Još jedna tužna obljetnica… prošle su 24 godine od zločina za koji nitko nije odgovarao… bol…tuga…nedužni ljudi ubijeni su samo zato što su bili Hrvati….
Teško je napisati retke, opisati osjećaje, patnju i bol članova obitelji čiji su najbliži ubijeni na okrutan način… svaka riječ izgubi smisao…postane suvišna kada se pogleda spomen obilježe u Šušnju.. križ i nada u uskrsnuće jedina su utjeha preživjelima, piše Dragan Vidović za portal Kockice.ba
Tih dana nitko nije mogao slutiti da će se svirepa ubojstva dogoditi u Šušnju i Ovnaku.. zabačenim hrvatskim selima između Zenice i Travnika.
Vojska tzv. Armije BiH, za koju će njeni lideri reći da je najčišća vojska, upala je u ova sela i zateklo stanovništvo ubila, ne gledajući jesu li vojna ili civilna lica.
To jutro bilo je teško…kao da je i samo vrijeme slutilo da će se nešto loše dogoditi. Pomno isplanirani napad vojske Armije BiH i mudžahedina bio je vođen ciljem istrebljenja Hrvata sa svojih ognjišta, brisanjem traga postojanja. I tog 6. lipnja 1993. taj plan počeo je dobivati obrise u Šušnju i Ovnaku, Brajkovićima, Grahovčićima…
Mučki upad, krik, strah, suze i bolno umiranje…ugasili su se nevini životi starih osoba….ljudi koji su živjeli mirno, ne želeći nikome zlo…moleći se Bogu da se rat zaustavi…prebirući u bolnim rukama zrncadi krunice….nadajući se da ovo ludilo mora prestati, da će Božja milost spriječiti prolivanje nedužne krvi.
Kakav to čovjek možeš biti kad hladnokrvno ugasiš dvadeset i tri života, kao da ih Bog nije dao… kako možeš i danas mirno ulicom hodati kad znaš s kojom si lakoćom ubijao nedužne živote, ubijao ljude koji su bili stari, nemoćni, ali s jakom vjerom u Boga, Boga Spasitelja. Muči mnoge ta pitanja, odgovora ne mogu pronaći, dok suzama gledaju spomen- obilježje koje kao da želi govoriti, prkositi i svjedočiti božjoj žrtvi. Kome su smetali ti katolici i Hrvati, jesu li smetali samo zato što su Hrvati, sigurno da jesu, ali nikada nitko neće moći prekrojiti povijest i izbrisati nas, jer je naša povijest utkana u mramorne stijene, u stoljeća mukotrpnog rada i života, koji je poklanjao naraštajima ljudske vrijednosti, kojima je strano ubijanje…
I danas je tužna još jedna obljetnica, boli srce i duša, ali još više boli činjenica da počinitelji zločina i danas hodaju slobodno, da ih štite mnogi, pa i strane vlasti, iako i one samo znaju koliki su to krvnici bili. Dostojanstvenost je odavno izgubljena, ali ponos i želja da se vječno sjećamo tih nedužnih ljudi, kojima je život svirepo ugašen jer su druga nacija, jer u glavama tih zločinaca oni su bili nedostojni živjeti i trebalo ih je istrijebiti.
Dvadeset i četvrta je obljetnica, tmurno je bilo, kao da i Bog plače nad nepravedno ugašenim životima, ali dostojno su stali branitelji i preživjeli, želeći tim herojima odati počast. Ti ljudi su za branitelje heroji, jer su umrli s mišlju na svoju domovinu i jer je u njima ugašena ljubav prema obitelji, Isusu i domovini. Gorile su danas svijeće, osvjetljavajući put tih herojima do raja, do kraljevstva nebeskog, jer smo s njima dobili nove čuvare.
Možda nikada na ovozemaljskom sudu nitko neće odgovarati za ove zločine, ali na jednom hoće, jer će im Bog suditi, a tada nema mira i spokoja…jer su ubijali u nečije ime, ideologiju i govoreći kako vrše Božju volju..ruka te pravde je uvijek dostižna i pravedna….