U SJENI PIRAMIDA
Sunce se topilo na zlatnom pijesku, dok su pod zidinama hrama robovi savijali leđa pod težinom kamenih blokova. Zrak je mirisao na znoj i prašinu, a daleko u pozadini, moćni Nil tekao je ne mareći za sudbine ljudi.
Pred dvorskim vratima, među visokim stubovima urešenim hijeroglifima, stajao je predstavnik robova. Mršav, pognut, ali s riječima koje su čekale trenutak da budu izgovorene. Uveli su ga pred faraona, sjajnog poput boga, odjevenog u lan i zlato, dok su mu tamnoputi sluge mirisnim uljima podmazivali kožu.
Kleknuo je. Udahnuo duboko.
– O, veliki faraone, sunca Izida i Ozirisa, zaštitniče dviju zemalja, – započeo je, pogleda prikovanog za tlo. – Dolazim pred tebe jer su naši dani dugi, a naši bičevi kratki. Naši domovi su puni gladi, a ruke nam prazne. Prošli mjesec izgubili smo pedeset ljudi pod teretom stijena, a kiše nisu došle da operu naše rane. Ljudi su umorni, ali, veliki faraone, izdržali smo i ovo stoljeće.
Podigao je glavu, lice mu se razvuklo u blagi, gotovo ponosni osmijeh.
– Nemate pojma koliko cijenimo što ostajemo vaši robovi i iduće!
Nasmiješio se faraonu, ponizno, zahvalno, gotovo ushićeno. Duboko se naklonio i poljubio vruće tlo pod nogama svoga gospodara. A potom, s osjećajem dužnosti ispunjenim do posljednje kapi znoja, vratio se među svoje. Da i dalje nose kamenje, pjevajući himne vjernosti.
U DOLINI ZELENIH OKOVA
Kiša je sipila nad Dublinom, sitna i uporna, kao da je sama zemlja plakala nad sudbinom svojih ljudi. U mračnom hodniku dvorca, ispod hladnih kamenih svodova, na prijem je čekao predstavnik irskih podanika. U haljetku izlizanom od vremena i gladi, s kapom u ruci, klečao je pred vratima. Engleski stražari odmjeravali su ga s podsmijehom, njihovi crveni kaputi blistali su pod plamenom svijeća.
Vrata su se otvorila. Pred njim je sjedio Njegova Milost, lord-namjesnik Krune, ruka engleskog kralja na ovim tmurnim otocima. Sa svih strana zlato i baršun, miris pečene divljači lebdio je zrakom.
Predstavnik Iraca povuče dah, klekne na jedno koljeno i progovori:
– Vaša Milosti, sjajna zvijezdo Albionova, zaštitniče svetog poretka, dolazim pred vas u ime naroda s ove vjetrom šibane zemlje. Naš je kruh sve tanji, naši su krovovi sve rjeđi. Konji vaših plemića žvaču više ječma nego što naša djeca pojedu za cijelu godinu. Naša polja ne pripadaju nama, naše žene su gladne, naši sinovi bježe preko mora ili padaju u jarku pored ceste.
Podigao je pogled, kišne kapi blistale su mu na obrvama.
– Ali izdržali smo i ovo stoljeće. I neka vam bude znano, Vaša Milosti, koliko smo zahvalni što ćemo i iduće biti vaši podanici!
Osmijehnuo se, ponizno, gotovo ushićeno. Duboko se naklonio i poljubio ledeni kamen pod nogama lorda-namjesnika. Potom ustade i ode, korak po korak, natrag u maglu irske noći, među svoj narod, da nastave kopati krumpire i moliti se Bogu koji, činilo se, uvijek sjedi na engleskoj strani stola.
Lord-namjesnik se zavali u stolac, otpije gutljaj vina i pogleda svoju miljenicu iz visokog engleskog plemstva.
– A bog te jebo, budale.
U SJENI KRUNE SVETOG RIMA
Dvorac u Budimu svjetlucao je pod zimskim suncem, visok i gord kao sama volja Božja. Po hodnicima od mramora odjekivali su tihi koraci sluga, dok su mađarski i njemački plemići šutke pili vino u velikoj dvorani. U samom središtu, na prijestolju optočenom zlatom i crvenim baršunom, sjedio je Žigmund Luksemburški, kralj Ugarske, Hrvatske, Češke i rimski car.
Pred njim, u pohabanoj odjeći, pogureno i skrušeno, stajao je hrvatski predstavnik, knez, ban ili možda samo jedan od onih vječno nesretnih plemića koji su znali da su previše sitni da budu moćni, ali previše ponosni da budu puk.
Kleknuo je, skidao kapu, šutio trenutak-dva, pa napokon progovorio:
– O, veličanstveni gospodaru, vladaru slavnog Rima i zaštitniče Ugarske krune, došao sam da ti prenesem vapaj svojih ljudi.
Podigne glavu, a glas mu zadrhti.
– Naše zemlje pohode Turci, pale, režu, odnose djecu i žene. Kad ih nema, dolaze tvoji poreznici i uzimaju ono što su Turci propustili. Kad se požalimo, šalješ nam nove namjesnike koji sve ponavljaju ispočetka. Naše kule su opustjele, naše su ruke iskrivljene od rada, naši konji su odavno nestali pod sedlima tvojih vojnika.
Udahne, pa nastavi.
– Ali izdržali smo i ovo stoljeće. I znaj, gospodaru, koliko smo zahvalni što ćemo i iduće nositi tvoje boje i tvoje poreze. Neka ti bude jasno da, bez obzira na sve, ostajemo vjerni tvojoj kruni, ponosni što nas gledaš s visine!
Osmijehne se, ponizno, zahvalno, gotovo ushićeno. Duboko se nakloni i poljubi kamen pod Žigmundovim nogama. Potom ustane, okrene se i ode, korakom dostojanstvenim, natrag u krvavu maglu Hrvatske, među svoje ljude, da nastave ratovati, ginuti i plaćati desetinu, svjesni da su, usprkos svemu, i dalje nečiji podanici.
Žigmund otpuhne, otpije gutljaj vina i okrene se svojoj mladoj ljubavnici, kćeri nekog njemačkog kneza.
– A bog te jebo, budale.
U SJENI POLUMJESECA
Zvijezde su treperile nad Bosnom dok je sabahski ezan odjekivao nad tvrđavom u Travniku. Visoko iznad grada, na kamenim bedemima, stražari su šutke gledali dolje, gdje se u magli nazirao rijedak niz kuća, džamija i franjevačkog samostana.
U velikoj dvorani, pod svjetlom baklji i mirisom sagova donesenih iz Perzije, na jastucima je sjedio valija, sultanov namjesnik. Do njega, s perom u ruci, pisar je već imao spreman novi popis poreza, danaka i regrutacije.
Pred njim, u skromnoj smeđoj halji, s rukama sklopljenim na prsima, stajao je fratar. Njegovo lice bilo je izborano, oči umorne, ali usne čvrsto stisnute, navikle na molitve i šutnju.
Kleknuo je, sklonio pogled i tiho rekao:
– Gospodaru, sjena silnog sultana Mehmeda, došao sam pred tebe da iznesem jad našega puka.
Udahnuo je duboko, osjetivši miris mošusa u zraku.
– Teški su nam dani, valijo. U svakoj kući ostao je samo po jedan sin, drugi su uzeti u janičare. Naše ruke oru zemlju, ali zemlja nije naša. Naši konji su otišli s tvojim askerima, naši oltari su tihi, jer se svećenici sklanjaju pred kadijama. Svake godine sve je teže, a svake godine sve je isto.
Podignuo je glavu, blago se osmjehnuo, gotovo sa zahvalnošću.
– Ali izdržali smo i ovo stoljeće. I neka ti bude znano, veliki gospodaru, koliko smo zahvalni što ćemo i iduće biti tvoji podanici. Znaj da se ne bunimo, ne tražimo ništa, samo ti iskazujemo vjernost i poštovanje.
Duboko se naklonio, usnama dotaknuo tepihe pod valijinim nogama. Potom ustao, sagnuo se do zemlje i polako se okrenuo, vraćajući se u samostan gdje će nastaviti zapisivati povijest i moliti se Bogu koji je odavno zaboravio ovu zemlju.
Valija otpuhne dim iz nargile, okrene se svojoj robinji iz Carigrada i promrmlja:
– A bog te jebo, budale.
U SJENI BIJELE KUĆE
Kiša je sitno padala nad Washingtonom, kapima koje su polako klizile niz prozore dok su visoko gore, na brdu Capitola, blistali mramorni stubovi moći. U sobi s tepisima boje američke zastave, iza velikog stola na kojem su stajali uredno složeni brifinzi i izvještaji, sjedio je Joe Biden. S druge strane, u fotelji prevelikoj za njegova ramena, sjedio je Bošnjak iz Bosne, predstavnik svog naroda, ponizan i s rukama sklopljenim na koljenima.
Biden podigne pogled, lice mu umorno od sastanaka i obaveza. Američki savjetnici krišom gledaju na satove, pitajući se koliko će trajati ovaj govor. A Bošnjak, znojan u svom odijelu kupljenom u Sarajevu, počinje.
– Gospodine predsjedniče, lideru slobodnog svijeta, zaštitniče demokracije, došao sam da vam odam priznanje.
Kleknuo bi, da smije, ali se zadovoljava laganim pognućem glave, iz poštovanja.
– Vidite, mi smo mali narod, napaćen, žrtve historije. Bili smo napadnuti, prevareni, ostavljeni, ali mi se ne damo. Vi ste uvijek bili uz nas, vi ste naš saveznik. Amerika je svjetionik pravde. OHR je naša zaštita, Schmidt je glas razuma. Bez vas, šta bi od nas bilo?
Udahne, a glas mu zadrhti.
– Ali izdržali smo i ovo stoljeće. I neka vam bude znano, koliko smo zahvalni što ćemo i iduće ostati pod vašim okriljem!
Pogled mu sja od nade, od lojalnosti, od zahvalnosti što ima priliku sjediti tu, među velikanima svijeta.
Biden klimne, pola ne razumije, pola ga nije briga. Ustane, pruži ruku, brzo, formalno, da završi s ovim susretom i ode na ručak.
Dok Bošnjak izlazi iz Bijele kuće, srce mu bubnja od ponosa. Napokon su ga primili, napokon su ga saslušali. Neka svi u Bosni znaju – Amerika je uz njih!
Biden sjedne, otpije gutljaj vode i pogleda savjetnika do sebe.
– A bog te jebo, budale.
U SJENI HAAGA
More je bilo sivo, teško, prijeteće. Ispred monumentalne zgrade Međunarodnog suda pravde u Haagu, zastave su lepršale na hladnom vjetru. U dvorani obloženoj drvetom, ispod pečata Ujedinjenih naroda, sjedili su suci u svojim crnim togama.
Pred njima, ukočen, napet, stajao je Hrvat iz BiH. Odijelo mu je stajalo kao posuđeno, prsti su mu bili hladni.
Sudac podigne pogled, britanski akcent odjekne prostorijom.
– Izvolite, recite što imate.
Hrvat pročisti grlo.
– Vaše visočanstvo pravde, vi koji držite vagu u rukama, čuvari međunarodnog poretka, došao sam da vam odam priznanje.
Kleknuo bi, da nije sudnica, ali pogne glavu, iz poštovanja.
– Mi smo mali narod, mi nismo imali izbora. Borili smo se, pokušavali, ali znate i sami, nije sve bilo po pravilima. Vi ste sudili, i neka ste. Pravda mora postojati. Hrvati su uvijek bili za red i zakon. Mi nismo buntovnici, mi poštujemo institucije, mi želimo biti dio civiliziranog svijeta.
Udahne, srce mu preskače.
– Ali izdržali smo i ovo stoljeće. I neka vam bude znano, koliko smo zahvalni što ćemo i iduće biti vaši podanici.
Pogleda ih, oči mu mole za potvrdu, za priznanje da su oni ti civilizirani, oni koji se ne bune, oni koji prihvaćaju presude i idu dalje.
Sudac ga odmjeri, pogleda kratko dokumente pred sobom i kimne.
– Dobro, primili smo na znanje. Možete ići.
Hrvat ustane, ispravi sako, izađe iz dvorane i duboko udahne. Gotovo je. Presude su pale, ali svijet će barem znati da su oni, Hrvati iz BiH, ostali lojalni civilizaciji, institucijama, pravdi.
Daleko, u sudskoj kantini, sudac se okrene kolegi iz Njemačke i promrmlja dok sipa mlijeko u kavu.
– A bog te jebo, budale.
U SJENI AMERIČKOG ORLA
U zgradi američke ambasade u Sarajevu mirisalo je na skupu kavu i diplomatski cinizam. Iza debelih zavjesa, pod plavim sjajem zastave s bijelim zvijezdama, u velikoj kožnoj fotelji sjedio je Michael Murphy, američki ambasador u Bosni i Hercegovini, čovjek kojem nije trebalo da diže glas – dovoljan je bio samo pogled.
S druge strane, na naslonima svojih stolica, sjedili su Slaven Raguž, Ivan Vukadin i Ilija Cvitanović. Trojica muškaraca, lideri hrvatske oporbe, ljudi koji su godinama pričali o promjenama, o novoj politici, o kraju Čovićeve ere.
Murphy se blago nasmiješi, pogleda ih kao mačka miša i, dok vrtio prsten na ruci, tiho im reče:
– Gospodo, vi znate što treba da se uradi.
Nastane tišina.
– Čović je gotov. Samo ga trebate gurnuti. Neće vam pasti glava, nećete biti kriminalci, nećete biti progonjeni. Naprotiv – njegov glas postane gotovo melodičan, – vi ćete biti heroji. Prijatelji Zapada. Ljudi koji su omogućili napredak.
Pogleda ih ravno u oči.
– Vi mi dajte njega. Ja vama dajem budućnost.
Raguž trepne, kao da nije siguran je li sve dobro čuo. Vukadin skrene pogled prema podu, mozak mu vrti kalkulacije, ali ne može dobiti rezultat. Cvitanović se malo nasmije, kao da je sve šala, ali u očima mu nema smijeha.
Murphy spusti šalicu s kavom na stol.
– Vi ste pametni ljudi. Znate kako stvari funkcioniraju. Pogledajte što sam uradio s Cikotićem. Rekao sam da neće u zatvor – i nije. Što mislite, šta mogu napraviti za vas?
Tišina se protegne preko sobe, gusta i teška kao sarajevska magla.
Raguž proguta slinu.
– Ali… ako to uradimo, što onda? Hoće li Hrvati išta dobiti?
Murphy se nasmiješi, onim širokim američkim smiješkom koji je više prijetnja nego obećanje.
– Gospodo, Hrvati su dobili – mene.
I tako su sjedili, trojica pred jednim, Hrvati pred čovjekom koji se ponašao kao da im može pisati sudbine. Razmišljali su, vagali, ali negdje duboko u sebi znali su jedno – nema tog američkog obećanja koje ne dolazi s dugom.
Murphy otpije zadnji gutljaj kave, okrene se savjetniku pored sebe i šapne mu tiho, ali dovoljno glasno da oni čuju.
– A bog te jebo, budala.
IZNAD SJENKI IMPERIJA
U velikoj dvorani, pod hladnim svjetlima međunarodne politike, sjedili su oni koji su krojili sudbine drugih. OHR. Haag. Američka ambasada. Bijela kuća. Sve same institucije koje su mislile da su vječne, da su njihova pravila zakon, a njihovi ultimatumi riječi božje.
Nasuprot njima, raširenih ramena, stajao je Milorad Dodik. Bez papira, bez titranja ruku, bez podilaženja.
Udahnuo je duboko i počeo:
– Gospodo, vi mislite da ste moćni. Da su vaše odluke neupitne. Da se mi trebamo plašiti vaših sankcija, zakona, sudova, prijetnji. Svaki put kad dođem ovdje, vi imate istu mantru – krivi ste, slušajte nas, znamo bolje.
Nagnuo se malo naprijed, pogledao ih ispod obrva.
– A ja vas pitam – gdje ste vi to ikada išta sačuvali? Koga ste zaštitili? S kim ste se borili? Vi niste ratnici, vi ste birokrati. Vi krojite narode u kancelarijama, a mi ih stvaramo u krvi.
Po prostoriji se širi nelagoda. Netko nervozno dodiruje olovku. Netko prekršta ruke. Dodik nastavlja, glas mu je miran, ali svaka riječ udara kao malj.
Vi mislite da ste pobijedili? Vi mislite da je narod zaboravio? Narod nikad ne zaboravlja. A vi – vi ćete nestati čim vam ambasade ugase svjetlo u hodniku
Pogledao ih je ravno u oči, bez treptaja.
– Dobili ste u ruke zemlju u kojoj se ljudi sjećaju povijesti. U kojoj se ne boje ni Carigrada, ni Beča, ni Berlina, ni Rima, ni Moskve, ni Washingtona. A vi mislite da ćete nas slomiti nekakvim rezolucijama?
OHR-ovac nervozno premješta papire. Sudac iz Haaga namješta kravatu. Američki ambasador se nakašlja. Biden, negdje preko oceana, dobiva sažetak ovog govora i ne zna što da odgovori.
Nastane tišina. Duga, neugodna, gusta.
Onda se jedan od njih oglasi. Glas mu zvuči gotovo smireno, ali svi znaju da iza njega stoji strah.
– A s kojim to narodom ti nama prijetiš, gospodine Dodik?
Dodik se nasmiješi. Ne preširoko, ne podcjenjivački, nego kao netko tko zna odgovor na pitanje koje su svi ostali zaboravili.
Udahne i reče:
– A bog te jebo, budale.
Podigne ruku i pokaže prstom.
– S onim narodom koji vam je razbio monarhiju.
Drugi prst.
– S onim narodom koji je otjerao Turke.
Treći prst.
– S onim narodom koji je prošao pakao za svoje pravo na postojanje.
U prostoriji muk. Nitko ne diše.
Dodik pogleda na sat, klimne glavom, kao da je rekao što je imao, i izađe iz dvorane ostavljajući iza sebe gomilu moćnika koji su napokon shvatili nešto što su godinama pokušavali ignorirati.
A negdje, daleko u Hercegovini, u Posavini, u Završju, u Središnjoj Bosni, sjedi Hrvat iz BiH, naslanja se na zid svoje kuće, pali cigaru i kaže sebi u bradu:
“Jel vam sad jasno zašto Hrvati vole Dodika? Jel vam sad jasno zašto je svaki napad na Dodika za BH Hrvate isto što i napad na njih?”
OPORBO, JESTE LI ZBILJA ZABORAVILI?
Ako naša uvažena oporba doista nema kokošije pamćenje, neka se prisjeti vremena Platforme i onoga što su tadašnji USAID i američka ambasada bili isplanirali s Hrvatima. Hrvati su tada bili u daleko težem i neizvjesnijem položaju nego što su sad Srbi.
Ako su zaboravili, evo podsjetnika: plan je bio posve eliminirati političku volju Hrvata kroz kreiranje nelegalne vertikale vlasti, u kojoj bi hrvatski poslušnici USAID-a krojili sudbinu naroda bez njegovog stvarnog utjecaja.
I neka se prisjete još nečega – tko je to spriječio. Tko je, a mogao nas je pustiti niz vodu, rekao “ne” i zaustavio realizaciju tog plana? Svjestan da su Srbi idući na redu.
Tko je, a mogao je šutjeti, prepoznao igru i blokirao je? Bio je to Milorad Dodik.
A sada, vi – koji mislite da ste pametni, a zapravo ste politički promašaj – dolazite i vjerujete da će ovaj put biti drukčije? S kojim pravom i s kojim glasovima? Sa snagom koju vam je dao Murphey?
Neće ići.
Ne shvaćate da se od vas ne traži samo rušenje Dodika. Traži se uvođenje srpske oporbe na vlast, ne zato što je ona bolja, nego zato što će ju kasnije biti lakše ucijeniti, da ona ruši vas. Nakon toga, kada odrade taj dio posla, tada će se od vaših nasljednika tražiti da eliminišu upravo tu istu srpsku oporbu koju vi sada mislite dovesti na vlast.
To je stalni dupli pas koji se igra nad Hrvatima i Srbima u BiH – isti scenarij, ista manipulacija, ista zamka u koju upadaju samo politički amateri. Uz nediranje bošnjačkog šovinizma kojem je dato da stvara novu nacionalnu državu uz brisanje srpskog i hrvatskog u BIH.
To je konstanta austrijske, potom europske i američke politike na ovim prostorima, čak i dijela RH politike. igra u kojoj uvijek neki Srbin ili Hrvat mora biti žrtvovan, da bi Bosna rasla a vi ste, po svemu sudeći, spremni ponuditi vlastite ljude na pladnju.
I ne može mu se odgovoriti nikako drugačije nego čvrstim savezom sa srpskim narodom. Ma što god o tome mislili u Zagrebu, Bruxellesu, Beču ili nekom drugom antisrpskom centru. Jer taj savez čuva i hrvatske interese i prava.
Ako mislite da ćete i nakon rušenja Dodika dobiti ijedan jedini glas Hrvata u BiH, vi ne mislite. Vi ste u tom slučaju nadobudni egoistični politički promašaj epskih razmjera, još jedan gubitnički eksperiment koji će na kraju završiti s istim ishodom – izdani, napušteni i marginalizirani.
I nije stvar u tome je li Dodik to uradio za Hrvate ili za sebe. Stvar je u tome što se uradilo i što se mora uraditi.
Vi, koji mislite da ste politički pametni, koji vjerujete da će vam netko drugi riješiti problem, morate shvatiti jednu jednostavnu istinu: Borba za slobodu nije privilegija niti luksuz. Ona je teška i mukotrpna vještina.
Dodik je povukao crtu, tamo gdje nitko od vas ne bi smio ni pomisliti da je povuče. I nije važno sviđa li vam se on ili ne. Nije važno slažete li se sa svakom njegovom riječju. Jedino što je važno jest da je on taj koji je stao na branik nečega što vi sami ne možete ni podnijeti ni zamisliti.
Jer ako on padne, vi nemate plan B.
Ako mislite da ćete nakon toga sjesti za stol s bilo kim iz međunarodne zajednice i tražiti bilo kakva prava za Hrvate – vi ste izgubljeni slučaj. Ako mislite da ćete nakon toga imati ikakvu polugu moći u BiH, vi ne mislite.
Zato, podržati Dodika u ovoj borbi nije pitanje simpatija, niti pitanje ideologije – to je jedino moralno i ispravno što se može učiniti.
Jer ta borba nije samo njegova. Ona je i naša. Ona je jedina šansa za konačnu slobodu i našeg naroda.
„Ako ne shvatite danas, shvatit ćete kad vas budu izbacivali iz ureda. Tad neće biti vremena ni za kukanje, ni za kajanje.“
Onda ćete moći samo pognuti glave i govoriti sebi u brk:
“A bog te jebo jesmo ispali budale”
IURKOV /POSKOK
wpDiscuz
