Published On: Sri, sij. 9th, 2019

Ovo je sinoćnji govor vladike zahumsko-hercegovskog i primorskog, Dimitrija, o kojem se i danas po Mostaru govori…

 

Mostarski odbor Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva ‘Prosvjeta’ i Srpsko pjevačko i kulturno-umjetničko društvo ‘Gusle’ organizirali su tradicionalni božićni koncert u Mostaru.

Koncert je održan u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, uz blagoslov Srpske pravoslavne crkvene općine Mostar, a nastupio je glazbeni sastav ‘Katera’.

Iz ‘Prosvjete’ ističu da je božićni koncert dar Mostaru povodom pravoslavnog Božića.

Uoči koncerta u Galeriji kraljice Katarine održan je božićni prijam za visoke zvanice čiji je domaćin Njegovo preosveštenstvo vladika zahumsko-hercegovački i primorski Dimitrije.

Vladika Dimitrije održao je i božićnu besjedu na početku koncerta.

Kako su mnogi  bili oduševljeni govorom, donosimo ga u cijelosti.

 

Uvaženi gospodine muftijo,
poštovani izaslaniče biskupa mostarsko-duvanjskog
poštovani gospodine gradonačelniče,
dragi prijatelji,
draga braćo i sestre…

cilj mojeg večerašnjeg obraćanja nije da budem originalan nego da pokušam pružiti praktične smjernice zdravog suživota naših, pogrešnom politikom udaljenih, a u stvari toliko bliskih, naroda.

Mnogo toga pametnog je u tom pravcu već rečeno, ali zbog opće buke laži, poluistina i poluinformacija, koje dolaze preko medija i koje vladaju našim životima, ovo što ću večeras reći, ako se uopće i čulo, zbog naše nerasudljivosti, zaboravnosti ili često nedostatka hrabrosti, nije primijenjeno, ni proživljeno u svakodnevnom životu.

Negdje, vjerojatno ranih osamdesetih godina, sada već prošlog vijeka, divni Duško Radović je izrekao jedan od svojih mnogobrojnih aforizama, misleći baš na moju generaciju.

„Mi smo našu decu navikli na ljubav – kaže on – a nismo ih naučili da vole.

Što li će biti kada se jednog dana nađu sve sami takvi – željni ljubavi a nespremni da vole?“

Bojim se da je pjesnikova intuicija bila nepogrešiva.

Vidjeli smo, ustalom, šta se dogodilo devedesetih kad su se našli sve sami takvi, prevareni od nekih malo starijih i, najblaže rečeno, još nesposobnijih da čine dobro.

I u religijskom buđenju devedesetih godina bilo je mnogo nas, takve djece iz bivše nam države.

Neki su doduše pronašli veliku utjehu u vjeri i ljubavi Božijoj, kojoj smo se predali, ali naša sposobnost da tu ljubav prenesemo drugima, pa i da uopšte volimo druge ostala je upitna.

U ovim blagoslovenim danima kada slavimo Boga koji se nama otkrio i dao nam primjer kako da volimo bližnje (Jov. 13,34), u radosti pomirenja i susreta neba i zemlje, nestvorenog i stvorenog, Boga i čovjeka, i uz zahvalnost svima koji ste došli da se sa nama zaradujete tom radošću ili prosto našom radošću, želio bih da sa vama podijelim i nekoliko misli koje će nam, nadam se, biti kao neki znakovi pored puta, koji bi trebalo da nas vode od prosto teorijske vjere, do vjere koja kroz ljubav djela (Gal. 5, 6).

Potrebno nam je nešto što će nam pomoći da anđeosku božićnu pjesmu: „Slava na visinima Bogu, i na zemlji mir, među ljudima blagovoljenje – dobra volja“ (Lk. 2, 14), oprisutni u današnjem svijetu.

Kako da stignemo od mira, ljubavi i slave na nebesima, do mira i ljubavi na zemlji, praktične i djelatne, koja je sposobna da osjeti patnje, potrebe, strahove, pa čak i slabosti, ograničenosti, neznanja, stranputice i grijehe drugoga kao svoje sopstvene?

Na dobrom putu da odgovori na ovo pitanje je, čini mi se, bio Vladimir Solovjev, kada je, u skladu sa Hristovom zapoviješću o ljubavi prema bližnjem, rekao: „LJubi sve druge narode kao svoj sopstveni“.

Ono što sigurno znam jeste da put do mira ne vodi preko ukidanja raznolikosti i osobenosti drugih naroda i drugog čovjeka, pošto je svaki narod i svaki posebni čovjek, po Solženjicinu, „neponovljiva projava Božije zamisli“.

Uz sve ljudske slabosti i nepočinstva, nacije i narodi su ipak nastajali oko nekih velikih religijskih, etičkih i kulturnih ideja, dok se za političke partije, koje ih vode a često i zavode, to već, u velikoj mjeri, ne bi moglo reći.

Sami cilj partijskog postojanja, onako kako su one danas ustrojene, često im, nažalost, ne dozvoljava da priznaju počinjenu grešku i da se kaju, što ne bi trebalo da važi za pojedince, vjerske zajednice, narode i nacije…

Šta nam je, dakle, potrebno činiti?

1. Kao prvo, držim da moramo biti ljudi mira. Moramo se truditi da budemo prisustvo mira i dar mira ovom svijetu.

Na tom putu nije sebično, nego upravo neophodno da počnemo prvo od sebe. Budući da vjerujemo da smo stvoreni po ikoni i podobiju Božijem, mi smo prizvani da postanemo prisustvo ovaploćenog i ostvarenog mira koji Bog daruje nama i cijelom svijetu. No, ovaj dar pretpostavlja našu suradnju i prihvatanje a često i ličnu žrtvu.

Vidimo da je danas i ovaj prvi korak, sticanja unutrašnjeg mira, preskočen kod mnogih ili je za mnoge postao utopija ili prosto pretežak. Današnji čovjek često mora sebe umirivati pilulama i ljekovima da bi uopšte mogao imati unutrašnji mir tijela i duše, volje i razuma.

Ni u kom slučaju ne želeći da odbacim medicinu, upravo suprotno, smatrajući je neophodnom i korisnom, predlažem ipak da probamo da naš život oplemenimo i traganjem za smislom, traganjem za odgovorom na tzv. vječna pitanja:

Otkuda ovaj čudesni dar života kojim smo prizvani iz nebića? Zašto smo ovdje? Otkuda smrt, grijeh i zlo u ovakvom predivnom Božijem svijetu?

Čini mi se da su najvažniji razlozi zbog kojih današnji svijet i čovjek u njemu pate od nedostatka mira sledeći: pristajanje na sveobuhvatnu površnost života, dopuštanje laži i kompromisa sa sopstvenom savješću i zarazni duhovni i egzistencijalni besmisao koji iz toga proizlazi, a kome se svi mi, dobrovoljno, predajemo.

Ništa drugo i nikakva druga granica između dobra i zla u ovome svijetu ne postoji, osim granice i borbe između dobra i zla u ljudskom srcu, kojim je svako od nas ponaosob, uz Božiju pomoć, vlastan da upravlja.

2. Drugi korak je da mir pokušamo da podijelimo sa drugim ljudima.

Kao što sam rekao, ovakav mir o kome govorim, nije naravno prosto odsustvo konflikta, već je vrlina i dar Božijeg života, Božije blagodati predate nama.

Kad nešto dobijemo na dar, na dar treba da ga i dajemo drugima. Međutim, nama je lakše osuđivati drugoga, a mnogo je teže, ali i jedino dostojno čovjeka, pričinjavati ljudima radost, darujući im mir koji je postao unutrašnji sadržaj našeg života.

Ovo ne znači praviti kompromise sa istinom ili sa stvarnim ili pretpostavljenim pogrešnim stavovima i djelima drugoga, već pokazivati čovjekoljubivu otvorenost prema kulturi, mentalitetu i jeziku drugih ljudi i naroda.

Kada pristupamo drugom čovjeku, naša uvjerenost u neku istinu, nikada ne smije ukidati slobodu drugoga, zato što se istina može primiti, usvojiti i postati duhovni život čovjeka, samo u slobodi.

Bog nije nasilnik već poštuje našu slobodu koju nam je bezuslovno darovao, te bi i mi, poučeni NJime, kao žive ikone NJegove, našu slobodu trebalo da ograničimo ljudskim dostojanstvom drugoga.

Da bi nenasilnu i nenametljivu istinu Božiju i mir Božiji prenijeli drugima, potrebna je čista i nekoristoljubiva žrtvena ljubav i samoograničenje, a ne prazna priča.

Prorok kaže: „Liječe rane naroda mojega ovlaš govoreći: mir, mir; a mira nema“ (Jer. 6, 14). Nama treba mnogo više od mira na usnama i jeziku, od puke tolerantnosti.

Tolerantnost može da bude rezultat nezainteresovanosti, ravnodušnosti i prema konkretnom čovjeku i prema istini, može da bude i nerazlikovanje dobra i zla.

Moguće je i poželjno da strasna ljubav prema slobodi, istini i dobru, vatrena privrženost svojoj vjeri ili nekoj plemenitoj ideji, sapostoji zajedno sa ogromnim i isto tako strasnim interesovanjem za čovjeka, čovjekov unikatni put i različitost, čovjekovu slobodu i traženje istine.

Sve nas ovo opominje da se ne može graditi odnos prema Bogu, bez odnosa prema čovjeku. Navodno dobro, koje se ostvaruje na rđav način, način koji ne poštuje i povređuje naše ljudsko dostojanstvo, nije pravo dobro.

Razmišljajući o ovoj problematici naš sveštenik iz Dubrovnika i profesor univerziteta, otac Vladan Perišić, došao je do sledećih uvjerenja, koja govore o, po meni, ispravnom društvenom i ličnom načinu života i rasuđivanja vjerujućih ljudi i daju jednu novu dimenziju svemu što sam večeras rekao.

3. Prije svega, raznovrsnost religija sama po sebi ne implicira neprijateljstvo (osim kada imamo posla sa fanaticima).

Religije nas čine različitima, ali, da bismo postali neprijatelji potrebni su nam obmane i zloupotrebe onih koji nas vode. Ne treba da pristanemo na široko rasprostranjenu ideju o tome kako ljudi ratuju zbog religije.

Iako postoje mnoge istorijske knjige koje se temelje na ovoj ideji, istina je da je religija u ratovima uvijek izgovor, a nikada stvarni uzrok.  (S druge strane, ako želite da motivirate narod za obranu zemlje, tada religija može igrati izvjesnu ulogu.)

Ratovi se ne vode zbog religije jer:

  • Čovjek je manje religiozan nego što su mnogi profesori religije spremni da prihvate.
  • Često precjenjujemo religiju (ne njen značaj, nego njen uticaj na državu i društvo).
  • Religija/vjera je dubok, ali tanan i krhki sloj ljudskog bića.
  • Sve religije su usmjerene ka održanju, a ne ka uništenju ljudskog života. Otuda, ako neko postupa suprotno, on ne može tako postupati u ime religije (iako može govoriti da to čini).
  • Ratovi se vode zbog teritorija, bogatstva, geostrateških položaja, povećanja moći i uticaja nad drugima itd, a ne zbog nekakvih religijskih ideja.

Prema tome, ne treba da pristanemo na stanovište da je religija uzrok ratova (iako u ratovima ljudi na suprotnim stranama mogu pripadati različitim religijama, ali ne nužno).

Zbog svega toga ne dozvolimo da budemo sredstva u rukama netolerantnih, kratkovidih i lakomih ljudi koji će uvijek zloupotrebiti i nas i naše religije za svoje nečasne ciljeve.

Ukoliko se dogodi da vođe država i nacija ili religijske vođe budu ljudi koji poštuju dostojanstvo i različitost drugog, tada treba da ih podržimo i ohrabrimo. Ali, ako se dogodi da su tome suprotni, tada treba da odbijemo da zloupotrebimo religiju u političke svrhe. Prema tome, odbijmo da budemo poslušni agresivnim potezima i riječima naših vlada i duhovnih predvodnika.

4. Nadalje, nema potrebe da svi mislimo i vjerujemo isto da bismo živjeli u miru i uzajamnom razumijevanju.

Ono što je neophodno jeste da jedni drugima iskreno želimo dobro a ne zlo. Uvijek moramo imati na umu da onaj drugi nije došao na svijet svojom, nego Božijom voljom.

I ako ja ne znam zbog čega je on doveden u postojanje, Bog zasigurno zna. Stoga, drugog moramo prihvatiti i poštovati kao ikonu živoga Boga koji ne samo što zna zbog čega taj čovjek postoji, nego je i njegova volja da on postoji.

Prema tome, prihvatimo svetost ljudskog bića kao takvog, tako da nije potrebno da neko učini nešto posebno ili da vjeruje u bilo šta da bi bio poštovan. Isključivi i netrpeljivi možemo biti samo prema isključivosti i netrpeljivosti, mržnji i neosjetljivosti među nama i u nama, a, osim toga, ljude treba bezuslovno poštovati.Prihvatimo zato da ni pod kojim uslovima ljudsko biće ne može biti tretirano kao sredstvo, nego uvijek samo kao cilj.
Na kraju, sud o tome ko je (u stvarima vjere) u pravu trebalo bi da ostavimo Sudiji i sudnjem danu, a do tada da se trudimo da živimo u miru.

*

Od gore navedenih pretpostavki i putokaza, mislim da ne postoji neki lakši put za sve nas, ako zaista iskreno želimo zajednički suživot zasnovan na poštovanju i ljubavi u ovome gradu i na ovim našim prostorima. Ne dajmo da nas zlo pobijedi, nego pobijedimo zlo dobrom i mudrošću (up. Rim. 12, 21).

Naš lični poraz u ovoj borbi vodi u samodovoljnost, sebičnost i svojevrsni dobrovoljni autizam, a narod i zajednicu gura u samoizolovanost, sektaštvo i mržnju, dok svaka istinska vrijednost u našim zajedničkim i ličnim životima podrazumijeva trud, posvećenost ali i hrabrost.

Čini mi se da ako se potrudimo da živimo na ovakav način, ni domišljati slogan „Sve je premostivo“; slogan pod kojim je Mostar kandidovan da postane evropska prestonica kulture za 2024. godinu, neće ostati mrtvo slovo na papiru. Mali doprinos našoj kulturi suživota je, nadam se, i ovo moje obraćanje i pozdrav.

Mi ćemo se, kao zajednica pravoslavnih, truditi da u dobroj vjeri i nadi, osim primjenom iznesenih ideja, doprinesemo ovome gradu još i u vizuelnom i arhitekstonskom smislu, vraćajući njegovom kulturnom i vjerskom identitetu u bliskoj budućnosti hram Svete Trojice u Brankovcu, čiju ćemo izgradnju, nadam se, uskoro završiti.

Hristos se rodi! Čestit Božić!

Srećni ovi radosni blagi dani svima koji ih slave, dok braći muslimanima i ostalima koji ne slave Božić, a ovdje su došli samo zbog nas, dugujem posebnu blagodarnost i poštovanje!

Mir Božiji sa svima vama!