Skidao srpsku zastavu u Kninu, ali neće biti na proslavi

Nezavisni portal tris.com.hr donio je priču Vodičanina koji je skidao srpsku zastavu s kninske tvrđave, a danas radi na Gradskom parkingu i nema nikakvih privilegija.

Riječ je o Mariu Bilaću, pripadniku 7. gardijske brigade koja je sa snagama 4. gardijske ušla u napušteni Knin, što je simbolički značilo kraj SAO Krajine. Bilać se točno sjeća imena svojih suboraca koji su se prvi popeli na tvrđavu.

Bili su to Elvis Mihić iz Rijeke, Mario Bilać iz Vodica, Eduard Baltić iz Čakovca, Ivica Novoselec iz Zlatar Bistrice, Jasmin Hadžić iz Belog Manastira i Miljenko Hajsok iz Varaždinskih Toplica. Prema rekonstrukciji Udruge 7. gardijske brigade ‘Puma’, na visoki metalni jarbol prvi se popeo Jasmin Hadžić.

Bila je to doista zahtjevna akcija jer su oko Knina još uvijek tutjnale eksplozije granata, pa je postojala opasnost da ih neki pripadnik poražene vojske nacilja snajperom.

Prema sjećanjima svjedoka, Jasnim Hadžić je nakon nekoliko poušaja pao s jarbola s dijelom metalnog lanca u rukama. Zastava se nije lako dala skinuti. Preko Hadžićevih ramena do nje su se pokušali uspeti Eduard Baltić i Mario Bilać. Ujedinjenim naporima sve trojice zastava je konačno pala, ali na taj lanac se više nije mogao izvjesiti hrvatski stijeg, pa su gardisti veliku dvadestmetarsku hrvatsku zastavu raširili preko zidina kninske tvrđave. Nešto kasnije su i pripadnici 4. gardijske brigade, koji su u grad ušli oko 12 sati, istaknuli svoju zastavu.

Slijedilo je zajedničko povijesno fotografiranje i time je simbolično označeno oslobađanje Knina i pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja. Tek trećeg dana Oluje i drugog dana od ulaska hrvatskih snaga u Knin, 6. kolovoza 1995. godine, velika hrvatska zastava 7. gardijske brigade svečano je podignuta na jarbol i ponosno se zavijorila nebom iznad slobodnog kraljevskog grada.

Vodičanin Mario Bilać (38), pripadnik 1. voda 1. satnije 2. bojne 7. gardijskebrigade HV-a, bio je među hrvatskim vojnicima koji su 5. kolovoza 1995. godine prvi stigli na kninsku tvrđavu i s njenog jarbola skinuli srpsku zastavu.

“Nama je tek pripala čast skinuti neprijateljski stijeg i na taj način označiti kraj rata u Hrvatskoj. Na tome sam zahvalan svakom branitelju koji je sudjelovao u Domovinskom ratu i u završnoj operaciji Oluji, a posebno onima koji su za to dali svoje živote”, rekao je Bilać.

Dinara, Crni Lug, Crni Bunari, Bosansko Grahovo… pa prema Kninu. S naših položaja u blizini Grahova krenuli smo oko tri sata ujutro. Na vojnom poligonu Crvena zemlja u blizini Knina naišli smo na prvi snažniji, organizirani otpor. Hodali smo na rubu šume u koloni jedan iza drugoga, kad je počela pucnjava”,  započinje svoju priču Bilać.”Trajala je prilično dugo i bilo je mrtvih i ranjenih na obije strane. Nije bio izvjestan ishod, tako da smo bili oduševljeni kad smo ih uspjeli razbiti i stjerati u bunkere. Na koncu su bili opkoljeni i u jednom momentu se spontano Crvenom zemljom proširila pjesma. Oduševljeno smo pjevali Vilu Velebita i ubrzo je zadnji bunker pao”, sjeća se Bilać.

Propješačili su još kilometre od Crvene zemlje do Knina ne nailazeći na otpor:

“Nisu imali pojma da smo u gradu. Sa svih strana, naoružani i nenaoružani ispadali su ljudi u srpskim vojnim odorama. Bili su iznenađeni kad su nas vidjeli i pucali su po nama sa svih strane. Nije se znalo tko je tko i nije bilo lako razlučiti od kuda se puca.  Oko osam sati došli smo u središte Knina.

“Nitko od pripadnika hrvatskih postrojbi koje su češljale ulice i razbijale posljednje džepove otpora nije znao da smo već na tvrđavi. U svakom trenutku nas je mogao stići metak ili granata od naših ljudi u gradu. Zato smo morali biti brzi”, rekao je Bilać.

“Kad nam je srpska zastava konačno bila pod nogama stigao je 20-metarski hrvatski stijeg koji zbog zapetljanog lanca nismo mogli dignuti na jarbol, pa smo je rastegli niz zidine tvrđave. Za to vrijeme na tvrđavu je došao još samo general Rahim Ademi.

Tek kasnije su donijeli druge dvije zastave, General Krstičević i 4. gardijska brigada, pa onda i Franjo Tuđman, Vlak slobode i svi ostali. Oni su podizali zastave kad smo mi, koji smo prvi došli na tvrđavu, već daleko odmakli od Knina, na granicu s BiH. To je prava istina o tom povijesnom trenutku, a sve ostale priče i fotografije su krivotvorine”, kaže Bilać, kojeg smetaju kojekakve “legende” o podizanju hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi gdje danas zasluge preuzimaju ljudi koji u tom važnom povijesnom momentu nisu bili tu.

Kako je rekao, s tvrđave su otišli jer su već počeli pristizati drugi, a oni su rastegnuli hrvatski stijeg preko zidina. Čuli su se opet pucnjevi iz smjera gdje je bio ostatak njihovog voda. Bilać objašnjava:”U Vrbniku, u blizini vojarne u kojoj su bile smještene mirovne snage Ujedinjenih naroda, zametnula se velika bitka. Korade je htio da ostanemo na tvrđavi, ali mi smo se ipak radije pridružili ostatku voda, jer su se našli u škripcu. Iz smjera Drniša probijale su se srpske snage.”

Kako kaže, dio sprskih vojnika skakao je preko ograde i tražio zaštitu u vojarni UNPROFOR-a, a drugi su se pokušavali probiti cestom prema Kninu stalno otvarajući vatru na naše vojnike.

HRVOJE JELAVIC (PIXSELL)

“Sjećam se dvojice četnika koji su se vozili na traktoru i pucali po nama. Nisu trebali pucati. Naime, njihovoj vojsci smo ostavili otvoren koridor da se povuku prema BiH”, priča Bilać.Mario Bilać je rođen 23. kolovoza 1976. godine. Na početku rata bio je maloljetan, ali unatoč tome odlučio se priključiti obrani. Odluku je donio već 1991. godine kada mu u Čistoj Maloj u zaleđu Vodica četnici ubili strica Josipa. U kolovozu 1992. godine, kao 16-godišnjak, priključio se 15. domobranskoj pukovniji i dvije je godine proveo na bojištu oko Dragišića, Gaćeleza i drugih sela u zaleđu Vodica.

Čim je napunio 18 godina pozvali su ga na služenje vojnog roka. Poslije četiri mjeseca već je potpisao ugovor i postao profesionalni vojnik u 7. gardijskoj brigadi HV-a. Nakon razvojačenja radi sve i svašta. Od sudjelovanja u ratu, osim ponosa, nema ništa. Čak mu nije priznato ni sudjelovanje u ratu za vrijeme dok je bio maloljetan.

Otac je četvero djece i radi na parkingu Gradskog poduzeća u Vodicama. Na proslavu Dana pobjede bio je, zajedno sa suborcima, pozvan 2013. godine, prvi put nakon 18 godina. Ove godine se njega, Baltića i Hadžića nisu sjetili.