Published On: Sun, Feb 17th, 2013

Sindrom funkcionalne gluposti

Može li se izbijanje financijske krize objasniti sindromom ‘funkcionalne gluposti’ kojim je u financijskim institucijama današnjice zamijenjeno slobodno i kritičko mišljenje zaposlenika? Autori nove studije jednostavno su obrnuli tezu da se moderne kompanije najviše oslanjaju na kognitivne sposobnosti svojih zaposlenika pretpostavivši im sustav podložnosti i unutarnjeg prijenosa moći

 
Financijske institucije danas se sve manje oslanjanju na kognitivne sposobnosti svojih zaposlenika, tvrde u studiji ‘Teorija organizacija temeljena na gluposti’ profesori André Spicer sa City Universityja u Londonu i Mats Alvesson sa Sveučilišta Lund u Švedskojobjavljenoj u Journal of Management Studies. Umjesto proklamiranih intelektualnih sposobnosti zaposlenika, kao glavno načelo rada u modernim organizacijama ustalila se tzv. funkcionalna glupost, prema autorima nedovoljno priznat segment života organizacija. Sindrom je to koji se odnosi na sustavno poduprt manjak refleksije i rasuđivanja, na odbijanje da se intelektualni resursi koriste van uskog, tzv. sigurnog terena pozitivnih reakcija. On u konačnici doprinosi održavanju zadanog poretka određene organizacije te podčinjava ljude društveno prihvatljivim normama upravljanja i tzv. leadershipa. Stav koji bi se mogao sumirati na sljedeći način: ‘prvo djeluj, a tek onda razmišljaj’. Njime ne samo da se ubrzava proces odlučivanja, već se efikasno odstranjuju sva suvišna pitanja i (pre)duga razmišljanja zaposlenika, posebice ona koja kritiziraju ili dovode u pitanje upravljačke odluke.
Kroz koncept funkcionalne gluposti autori kontriraju uobičajenim pretpostavkama današnjice da se moderne kompanije mahom oslanjaju na kognitivne sposobnosti zaposlenika kojima se nominalno vode prilikom zapošljavanja. Naime, kompanije danas više no ikad ulažu u obrazovanje zaposlenika u svrhu stvaranja tzv. sofisticirane radne klase i ‘upravljanja kroz znanje’. No samo nekoliko primjera iz recentne prakse pokazuje kako funkcioniranje kompanija slijedi sasvim drugu, iracionalnu logiku. Krajem devedesetih, mnoge su kompanije uložile previše nade i resursa u online ekonomiju, zapustivši tako svoje uobičajene i sasvim isplative investicijske mreže. A tijekom financijske krize mnogi su službenici iz banaka i ostalih financijskih institucija imali neosnovano povjerenje u svoje složene modele ignoriravši pritom stvarne rizike na tržištu. U tim slučajevima autori prepoznaju kako su inteligentni ljudi sa znanjem jednostavno obuzdali svoje kognitivne kapacitete.
Točnije, kompanije ne potiču svoje zaposlenike da u potpunosti koriste svoje intelektualne sposobnosti. U vremenima ekonomskog rasta i jasno postavljenih paradigmi takav sustav omogućuje glatko funkcioniranje tvrtke svodeći dijalog i propitkivanje autoriteta na strogi minimum. No pravi problem nastaje u periodima nestabilnosti kada se zaposlenici i dalje drže ustaljenih modusa kojima dominiraju odnosi moći. Tada se posebice obeshrabruje svaka konstruktivna kritika i potencijalni sukob mišljenja, a cijeni konformizam. Upravo se zahvaljujući funkcionalnoj gluposti (koja se objašnjava kako socijalnim, tako i emocionalnim faktorima) stvara rascjep između proklamiranih ciljeva o ‘upravljanju kroz znanje’ i strogo hijerahizirane realnosti koja loše tolerira ikakvu prozivku zadane strukture, dakle, između zaposlenika i kompanije.
Dijalog je najveća prepreka funkcionalnoj gluposti
Funkcionalna glupost nastaje, prema autorima, ne zbog kakvog intelektualnog deficita, već zbog političke svrsishodnosti i operacija moći. Točnije, kroz upravljačke intervencije kao što su strogo ograničavanje djelovanja zaposlenika i slavljenje leadershipa te uvjeravanjem u privrženost strukturi i u snažno vjerovanje u instituciju. Svi ovi faktori sustavno obeshrabruju i umrtvljuju kritičko razmišljanje i odstranjuju potrebu za jasnim opravdanjima u djelovanju. Sustav kontrole može se pokazati funkcionalnim (za samu kompaniju, naravno) neko vrijeme, no na prve znakove ekonomske nestabilnosti na vidjelo izlazi sva ‘kognitivna paraliziranost’ modernih organizacija.
Osim financijskog miljea koji se zbog krize i niza katastrofalnih odluka pokazuje kao ogledni slučaj, autori sindrom funkcionalne gluposti prepoznaju i u nizu drugih sfera društvenog života, tako i u znanstvenim i sveučilišnim krugovima kojima sami pripadaju.