Published On: Thu, Mar 7th, 2019

Sociolog o spaljivanju Pupovca: Iskompleksirana većina maltretira manjinu

PREDSJEDNIK SDSS-a Milorad Pupovac ovih je dana dvaput bio na meti organizatora karnevala u Kaštelima. Nakon što je u subotu lutak ili krnjo Milorada Pupovca zapaljen u Kaštel Sućurcu, nekoliko dana kasnije je krnjo s njegovim likom zapaljen i u Kaštel Starom.

Krnjo na pokladnim karnevalima predstavlja lutku koja simbolizira moćnu društveno-političku figuru koju narod prepoznaje kao uzrok svega lošeg i zlog što se običnim građanima dogodilo u protekloj godini. Riječ je o običaju još iz rojalističkih vremena, kada su krnje najčešće bili pripadnici aristokracije.

U Kaštelima i u još nekim dalmatinskim mjestima je spaljivanje krnje postao način da se hrvatsko-katoličko domicilno stanovništvo obračuna s kritički nastrojenim novinarima i manjinama pa je tako prije nekoliko godina spaljen krnjo Ante Tomića, a u Kaštelima su prošle godine simbolički spaljivali slikovnicu o duginim obiteljima. Sada je na red došao Milorad Pupovac, kao najistaknutiji predstavnik hrvatskih građana srpske nacionalnosti.

Milorad Pupovac je spaljivanje krnje s njegovim likom okarakterizirao kao govor mržnje. Mnogi u medijima su to problematizirali baš na takav način, ali s druge strane imamo i reakcije da je to karneval i da su svi jednaka meta te da u to ne treba učitavati ništa dublje.

“Sasvim jasan izraz nacionalne mržnje”

Za stručnu analizu ovog fenomena smo se zato obratili sociologu Srđanu Dvorniku te smo ga za početak zapitali kako on gleda na dvostruko spaljivanje krnje s likom Pupovca u Kaštelima. Je li to izraz mržnje prema Srbima, mržnje samo prema Pupovcu ili mržnje prema vladajućima?

“Karnevali su doista u tradiciji raznih dijelova Europe vrijeme kad bar privremeno padaju tabui pa i običan puk može moćnicima slobodno skresati u brk što o njima misli. Jasno, ne previše radikalno, jer sutra je opet običan dan, moćnici su i dalje moćni, a puku kako bude. Ali što je Pupovac Kaštelanima? Moćnik samo utoliko što je dio vladajuće koalicije. Ali u odnosu na kaštelanski kraj, pa i širu regiju – ništa posebno. Ne, mislim da je sasvim jasno da je spaljivanje lutke koja ga predstavlja izraz nacionalističke mržnje. Pa i folklorni detalji koji bi, kao, aludirali na srpsku kulturu govore o tome da ti likovi iz Kaštela ne mrze samo pojedinca koji je Srbin nego sámo srpstvo. Pritom, usput rečeno, lijepe sličice nekakve ruralne kulture čovjeku koji je daleko urbaniji i civiliziraniji od dobrog dijela sabora, o lokalnim mrziteljima da se i ne govori”, objašnjava Dvornik.

Iskompleksirana većina se dokazuje maltretiranjem manjina

“Vidjeli smo prošlih godina da oni mrze i druge manjine, ne samo etničke nego i seksualne. Kaštel Sućurac je, kao i Vodice i još neka mjesta, očit egzemplar onoga na čemu se posljednjih tridesetak godina temelji hrvatska politika. To nije demokracija u kojoj vlada većina uz garancije da manjinama neće biti uskraćena prava i normalni životni izgledi; to je iskompleksirana većina koja se dokazuje baš maltretiranjem manjina”, ističe Dvornik.

Nejasno ostaje kako je Pupovac imao negativnog utjecaja na živote ljudi u Kaštelima. Je li njegova brojčano minorna uloga u vladajućoj saborskoj većini doista uvjerljivo objašnjenje za to da ga se izdvaja kao generatora sveg zla koje onda treba simbolično spaliti?

Autoritarni obrazac

Dvornik odgovara da u odnosu na Kaštela Pupovac zaista nije učinio ili rekao ništa posebno, ništa čime bi se mržnju moglo nekako racionalizirati: “Ne, tu se pokazuje autoritarni obrazac: netko tko je u društvu nitko i ništa pokušava postati netko tako što staje na poslovični branik domovine, a nema domoljublja bez neprijatelja od kojeg domovinu tobože treba braniti. A kako se hrvatski nacionalistički identitet već skoro sto godina gradi na antisrpstvu, dovoljno je što je Milorad Pupovac predstavnik srpstva u Hrvatskoj da ovakvima bude omiljen predmet mržnje. Ne mora on u saboru imati nikakav poseban utjecaj – dovoljno je što je uopće u saboru, i to baš kao predstavnik Srba. Ako čak i tako mala manjina (druge su, doduše, još manje, ali Srbi su nakon etničkog čišćenja iz devedesetih svedeni na trećinu) u nacionalističkoj vizuri zaslužuje ovako usredotočenu mržnju, objašnjenje je samo jedno – Srbi valjda uopće ne bi smjeli biti dio hrvatskog društva ili bi u njemu trebali biti manji od makovog zrna. Forsiranje i najsitnijih razlika prema van ide ruku pod ruku s negiranjem i najznačajnijih razlika iznutra. To je već dugo matična struja hrvatske politike, a kad vidimo kako je se bez kompleksa i sada prakticira, uz glupavo smijuljenje dijela medija i mutavu pasivnost vodećih političara, ne znamo je li to prestala biti.”

Što nam o stanju svijesti naroda u Kaštelima govori izbor Pupovca, a prošle godine istospolnih parova, kao meta za spaljivanje? Je li to glas naroda koji koristi priliku da se simbolički izruga moćnima u društvu ili izraz većinskog mentaliteta koji uživa gaziti slabije? Tj. zašto bi se Pupovac ili istospolni parovi percipirali kao moćni?

Manjine kao žrtveni jarac

“Stvari povezane i isprepletene. No treba dodati jednu perverznu stvar. Obavezu da se manjine uvažava, da se ne potiskuje njihove posebnosti, da se prizna da uz to imaju jednaka prava, doživljava se u nacionalističkoj svijesti kao nešto nametnuto, a ako je nametnuto, iza toga mora stajati neka jača moć. Nju nemaju same manjine, baš zato što su manjine, ali je ima ono što se đuture naziva međunarodnom zajednicom, utjelovljenom u nekim institucijama UN-a, u međunarodnim sudovima, u Europskoj uniji, te pravnim dokumentima koje su te institucije donijele, i to i s hrvatskim učešćem… Kako se hrvatski nacionalizam tradicionalno diči time da ‘pripadamo Zapadu’ i da smo ‘oduvijek Europa’, njegovi vjernici moraju progutati i knedlu poštivanja međunarodnog prava i civiliziranih vrijednosti. Tako Hrvatska s jedne strane uvijek teži međunarodnim integracijama, ali čim u njih uđe počinje škrgutanje zubima jer ‘nam oni opet nameću’ nešto strano našem ‘nacionalnom biću’ (što god to značilo). Ako manjine kao takve i nisu moćne nego evidentno slabe, na njih se projicira resantiman prema onima koji i ovom društvu i državi postavljaju obavezu poštivanja različitosti i jamstva ravnopravnosti”, analizira sociolog Dvornik.

“Nacionalizam je kolektivna sebičnost uzdignuta na nivo principa”

Ovaj sociolog ističe da “u cijelom tom diskursu zaboravljamo na osnovni paradoks, a to je da se ravnopravnost može odabrati i iz ljudske solidarnosti, da se u posebnostima manjina može i dalje vidjeti opću ljudskost svih; dakle, da posebna prava manjina – koja im jamče da će i kao manjine imati ljudski dostojanstvene uvjete života – ne moraju biti nametnuta, nego slobodno izabrana”.

Srđan Dvornik na kraju rezignirano zaključuje: “Nacionalizam je kolektivna sebičnost izdignuta na nivo principa, nemamo se što čuditi sljepilu spram takve ljudske solidarnosti. Budući da i dalje dominiraju politika i kultura nacionalnog identiteta, tupa sebičnost će još tko zna koliko izjedati ovo društvo.”