Published On: Thu, May 16th, 2013

SIDRAN: Praljak je čovjek koji me doslovno natjerao da napišem svoj ​​prvi scenarij

Stvarao je i proslavio se u Jugoslaviji. Pripadao je onoj buntovnoj šezdesetosmaškoj generaciji koja je mislila da će promijeniti svijet. Pisao je i piše prozu, njegova poezija ima antologijsku vrijednost, slavu je stekao kao filmski scenarist. Bez njegovih scenarija ne bi bilo filmova koji su proslavili Emira Kusturicu i jugoslavensku kinematografiju – Otac na službenom putu i Sjećaš li se Doli Bel. Tijekom posljednjeg rata je za knjigu poezije Sarajevski tabut dobio Nagradu slobode PEN centra Francuske, čiji su vlasnici prije njega postali Solženjicin, Saharov, Havel … Abdulah Sidran (69) je član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Beogradski “Službeni glasnik” mu je objavio i četvrto izdanje autobiografske proze Otkup sirove kože, knjige koja je izazvala ogromnu pažnju čitatelja. U Beogradu mu se igra predstava Otac na službenom putu koju je na scenu Ateljea 212 postavio najuspješniji hrvatski redatelj Oliver Frljić. 
Više ne živite u Goraždu. U Tešnju ste. Zbog čega? Što radite u Tešnju?
Dogodilo se da mi lokalne vlasti u Goraždu uruče povelju počasnog građanina i da mi, kao takvom, s mnogo seljačkog takta i montanjarske suptilnosti, pod kuću montiraju deponiju građevinskog otpada. Iz Sarajeva pobjegao iz akustičkih razloga, isti, i još gori, stigli me u Goraždu. Kuća mi bila u voćnjaku, osvanula na smetljištu. Očaj. Dvije godine sam svakoga jutra u ogledalu gledao u lice čovjeka spremnog da ubije! E, sad!Pošto ima neki Bog koji čuva Sidrana svog, poslovni ljudi iz Tešnja, gdje mi je, siječanj 2012 na književno veče došlo 500 ljudi, sletili – helikopterom u tu moju sjebanu vrt i ponudili mi da se preselim u njihov divni gradić.Da će mi dati mirovinu koju mi država nije dala. Nikakvih obveza da nemam, nego da budem stanovnik Tešnja!Ponuda koja se ne može odbiti. Treba znati kako u Federaciji BiH ima između 25.000 i 30.000 primatelja nekakvih povlaštenih, iznimnih, mirovina, a da među njima nema nijednog umjetnika, znanstvenika, sveučilišnog profesora. Oni žive od mirovina koje ne mogu pokriti ni mjesečne troškove za novine i lijekove. Zato je ono što imate vi u Srbiji – dodatak na mirovine zaslužnim umjetnicima – mada ima puno grešaka (nije tu mjesto estradnim radnicima, zabavljačima) prava blagodat. Ovo u Bosni je naravno teška, javna sramota koja ide na obraz svakome od onih koji su svih ovih dvadeset godina “vršili vlast”. 
Među njima ima i mojih bliskih prijatelja.ispravlja one koji vas nazivaju bosanskim pjesnikom, piscem … Kažete da ste bosansko-hercegovački. Zbog čega? 
Ne, ne! Ima tu nekog nesporazuma. Ja znam da je politički korektno za sve ono što se odnosi na važeći ustavni naziv međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine upotrebljavati termin: bosanskohercegovački, ali, gledajući historijski, znanstveno, logički, dovoljno je kazati Bosna. I kad se kaže Bosna – da se Hercegovina podrazumijeva.Ona je, kako pjesnik veli, naša “veranda prema moru”, Humska zemlja. Hercegovina zaista jeste nešto posebno, lijepo, dragocjeno, ali nema nikakve sumnje da je ona jedna od oblasti historijske bosanske države, da u modernu bosansku državu nije unijela nikakvu svoju državnost i da je, prema tome, sadašnji politički naziv (BiH) povijesno netočan. tema Golog otoka je bila neizbježna u vašim djelima, spomenimo film Otac na službenom putu i autobiografski roman Otkup sirove kože, sa četiri izdanja u beogradskom “Službenom glasniku”. Vi ste sin golootočanina koji je zbog toga snosio posljedice. O tome sam opširnije pisao u romanu Otkup sirove kože. Znam da u Bosni nije bilo moguće osnovati udruženje golootočani, tj.. političkih osuđenika, što mi je predlagao akademik Dragoslav Mihailović, kome i ovim putem zahvaljujem na trosatnom razgovoru, kad sam svoju knjigu privodio kraju. Zajedničko svima na Balkanu jeste to što kod nas prošlost predugo traje. Možda i ne prolazi.Često je snažnija, prisutnija i življa od svake sadašnjosti. Možda iz toga i potječe ono što neki vole zvati prokletstvom naših prostora. 
Pitanje jezika u BiH je danas aktualno i zbog svojevrsne kroatizacije koja je na djelu.Usprotivili ste se tome. Što je bosanski jezik? Kojim vi jezikom pišete, govorite?
 U znanosti postoji suglasnost da četiri južnoslovenska naroda (Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci) govore istim jezikom, da se radi o “jednom”, ali ne i “jedinstvenom” jeziku i da je prirodno pravo svakoga naroda da ga naziva svojim imenom. Nisu umjesna usporedbe koja vole navoditi nacionalistički jezikoslovci, na primjer: “Brazilci govore portugalski i ne pada im na um da jezik kojim govore nazovu brazilskim”, itd.. To nije samo neumjesno, nego je i beskrajno stupidno.Bosanci tisuću godina govore istim jezikom i on nije i ne može biti ništa “mlađi” od jezika komšija Srba i susjeda Hrvata. I što je još važnije: u susjeda, i jednih i drugih, postoji znatna, ponekad i vrlo velika razlika između jezika kojim narod govori i književno-jezičnog standarda, u Bosni te razlike gotovo da i nema. Vrlo se čudim nacionalnim Barjaktarima, jezikoslovcima i pjesnicima koji govore o “novim” i “izmišljenim” narodima i jezicima.To je vrlo zločesto. Nisu novi ni narodi ni jezici, nova su pravila koja reguliraju tu “problematiku”. Razumnija i pravednija. Prema dojučerašnjim “pravilima”, ni ja ni moja majka, ni moj jezik nismo postojali. Postojala je samo “moja” zemlja – koju je trebalo oteti. Usput, smislio sam finu rečenicu: historija Bosne, to je historija otimanja za Bosnu. I sve ove male fabule, dio su te jedne, velike i krvave fabule. 
Poznato je vaše neslaganje s ortodoksnom muslimanskom opcijom u Bosni. Što vam u njoj smeta, osim poznatih prigovora da su snimljene molitve koje odjekuju iz džamija prejake. Je li vam problem samo pitanje uha, ili tu ima i nešto od duha? 
Pojam “decibela”, mjerne jedinice za snagu zvuka, definiran je tako da se pominji donja i gornja granica, jedna kao “granica čujnosti”, druga kao “granica bola “. Glasnoća zvučnika u velikim naseljima jeste i politički i ekološki problem i što se tiče džamija trebalo bi učiniti samo to da se i na njih, kao i na druge javne objekte, odnose i primjenjuju pravila i propisi koji postoje, a ograničavaju vrijeme “emitiranja” i glasnoću: do 30 decibela, do 23 sata. I ne prije 7 ujutro. (U Zagrebu su baš tako ograničili vrijeme crkvene zvonjave.) I basta. Sve drugo je zloupotreba i ne služi vjerskim nego nekim drugim, ružnim potrebama i zločestim ciljevima. Mora se kazati da sve to nije bosanska specijalnost, u svim zemljama tranzicije, ponegdje i dramatičnije bego u Bosni, vjerske su zajednice u društvene i državne poslove zagazile tako duboko da je potpuno uništen civilizacijski princip odvojenosti crkve od države. Strah me i pomisliti kakve bi sve konflikte mogao izazvati pokušaj da se vjeronauka iz škola vrati tamo gdje joj je mjesto, u crkve i džamije … A što se mene tiče, radije bih gledao da djeca u škola, a uče šah nego vjeronauk. Znanstveno je dokazano da šah upravo nevjerovatno razvija mentalne sposobnosti mladog bića, sve iu svakom pogledu.Vjeronauk to pouzdano ne čini, niti može čini, nego uglavnom – prepada djecu. Šah je mnogo bolji. 
Sa Slobodanom Praljkom radili ste scenarij za film Povratak Katarine Kožul, koji je on režirao, a glazbu pisao Arsen Dedić. Praljak je nekoliko godina kasnije postao general hrvatske vojske, a danas, s još petoricom optuženih za ratne zločine u Bosni, čeka presudu u Haagu ovih dana. Što vas vezuje za Praljka danas, što vas dijeli od njega? 
Trebalo bi mi pola NIN-a da tu historiju kažem – u kratkim crtama. Praljak je čovjek koji me doslovno natjerao da napišem svoj ​​prvi scenarij. Bio je to televizijski film Jegulje putuju u Sargasko more, a Praljkove zasluge što sam ja to napisao bile su tolike da režiju nisam mogao dati ni mladom genijalcu što se, kao stipendist Televizije Sarajevo, tek vratio iz praga – Emiru Kusturici. Znalo se da je iznimno darovit, ali ja tekst nisam mogao dati nikome drugom nego onome tko me je natjerao da ga napišem. Možda je anakrono, ali takvo bijaše moje shvaćanje morala. Izgubili smo skoro dvije godine natežući se: ja ne dam teksta, oni neće Praljka. A tekst je bio predobar, te oni na kraju popustili. Nazvao me direktor, Rade Budulica: “Zovi onog svog iz Zagreba!” Poslije, postali dobri prijatelji. U poslovnom smislu, nisam imao boljeg poslodavca. Sve ostalo je povijest. 
Sa Kusturicom ste potom dijelili prijateljstvo, najveće uspjehe, kad je počeo rat nastale su godine šutnje i prijekora, pa onda neko klimavo pomirenje … U Beogradu se priča da vam platio operaciju oka. Kako biste opisali vaš odnos danas?
 To sam ja tada namjerno razglasio, da smanjim omrazu koju je prema njemu imala (i ima!) raja u Bosni. Nadao sam se da će šteta koju sebi time učinim biti kompenzirana uspjehom u obnovi suradnje. I sad mislim da je to moglo biti višestruko dobro, i za njega i za mene, i za filmsku umjetnost i za politiku, s obje strane Drine! A ja sam tada – što nismo spominjali u javnosti – radio redakturu njegove knjige (Smrt je neprovjerena glasina), bio je to prilično ozbiljan posao, on je neke moje intervencije smatrao vrlo korisnom, gotovo dragocjenim, pa je to plaćanje operacije bio elegantan način da mi uzvrati uslugu. Zna se da je on vrlo tvrd na pari, zato budite sigurni da sam to pošteno zaslužio. Da ne govorimo o mojim “historijskim” zaslugama na profiliranju njegove rane i neobuzdane genijalnosti. Mnogo me koštao taj pokušaj obnavljanja naše suradnje. Javno se, preko novina, našeg 50-godišnjeg prijateljstva odrekao pjesnik Marko Vešović i to je bio jedan od najtežih udaraca koje sam u životu primio. Jedva sam ostao na nogama. A moj današnji odnos sa Kusturicom – nema. Ni oko čega se nismo mogli saglasiti i ako bismo danas i na kakav način kontaktirali – bio bi to sukob dviju potpuno suprotstavljenih opcija, u političkom i historijskom smislu. 
Tekstovima u sarajevskom Oslobođenju, koje objavljujete subotom, izazivate pojedince s tamošnje javne scene. Ponekad se čini da vas to zabavlja, ali ponekad dobivate i neugodne reakcije. Rekla bih da je to vaš obračun s čaršijom? Ili nešto drugo? 
Najkraće rečeno, ovdje postoji jedna uska skupina ljudi koji godinama drže apsolutni monopol u svim poslovima kulture, kontroliraju sve državne kase, zaklade, komisije, žirije i odbore, i sve se vrijeme lažno predstavljaju kao oporba, kao antinacionalisti, kao socijaldemokrati , itd.. – A nisu ništa od toga, nego po stupnju lopovluka ponekad čak nadmašuju jarane iz nacionalnih stranaka. Naravno, nekakvi su klanovi uvijek postojali, i to nije ništa novo. Ali, ovaj je postao vrlo opasan zbog toga što godinama krivotvoriti sliku ovdašnje književnosti, u pisce promovira svoje marionete, potpune netalent i amatere, dok stvarno daroviti i ozbiljni pisci obitavaju na margini, ili ih u javnoj percepciji uopće nema. Sve to nije samo sebi svrha, to je, zapravo, vanjština, a iznutra se, kao u nekakvom vulkanskom grotlu, događaju suštinska sporenja: o karakteru rata u Bosni, o raspodjeli povijesnih zasluga i krivnja, o sudbini zemlje i države Bosne.
Što radite u Kamernom teatru 55 u Sarajevu gdje jednom mjesečno, posljednje dvije godine, traju Večeri sa Sidranom? 
Bio sam to zamislio kao nekakvu generalnu probu komemorativnog skupa, nakon što umre pjesnik. Zdravstveni karton mi je stvarno bio grozan. Dijabetes, tri bajpasa, dva stenta, dva karcinoma, opća arteroskleroza, u pm! Itd.. Da pošaljem nježnu poruku kako ne želim da na “mome” komemoracijskom skupu “drže govore” ni državni ni vjerski činovnici, smislio sam scenarij: poezija, humor, glazba, razgovor o jeziku, uspomene, anegdote. Moglo se zvati: Smijeh i suze Abdulaha Sidrana. odmah sam naredio da se naplaćuju ulaznice, onoliko koliko košta redovna ulaznica za kazalište, da mi ne dolazi “svašta”. Tko je spreman platiti ulaznicu, taj zna gdje je i zašto došao i kako se treba ponašati. Raji se mnogo svidjelo, evo, još uvijek traje, pune dvije, uskoro će i treća godina. Televizija Kantona Sarajevo počela snimati, sutradan emitirati, dva sata programa, kao kakav kaubojski film. A ništa! Sidran brblja, recitira … pjeva hor “Slobodana Principa Selje”, Edo Pandur … slikari slikaju na pozornici … Svašta se promijenilo, a ostala, kao neka špica, uvodna pjesma, šansona Zilber Beko Kad umre pjesnik, Arsen mi uradio krasan prepjev, hvala mu i ovako, iz Beograda … 
Što vas zanima sa srpske političke scene?
Sve me zanima! Ali se, za svoga života, ničemu dobrom ne nadam. Predugo je trajalo opijanje, da bi mahmurluk mogao biti kratak i otrežnjenje brzo. Ne znam. Možda, ako bi se pojavio kakav mesija! Koga bi narod u Srbiji prihvatio, kome bi narod vjerovao, i kome bi dopustio da rekne ono što je bolno čuti.
Što to, na primjer?
Nije pristojno da to ja govorim, ali se u principu radi o stereotipima, o potrebi da se svi i svugdje oslobodimo poluistina i stereotipa i da političari prestanu na njima graditi svoje programe. Da ostanem u svojoj struci, recimo, mora se kazati iu škole kao obavezno uvesti to kazivanje, kako je srpska narodna epika uistinu veličanstvena književnost, kako malo naroda na svijetu ima nešto tako divno, ali da historijska istina ne stanuje u njoj, da je historijska istina nešto sasvim drugo i drukčije, i da to dvoje treba strogo razlučiti i pažljivo tretirati. Tko u Srbiji zna da Veliko carstvo Dušana Silnog nije trajalo više od osam, devet godina? (Negdje piše i pet.) Kakvu bismo mi u Bosni historiju predavali našoj djeci, ako bismo govorili o pola stoljeća bosanske vlasti nad Dalmacijom i njezinim otocima i Užicu kao bošnjačkom muslimanskom gradu sa stotinu džamija? To je trovanje, a ne školovanje djece.
Jednom ste me uputili na Ustav Srbije koji vam otkrio skrivanu istinu?
Mene je šokirala, a kako ne bi običnog građanina Srbije, recimo, činjenica da se, prema svome Ustavu od 28. rujna 1990. godine – dakle, prije ikakvog rata! – Srbija otcijepila od Jugoslavije! (Pogledajte njegove članove 72 i 83.) Buduće generacije će biti zaprepaštene kad počnu spoznavati kako je visok bio stupanj dogovorenosti ovdašnjih naših ratova i dogovorenosti na liniji Beograd-Zagreb, rasturanja Jugoslavije. Pa za to ne treba puno pameti: da bi realizirao svoje ciljeve, hrvatski separatizam je morao imati saveznika u Beogradu! Drukčije ne bi imao šansi! Taj bi hipotetički mesija morao kazati i nešto poput onog što sam čuo od jednog bosanskog branitelja, na liniji, znate ono kad se iz rovova dovikuju i prepiru vojnici suprotstavljenih vojski. Lišeno psovki, bilo je to nešto ovako: Mi nemamo ništa protiv svoje velike Srbije, ali gradite je, brate, u visinu!
Sa kime se od prijatelja u Beogradu najčešće čujete?
Iskustvo o tome je vrlo teško i ružno. Star čovjek bi mogao pomisliti da u životu opstaju samo ona prijateljstva koja i nisu bila podvrgnuta ozbiljnijoj kušnji. Ali, na sreću, ja imam još dobrih prijatelja među beogradskim pjesnicima i šahistima. Najbliži mi je, naravno, veliki jugoslavenski (hrvatski) pjesnik Goran Babić, dolazi on meni u Bosnu, obliazim ja njega u Beogradu, odemo do Novog Sada. Imam tamo starog druga, arhitektu Vasu krčmara, čisti genije, imam i prijatelja s kojim se još nisam sreo, Bogić Mijatovića, taj će vam iz nekih svojih glazbenih arhiva pronaći pjesmu koju god zamislite … Ne mogu prežaliti što nisam stigao upoznati Novicu Tadića, mislim da je bio, i da jeste, najveći pjesnik moderne srpske književnosti. I mene smatraju dobrim pjesnikom, ali se, dok čitam njegovu poeziju, zbilja osjećam sasvim sitnim i nevažnim.