudskih prava i zakona pravne države. Nije se teško, primjerice, složiti s programskom točkom: „PEGIDA je za otpor prema političkim ideologijama koje su neprijateljski i nasilno orijentirane prema ženama“! Ili, s točkom u kojoj se veli – „PEGIDA je za seksualno samodoređenje…“, jer točka zvuči kao da je prepisano iz liberalnih programa „Zelenih“. Problemi s PEGIDA-prosvjedima su, dakako, u mimikrijskoj prilagodbi općim načelima, dok se oni koji su došli odnekud ili se ne mole kršćanskom Bogu implicite ili izravno stigmatiziraju kao neprijatelji „Nijemstva“ ili „Europejstva“. Lakše bi se, dakako, bilo obračunati s debelim naslagama desničarske stigme u nazorima PEGIDA-prosvjednika, kada bi prosvjednici nosili rasističke transparanete, bili obučeni u crno i urlikali nacističke pozdrave. Sve je stubokom drugačije, čak se na prosvjedima u Dresdenu mogu pročitati i transparenti “Protiv religioznog fanatizma u Njemačkoj!”, ili „Protivu paralelnog društva u Njemačkoj!“, što bi mogli supotpisati i sve kosmpolite i interkulturalisti, kojima se gade stvarni ili virtualni „ghettoi“ i „paralelni svjetovi“. Zapravo, najtočniju metodološku uputu za razumijevanje PEGIDA-prosvjeda dao nam je magazin „Der Spiegel“ u naslovu i podnaslovu svog uvodnika u već citiranom No. 52/2014 – Zaplašujući primjer / Pobratimstvo građanstva i ekstremista je opasnost za demokraciju (Abschreckendes Beispil. Die Verbruederung von Buergertum und Extremisten ist eine Gefahr fuer die Demokratie) …
Ma koliko u njemačkom društvu bilo i inače teško boriti se u političkoj areni, ili sredstvima pravne države protivu zlouporaba slobode mišljenja i okupljanja, što pokazuju višestruki neuspjeli pokušaji zabrane djelovanja neonacističkih stranaka poput NPD, bilo bi neusporedivo jednostavnije kada bi iza PEGIDA-prosvjeda formalno organizirane neonacističke skupine (koje u Saskoj redovito ulaze u lokalne parlamente) a ne ovo implicitno „pobratimstvo“. Ali, šta je tu je: iza ovih prosvjeda stoji formalno samo organizacijski odbor od 12 članova, pri čemu se profilirao u javnosti samo već spominjani Lutz Bachmann. Pa ipak, zahvaljujući upravo njemu postalo je tijekom protekla dva mjeseca jasno da se na prosvjedima u Desdenu ne radi samo o „islamom ustrašenima“, nego i o nacionalističkim manifestacijama desno orijentiranog građanstva, inficiranog jezikom i logikom netolerancije koji se povremeno njeguju i u etabliranim strankama, a u pravilu na ekstermističkoj sceni…
Merkel i Gauck o PEGIDA prosvijedima
Interesantno je inače da su se sve etablirane političke stranke žurno ogradile od PEGIDA-prosvjeda, izuzev Alternative za Njemačku (AfD). Počev od političkih stranaka desnoga do lijevoga političkog spektra, ili udruga civilnog društva kakvo je Središnje vijeće njemačkih Židova, svi su se politički i društveni subjekti energično izjasnili protivu simpfliciranog svođenja islama na islamističke zlouporabe ove vjere u političke svrhe, kako u svijetu tako i na njemačkom tlu. Predsjednik SR Njemačke Joachim Gauck (CDU) je prosvjednike u Dresdenu nazvao „Chaoten“, što bi – prema Hurmovu rječniku – trebalo značiti da su „ekstremno radikalni anarhisti“!? Njemačka kancelarka Angela Merkel (CDU) je bila opreznija: “Ovdje nema mjesta za mržnju i vrijeđanje ljudi koji dolaze iz drugih zemalja. Zato svako mora biti oprezan s onima koji su sve ovo pokrenuli”. Važan čovjek CDU-a i ministar financija u saveznoj vladi Wolfgang Schaeuble je obznanio potom veliku istinu: “Ono čega se ljudi boje nije islam nego terorizam. Svijet je postao mnogo otvoreniji i imigracije služe svima. Onako kao što su nam nakon Drugog svjetskog rata trebali milijuni izbjeglica i protjeranih za izgradnju zemlje, tako su nam i danas potrebni useljenici’”. Savezni ministar pravosuđa Heiko Maas (SPD) je naglasio, pak, kako postoje granice u borbi za političke ideje, te da bi sve političke stranke trebale otvoreno zauzeti protustav prema PEGIDA-prosvjedima, jer su „sramota za Njemačku“.
Dakako, ovakvo principijelno pozicioniranje članica „velike koalicije“, kao i drugih demokratskih stranaka i udruga je odmah dovelo do organiziranih PEGIDA-protuprosvjeda, pa se u predbožićni ponedjeljak u Dresdenu okupilo 5.000, a u Muenchenu 12.000 protu-prosvjednika. Protu PEGIDA-prosvjed na trgu Schlossplatz u Dresdenu organiziran je pod parolom “Ne, nacističkom Dresdenu” (Dresden Nazifrei). Na prosvjedu se moglo čuti: “Naša kultura je voljeti osobu pored sebe”, “Protiv smo rasizma i fanatizma” i tsl. Problem je, dakako, u tomu što se nije dovoljno samo ograditi od ovakvih ideja, ili ih diskvalificirati kao ekstremno desničarke resantimane, nego bi demokratske stranke lijevog i desnog političkog centra morale iznaći odgovore na pitanja „pobratimstva“ dijelova građanstva i ekstremista tijekom PEGIDA-prosvjeda u Dresdenu. Uspjeh populističkih i demagoških pokreta ovoga tipa bi trebalo, doista, biti zastrašujući ili zaplašujući apel etabliranim političkim strankama da vrlo pošteno i kritično propitaju postojeće programe i koncepte nadilaženja bijede „paralelnih svjetova“ u postkolonijalnim useljeničkim društvima (J. Habermas), odnosno europeiziranom društvu i zemlji kakva je demokratska Njemačka.
Vrijeme je, dakle, priznati kako se nije posvuda u SR Njemačkoj, ne samo u Saskoj nego i drugim pokrajinama bivšega DDR-a, dogodilo oslobađanje ni od tzv. lijevog, ni od tzv. desnog totalitarizma (ovih naslaga ima, dakako, i u zapadnim dijelovima Njemačke), nego je samo i nerijetko ideologija klase zamijenjena ideologijom rase. Zato u potrazi za smislenim odgovorima na PEGIDA-prosvjede ima itekako potrebe za poštenom javnom debatom koja bi pokazala kako se i u najdemokratskijoj zemlji Europe radi o manipulacijama „strahovima od drugoga“, primejrice tako što se i unutar etabliranih demokratskih stranaka, posebice desnog političkog centra, radi kratkoročnih izbornih potreba manipulira idejom slobode i strahovima od islama. U konačnici, koristi od toga imaju samo one skupine građanstva koje se ne mire s procesom europeizacije i kosmpolitizacije njemačkog društva. Utoliko je javna debata o PEGIDA prosvjedima ne samo poželjna, nego bi morala biti i beskrajno čestita i kosmpolitski vođena …