Sve su intenzivniji razgovori čelnika Srbije i Rusije oko Kosova. Amerikanci se bave Turskom i Trampovim aferama, pa Zapad, uz potporu Njemačke, zastupa pomalo usamljena Europska povjerenica Frederica Mogerini.
Znači li uvođenje obveznoga služenja vojnoga roka u Srbiji možda Vučićevo dugoročno planiranje povratka Kosmeta vojnim putem?
Po mnogima sudbonosni pregovori predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i Kosova Hashima Thacija najavljeni su za rujan u Briselu. Europska povjerenica Frederica Mogerini u tajnosti priprema taj sastanak koji bi možda mogao dovesti do toliko željenoga povijesnoga sporazuma između Srba i Albanaca.
U ovom trenutku niti gatare, a kamoli ključni protagonisti ne mogu sa pouzdanom sigurnošću ustvrditi što bi taj eventulani Sporazum podrazumijevao i sadržavao. Velika je doza vjerojatnoće da podjele Kosova neće biti, ali još uvijek niti Vučićevoga priznanja Kosova kao niti pripajanja nekih općina na jugu Srbije sa većinskim albanskim pučanstvom u sustavu najmlađe europske države. Iako se čvrsto oslanja na moć Rusije pregovaračka pozicija i tajming nisu uzdanica Srbije.
Promjena granica
NATO savez je zagospodario strateškim područjem Albanije, Crne Gore pa i Makedonije, njegove snage su na Kosovu i nekako je ta sfera zaokružena i teško je očekivati da sada neka druga sila, makar bila i Rusija uđe u otvoreni sukob za srpske teritorije. Ne treba živjeti u zabludi i očekivati tektonske lomove, preveliki je to rizik jer je porblem povijesni i veoma kompliciran, ali je podugačka lista neriješenih životnih pa i svakodnvenih politčkih problema, zbog čega bi se eventualni dogovor odista smatrao i povijesnim. Od kako su već mjesecima pregovori između Beograda i Prištine u svojevrsnom vakuumu vodi se pravi ”gebelsov” rat raznoraznim špekulacijama , izazivaju verbalni incidenti, lobira tajnim diplomatskim kanalima, ali i otvoreno prijeti podjelama pa čak i zveckanjem oružjem.
Trusni Balkan podrhtava i opet je postao potencijalna barutana. Nekakav nemir se uvukao u cijelu regiju, pa slijedom toga i u BiH, i dobronamjerni ljudi doista očekuju i vjeruju u sudbosnone pregovore između Aleksandra Vučića i Hashima Tachija, ali i u snagu Europske zajednice i mudrost povjerenice Mogerini kako bi susret u Briselu iznjedrio i povijesni sporazum, ma što on u praksi značio. Ljudi vapiju samo da ne dođe do novoga ratnoga pakla. Na vidiku je rasplet drame na jugoistoku Europe, ili u slučaju bankrota pregovora opasno višegodišnje konzervirano stanje latentnoga sukoba. Uvertira pred završnu rundu ”lomljenja” u središtu EU je dosta burna, dinamična sa brojnim političkim trikovima i pritiscima kojima se stvara klima maksimalističkih zahtijeva .
Čelnici Srbije Aleksandar Vučić i Ivica Dačić su u intenzivnim kontaktima sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom i šefom diplomacije Sergejom Lavrovom. Prije sumita u Briselu Putin će doći u Beograd, a Lavrov će nakon nedavne razmjene mišljenja sa Dačićem u Sočiju također u rujnu doći u Banja Luku.
Kakva su jamstva od Rusije tražili Vučić i Dačić u ovom trenutku je enigma za sve nas kao što je misterija što zapravo Putin može poduzeti u zaštiti interesa bratske Srbije na međunarodno priznatom cjelovitom Kosovu gdje su stacionirani američki vojnici. Nametnut je pravi pormidžbeni rat oko fantomske podjele Kosova odnosno navodnoga prekrajanja granica, na što su ,opet navodno spremni i Vučić i Thaci. Ozbiljni analitičari ”razgraničenje” u ovakvim odnosima smatraju neozbiljnim inicijativama i pukim ispipavanjem pulsa one druge strane. Njemačka i Amerika su nedvosmisleno poručili da nema promjena granica na jugoistoku Europe .
Šef kancelarije za Kosovo Marko Đurić je čvrsto prizemljen i razborito gleda na rješenja bolnoga pitanja Kosova: ”Mi nećemo biti spremni prihvatiti rešenje koje ne bi omogućilo da Srbima na Kosovu i Metohiji bude bolje nego danas .To se odnosi na oblasti zdravstva, školstva, ekonomskog razvoja, političkih prava, ali i sve druge oblasti života od kojih zavisi budućnost srpskog naroda, kako sjeverno, tako i južno od Ibra. Jasno je da dok god Srbi i Albanci žive na istom prostoru, a suprotstavljenih interesa, trajnog mira i stabilnosti ne može biti bez povijesnoga kompromisa. Naša država je spremna da za takvim rešenjem traga”, indikativno je kazao Đurić.
U međuvremenu glavni pregovarači Vučić i Thaci moraju pripremiti javnost na ta bolna ustupanja pa serviraju priče o nepopuštanju i mogućnosti organizranja referenduma na kojima bi se Srbi i Albanci očitovali o eventualnom stavljanju potpisa na usglašena povijesna rješenja. Pa, normalno je da bi tako važan sporazum zahtijevao referendumsko izjašnjavanje građana i Srbije i Kosova.
U beogradskim, ali i nekim drugim krugovima i medijima se pojavila informacija kako je i predsjednik Kosova Thaci navodno za prekrajanje granica u tom okruženju. Ipak, nije do kraja razjašnjeno što je pod tim Thaci podrazumijevao, ako je to stvarno negdje iznio kao ideju, međutim, vrlo brzo su stigla pojašnjenja da je predsjednik Kosova navodno mislio isključivo na pripajanje nekoliko općina na jugu Srbije sa većinskim albanskim pučanstvom Kosovu, ali nikako ne nudi zauzvrat Srbiji nekoliko općina na sjeveru Kosova sa većinskim srspkim pučanstvom. Navodna ideja Thacija je naišla na žestoko protivljenje političke, stručne, intelektualne javnosti, civilnog društva i medija kako na Kosovu tako i u Albaniju, ocijenivši je kao vrlo opasnom, jer je to eufemizam za razmenu teritorija, što je uvod u oružani sukob.
Huškanje
Na Kosovu skoro su svi mišljenja da Thaci tu ideju nije izbacio iz svoje glave, već mu je sugerirao njegov inozemni savjetnik, navodno jedan iskusni eUropski diplomata i dobar poznavatelj prilika na Balkanu, a Srbi paranoično prepoznaju i prste američke administracije. Po svemu sudeći, sa tim prijedlogom Thaci predhodno nije upoznao ni premijera Ramusha Haradinaja. ”Podjela Kosova za mene znači rat”, vrlo ratoborno je poručio prekaljeni bojovnik Haradinaj. “Oni svi hoće projekt Velike Albanije i njima je sve ovo malo, htjeli bi doći do Niša. Albanci bi da uzmu pola Crne hore , pola makedonije o sjever Grčke“, uvjeravao je nedavno u Sočiju ruskoga kolegu Lavrova o albanskoj zelenoj zavjereničkoj transverzali na štetu pravoslavnih zemalja ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić. Očigledno je da se i u Beogradu zauzimaju maksimalističke pregovaračke pozicije kako bi se došlo do strateškoga cilja i eventualno spasila politička kataklizma koju je Srbiji ratom i zločinima prouzročio Slobodan Milošević. Prema mišljenju oporbenih i brojnih intelektulanih elita u Srbiji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ne smije priznati definitivno gubljenje Kosova.
Njemu je u pomoć priskočio, naravno iz osobnih interesa, predsjednik RS Milorad Dodik koji spašava svoju političku glavu pokušajem da se klonira u Slobodana Miloševića i nasljednika Karadžića i Mladića podizanjem tenzija i sukobljavanjem sa SAD i medijacijom i solidariziranjem oko Kosova. Robusni Dodik bi napravio hibridnu spojenu posudu od Kosova i RS. Otpori takvim pokušajima u BiH su stihijski i sporadični. Dapače, Dodiku nabacuje konfuzni i religiozni bošnjački vođa Bakir Izetbegović svojim nastranim idolopoklonstvom spram Turske i predsjednika Erdogana. Ipak, iako je sve dosta neizvjesno i otvoreno, mogućnost rapsleta se nazire uz razmjenu upozorenja suprostavljenih blokova i sila.
Glavni tajnik NATO Jens Stoltenberg je nedavno upozorio da se NATO i EU moraju više fokusirati na Balkan, pošto se tamo stvari razvijaju u lošem pravcu. S druge strane oštro su Stoltenbergu oponirali neki vojni analitičari iz Moskve koji su agresivno poručili da bi Rusija ”ukoliko bi NATO fizički napao ruske interese, mogla munjevito izbiti na Balkan, pregazivši Bugarsku i Rumunsku, te izgradila savez sa Srbijom i zajedno vratila Kosovo”. Uklapa li se u takve teze i najava ponovnoga uvođenja obveznoga služenja vojnoga roka u Srbiji, ali i modernizacija vojske naoružanjem iz Rusije. Ipak, razumnim ljudima je razvidno da je bolje pregovarati godinama nego jedan dan voditi krvavi rat. Uz to to je i veoma skupa avantura koju Srbija ili bilo tko na Balkanu sebi ne bi mogao priuštiti. Pa nije nikakva tajna da je i sadašnja malobrojna vojna sila u Srbiji logistički najsiromašnija u regiji , a naouražanje gotovo zahrđalo. Nije valjda da se možda zagovornici povratka mitskoga Kosmeta ufaju da će Rusi za njih ratovati. Dajmo mi ipak šansu Europi i Federici Mogerini.
Pseudonim autora: I. Marić l Dnevni list
wpDiscuz