Papa Franjo se u razgovoru s Tomaševićem pokazao kao pomirljiviji prema pravoslavnim patrijarsima nego neki od njih međusobnoSilvije Tomašević, dopisnik iz Rima i Vatikana za HRT i za Večernji list, s nekoliko novinara bio je u avionu kojim je papa Franjo letio u Rim nakon posjeta Bugarskoj i Makedoniji. Jedno od pitanja bilo je ono o procesu kanonizacije Alojzija Stepinca.
“Stepinac je čovjek s vrlinama. To je Crkva time što ga je proglasila blaženim”, odmah je papa Franjo dao do znanja onaj nesporni dio.
“Može mu se moliti. Ali u određenom trenutku procesa kanonizacije došlo je do nerazjašnjenih točaka. Riječ je o povijesnim točkama. I ja, koji trebam potpisati kanonizaciju i za nju potom snositi odgovornost, molio sam, promišljao, tražio savjete. I onda sam vidio da za pomoć moram pitati i Irineja”, kazao je papa Franjo.
Tako je objasnio kako je došlo do suradnje s patrijarhom Srpske pravoslavne crkve.
“Irinej je veliki patrijarh, I Irinej mi je pomogao. Zajedno smo osnovali povijesnu komisiju i radili smo zajedno jer i Irineja i mene jedino zanima istina, ne pogriješiti. Jer, čemu služi jedna izjava o svetosti ako nije jasna istina? Ne služi nikome”, kazao je papa.
“Znamo da je Stepinac bio dobar čovjek, blaženik, ali za ovaj korak ja sam tražio pomoć Irineja”, još jednom je ponovio svoj stav o Stepincu kao blaženiku.
Ono što nije rekao, ali se podrazumijeva, jest da u Crkvi nije nimalo neobično da se neki blaženik “načeka” do proglašenja svetim. Kći poglavice Mohawka Kateri Tekakwitha, koja je živjela u 17. stoljeću, blaženom je proglasio papa Ivan Pavao II još 1980. Junipero Serra blaženik je u postupku kanonizacije još od 1988., Carlos Manuel Rodriguez od 2000. Kod svih je riječ o blaženicima iz doba pontifikata pape Ivana Pavla II. Istina je i to da ne postoji jamstvo da će blaženik jednom biti i kanoniziran.
Papa Franjo je zato rekao da se on ne plaši istine, da se plaši “samo Božjeg suda”. Papa Franjo je rekao da “postoje povijesne okolnosti” između pravoslavnih i Katoličke crkve, ali da su odnosi danas između njih u načelu dobri.
“Primjerice, danas mi je predsjednik”, rekao je, a mislio je na predsjednika Sjeverne Makedonije Đorgea Ivanova, “ispričao da je šizma započela tu u Makedoniji.”
Na pitanje je li on konačno papa koji je nakon 1000 godina došao da zakrpa šizmu, papa Franjo je rekao: “Ne znam. Došao sam reći da smo mi braća. Jer, ne možemo obožavati Sveto trojstvo bez ujedinjenih ruku kao braća. To nije samo moje uvjerenje, nego svih, i patrijarha. Svih! To je velika stvar.”
Papa Franjo time je dobrim dijelom otkrio svoje ambicije da približi pravoslavne autokefalne crkve i Rimokatoličku. Rekao je da je “među patrijarsima susreo Božje ljude”. Nabrojao je potom nekoliko njih i svakoga pojedinačno nazvao Božjim čovjekom: Neoflita – patrijarha iz Bugarske, Ilija Drugi – patrijarha iz Gruzije, Bartolomej – patrijarh iz Konstantinopola, Kiril – iz Rusije.
Papa Franjo time je zapravo pokazao puno više duha pomirenja nego pojedine pravoslavne crkve međusobno posljednjih godina, posebno otkako je izbio sukob između Konstantinopola i Moskve oko proglašenja Ukrajinske pravoslavne crkve.
“Vi biste mi mogli reći da taj ima manu, jer je previše političan čovjek, da onaj drugi ima neku drugu manu. Ali svi imamo mane. I ja imam mane. Svi imamo mane. Ali ja sam među patrijarsima pronašao braću. A neka su braća, ne bih htio pretjerivati, sveti, Božji ljudi.”