Published On: Fri, Nov 28th, 2014

SLUČAJ FRLJIĆ: 
Kad režimski umjetnik radi ofrlje

Izopačenost zadnjih događanja oko riječkog HNK pokazuje se u punini ako pokušamo zamisliti kako prijatelju iz inozemstva trebamo ukratko objasniti što se tamo zbiva. Kako ga uvjeriti da se čovjek kojeg je za intendanta postavila aktualna vlast koristi pročeljem nacionalnog kazališta za reklamiranje iste te vlasti, i to u gradu kojim ta ekipa neprekinuto vlada već 70 godina, a da se sve to predstavlja kao hrabra borba slabih, ugroženih, tolerantnih protiv nekih mračnih i moćnih?

Oliver Frljić je trenutačno režimski umjetnik. I to nije sporno. Najmanji je problem u tome što je on umjetnik po mjeri sadašnje vlasti, jer svaka vlast koja ima moć određivati ministre, intendante, školske ravnatelje i sl. postavlja na položaje ljude koji će raditi u skladu s njezinim vrijednostima i interesima, ili barem ne protiv njih. Problem je u tome što tu, sadašnjem režimu podobnu priču o bliskoj prošlosti, Frljić radi ofrlje, slabo i površno. Dobar dio velike umjetnosti nastao je po narudžbi vlasti ili u skladu s njom, no zahvaljujući estetskoj razini vrhunska djela bi nadživjela režime, povijesni kontekst i razloge narudžbe. Vladajuća koalicija ima pravo postaviti svoga režimskog intendanta, ali je upitno koliko se njegov posao smije svesti na kičaste teatarske pamflete u koje je uloženo dva tjedna rada. I koliko je u skladu s demokratskim društvom da rad intendanta nacionalnog kazališta kulminira u sadističkoj prozivci kolega preko gaća, koja podsjeća na poetiku Bijele knjige i fašističkih popisa nepoćudnih umjetnika.

Nino Raspudić l vecernji.hr

U svemu je najopscenije to što “provokativni” Frljić uglavnom piša po popišanom, gazi ono što je odavno pregaženo, propituje propitano, mamuza mrtvoga konja. On se kao s glavnim današnjim problemom obračunava s nečim što odavno nije problem. S ustašama se 2014. hrabro bori u Rijeci, gradu koji se 1941. nalazio u Italiji, a potom ga je usrećilo sedamdeset godina partijske vlasti. Tko su Frljićevi ustaše? Prvi hrvatski predsjednik bio je antifašistički borac, nije ni pomišljao na lustraciju, ušlepao je dobar dio komunističkog kadra kroz ideju pomirbe u “novo vrijeme”, zadržao Trg maršala Tita. Nakon njega imali smo dva mandata bivšeg i sadašnjeg “antifašista” Stjepana Mesića, s kratkom međufazom unutar koje je Mesić uspio postati jedini visoki dužnosnik koji je eksplicitno veličao NDH. Zašto se Frljić nije pozabavio karikaturalnošću lika koji je najprije bio komunist, potom pjevao ustaške pjesme, veličao NDH i negirao potrebu isprike za Jasenovac, da bi danas bio počasni predsjednik Saveza antifašista Hrvatske? Ako to nije farsa, ne znam što jest. Zašto Frljić, kao deklarirani antifašist, ne demaskira taj lažni antifašistički pokret u Hrvatskoj?

Kao i Mesić (nakon međufaze), i sadašnji predsjednik pokazuje nesposobnost potpunog suočavanja s drugim totalitarizmom i nekritički brani komunističko naslijeđe. Dakle, ni 25 godina od prvih demokratskih izbora Hrvatska još nije dobila predsjednika koji nije potekao iz miljea KP. Toliko o prevladavajućem ustašluku birača. Trenutačno imamo lijevu vlast, koja je ustoličila i intendanta Frljića. U usporedbi s većinom europskih zemalja, u Hrvatskoj je prisutnost desnog političkog ekstremizma neobično mala, pa samo neupućena osoba koja ne zna npr. kakva je snaga i diskurs Lege Nord u Italiji, Jobbika u Mađarskoj ili nizozemske desnice može govoriti o zabrinjavajućem desnom ekstremizmu u Hrvatskoj. Kao glavni “argument” drugovi navode skandiranje navijača na utakmicama. Zanimljivo, istih onih koje zadnjih tjedana u “lijevim” medijima, zbog njima poćudnih akcija, veličaju kao velike borce za pravdu.

Pune 94 godine nakon, ionako farsične, danuncijade Rijeka je dočekala urnebesnu frljićijadu
Zašto Frljić govori o “ustašama”, a ne o stvarnim problemima ove države? Neću mu slagati repertoar, ali retorički se pitam: Zašto ne prikaže banana državu u kojoj se glavna politička dinamika odvija na relaciji državno odvjetništvo – američko veleposlanstvo. Zemlju u kojoj državni odvjetnik i ravnatelj USKOK-a podnose raporte američkoj ambasadi o istragama u tijeku (vidi Wikileaks)? Zašto ne propita medijsku scenu, recimo dramatiziranjem sms-ova Pavića i Pukanića pa da se vidi ta veza Pavića, Kutle, Sanadera, Novog lista, Mesića, Ferala… Kako gazda poznatu novinarku nazva kravetinom, novinare bitangama, a heroji pisane riječi nakon svega toga pojedu govno i nastavljaju raditi za gazdu? Zašto se nije pozabavio traumatičnim riječkim temama? Umjesto što propituje ustaše u Rijeci, gdje ih nikada nije bilo, zašto samoproklamirani veliki provokator ne zagrebe nešto što je na tome mjestu doista provokativno? Kako to da je tu partija 70 godina na vlasti, dulje nego u Sjevernoj Koreji i Kubi? Kakav je to mentalitet koji nikada nije ni pomislio isprobati bilo kakvu drugu opciju, lokalnu, zelenu, liberalnu…? Zašto nije izvjesio transparent: Fiume, dove sono i tuoi italiani? Gdje je građanska talijanska klasa koja je većim dijelom stvorila taj grad i njegovu kulturnu baštinu? To bi bila prava provokacija.

Nakon karikaturalnih ustaša koje je opremio krilima i gaćama s imenima svojih kolega, što je jednako hrabro kao da je na Širokom Brijegu derao po komunistima, kako bi bilo da sljedeći put na riječkim daskama inscenira partizana kako baca Talijana u fojbu, a potom u krvavim čizmama ulazi u talijanski građanski stan i postaje gospodar grada? E da bi poslije na tom etnički očišćenom i uzurpiranom prostoru kao golemom ratnom plijenu nastao jugoslavenski melting pot, naravno samo unutar ispravnog ideološkog okvira, koji se danas lažno predstavlja kao model stoljetne tolerancije, a u biti je izrazito netolerantan prema svemu doista drukčijem pa tamo i danas politika određuje tko smije, a tko ne smije pjevati. Onda bi parole o kazalištu kao “prostoru kritike, otpora i emancipacije” te “kazalištu liberalne i pluralne, različite Rijeke” imale smisla, onda bi Frljić bio subverzivan, ovako je partijski miš koji radi “propitivanje” po volji resorne ministrice i gradonačelnika koji mu ushićeno plješću iz publike. On paradoksalno želi spojiti figuru intendanta, režimskog čovjeka, iza kojeg stoji novac, institucije, mediji i podrška vlasti, i podrivača, dakle, prisvojiti i oporbeni kapital nekoga tko propituje, tko je tobože na strani slabih, nemoćnih, ugroženih.

Vrhunac je kad intendant postavljen od vlasti, stavlja na pročelje veliku sliku još jednog kadra te vlasti, ustoličenog bez ikakvog iskustva na mjesto pomoćnika ministra, a sve to se predstavlja kao hrabar čin, slabih i tolerantnih protiv jakih i opakih. Zašto ne postavi predstavu o šatoru u Savskoj kraj kojeg tipovi izlaze iz toplih službenih automobilima i ulaze na dobro plaćen posao i ne osvrćući se na promrzle, očajne ljude. Kojima su npr. goleme opskrbnine od 1300 kuna što ukinuli, što smanjili na 800, i ostvarili time uštede na razini pola Frljićeve sezone? Ili o tome kako će se rezati mirovine obiteljima poginulih branitelja jer se po novom zakonu polovicom vežu uz godine staža, pa tko im je kriv što su poginuli premladi? Ima tu i Becketta i Ionesca i Pirandella. Istovremeno, mediji su stvorili sliku kako su režimlije strana ljubavi, a socijalno marginalizirani prosvjednici strana mržnje u službi partikularne politike, pa se stopostotni invalidi eto smrzavaju, umiru i spaljuju samo zato da bi Jandroković i Šuker opet došli na vlast.
Kao na nekom karikaturalnom hrvatskom Olimpu, vladin jutarnji bilten ustoličio je doministra Glavaševića kao božanstvo ljubavi, a intendanta Frljića kao bedem umjetnosti i narodne savjesti. Njih dvojicu prikazuju kao Amora i Apolona zavnohaške Hrvatske. Dok je na medijskoj površini najvažnija stvar Bojanovo širenje ljubavi i Frljina borba protiv ustaša, dolje u temeljima su pravi prešućeni problemi, gdje se u šestoj godini krize burkaju Hanžekovići, Lukovići, Kutle, Pavići, Mudrinići, Todorići, Bandići, Nobila, ali za njih nema Frljićevih gaća. On radije šilji Bucku i Dolenčića. Istina, pri tome javno ne nastupa oštro ni trijumfalistički, već teoretizira tihim glasom, čija tugaljivost valjda proizlazi iz čvrste uvjerenosti u vlastiti manjinski antifašizam i moralnu nadmoćnost u ovoj groznoj fašističkoj zemlji, gdje mu je ipak nekim čudom dano upravljati s 40 milijuna proračunskih kuna za pornografsko moraliziranje u službi vlasti.

Pune 94 godine nakon, ionako farsične, danuncijade Rijeka je dočekala urnebesnu frljićijadu, koja ipak ne mora nužno ostaviti negativne kazališne posljedice, ako bi u sljedećim predstavama gospodin Intendant počeo, nekim čudom, doista pokazivati znakove istinske subverzivnosti.