Published On: Ned, stu 26th, 2017

“Šest godina su me izvlačili iz ruku najgorih terorista”

Ispovijest taoca koji je od 2011. do 2017. bio u zatočeništvu u Sahari

Te vedre, hladne noći u Sahari Stephen McGown je ležao na leđima i gledao zvijezde. Povukao je svoj pokrivač do brade i tražio sazviježđa koja je naučio još kao dječak u Južnoafričkoj Republici. “Kakav bi to bio godišnji, samo da nisam talac al Kaide”, razmišljao je. BBC u svojoj reportaži o njemu navodi da je ovaj bankar iz Londona ove godine pušten na slobodu nakon što je proveo pet godina u zatočeništvu.

Bio je jedini koji je uvijek želio spavati na otvorenom, a on i njegov kolega iz zatočeništva Johan za slobodan prostor za kretanje imali su prostor veličine stadiona. Unatoč tome, kaže, život mu je bio vrlo mali i ispunjen rutinom. Svaki dan je Stephen ustajao prije izlaska sunca kako bi skupa s Johanom i njihovim džihadističkim otmičarima pristupao jutarnjoj molitvi. Potom doručak od kruha i mlijeka u prahu, nakon čega bi taoci išli ili nazad na spavanje ili vježbati.

Za ručak su obično bili špageti ili riža koje su držali u veliki kamufliranim kontejnerima. Pripremali su ih s mesom; od koze, ovce ili deve. Taoci su si često kuhali sami na vatri koju bi si naložili jer su džihadisti voljeli kuhati si hranu da “pliva u ulju”. “Mudžahedini bi ubili i pojeli bilo što što je prolazilo pored našeg logora”, kaže Stephen. “Jednom je prolazila kornjača, pitali su me bih li je zaklao. Ali, za to bi je trebao tući štapom po oklopu kako bi izvirila s glavom. Smatrao sam to preokrutnim i pustio sam je da otpuzi.”

Taoci su najvruće dijelove dana provodili u svojim kolibama odmarajući, te učeći i recitirajući Kur’an. “Često bih ga recitirao u svojoj kolibi jer kad bih recitirao uz njih, oni bi mi se smijali jer arapske zvukove nisam uspijevao izgovarati najtočnije”, priča dalje. “Posjetitelji bi nas uvijek pitali kako smo, a odmah potom i ‘Kako napreduje učenje napamet?'” Poslije toga Stephen bi radio na poboljšavanju svog aabuugija, kolibe koju je izgradio od slomljenih grana.

Kako nije imao čime se drugim baviti, postao je opsesivan do najmanjih detalja. “Isprobavao bih je li bolje imati ventilaciju na višoj ili nižoj razini, sa ili bez trave kod ulaza, te bih iskušavao razne metode sprečavanja pijeska da upada unutra.” Navečer bi se svi opustili, a on se pokušavao družiti sa svojim otmičarima. “Napravili bi čaj, gledali al-Kaidina videa, nekad bi slušali Francuski radio.” Nakon završne dnevne molitve, išao bi u krevet. “Razmišljao bih o mojoj obitelji, o tome da li me još čekaju, jesu li živi.”

Putovanje

Pet godina ranije Stephen i njegova supruga Catherine pakirali su se iz svog stana u Putneyju kako bi odselili u Johannesburg. Par se upoznao 2006. u toj istoj kući u Londonu gdje su stanovali. Stephen je radio kao bankar na ugovor u Cityju, Caatherine je radio kao terapeutkinja za govor djece. Iste godine su se vjenčali. Voljeli su svoje vrijeme u Velikoj Britaniji, imali su puno prijatelja, putovali bi vikendima na selo, biciklirali, zaustavljali se po pubovima usput.

Stephen bi, također, povremeno svojim motociklom išao na pecanje u Surrey. 2011. par je odlučio odseliti u Južnoafričku Republiku gdje su oboje odrasli. Sad u svojim 30-ima, bili su spremni skrasiti se, osnovati obitelj. Stephen je imao plan da pokrene biznis s izvozom jojobinog ulja s farme svog oca. I dok je Catherine planirala da putuje avionom, Stephen je rekao da će svojim motociklom krenuti iz Europe kroz cijelu Afriku na “posljednju veliku avanturu”.

Na tu ideju došao je gledajući BBC-ev dokumentarac “Long way down” Ewana McGregora i Charleyja Boormana. Napustio je Veliku Britaniju 11. listopada 2011. Putovao je kroz Francusku, Španjolsku, kod Gibraltara je prešao u Maroko, potom se zaputio preko Mauritanije i 9. studenog ušao u Mali. Najveći dio puta vozio je u društvu nizozemskog motociklista kojega su zvali Fokke. Mada, povremeno bi se razdvajali kad bi Stephen zastao promatrati ptice.

Izvadili su vize u Bamaku i planirali nastaviti dalje prema Burkini Faso. No, u posljednji trenutak su odlučili pridružiti se nekim turistima koji su išli za Timbuktu. “Bilo mi je to malo izvan puta, ali sam pomislio da bih mogao navratiti, napraviti nekoliko fotografija i nastaviti dalje”, kaže Stephen. U drevni trgovački grad došao je dan prije Fokkea, čiji se motocikl pokvario. Stephen se prijavio u jeftini putnički hotel sa Sjaakeom i Tilly Rijke, parom Nizozemaca koje je sreo u Maroku.

S njima su bili još i švedski turist Johan Gustafsson i njemački putnik Martin. 25. studenog turisti su ustali rano i krenuli u razgledavanje Timbuktua. Sunce je već izašlo, obilazili su tržnicu i ručali prije povratka u hotel. Stephen se upravo odmarao u dvorištu, kad je skupina muškaraca dojurila kroz vrata. U zbrci koja je nastala Stephen je čuo Tilly kako viče svima da se bace na pod i pod stolove.

U nekom je trenutku shvatio da ga odvlače prema automobilu, odmah za Sjaakeom i Johanom. “Gospodin iz Njemačke se upustio u kratku borbu. A onda sam čuo pucnjeve iz stražnjeg dijela automobila”, kaže Stephen. “Ostalima sam rekao: ‘Mislim da su ubili Martina.’

U divljini

Malcolm McGown je bio u svom domu u Johannesburgu kad mu je zazvonio telefon. Očekivao je da će čuti glas svoga sina. “Zvao nas je preko Skypea nekoliko dana ranije iz Malija. Sjećam se da mi je rekao: ‘Tata, ne želim izigravati junaka. Ako bilo što bude djelovalo previše opasno, hvatat ću prvi sljedeći let za kući.'” Umjesto toga, bila je to Nizozemka koja je zvala iz Nizozemske, Fokkeova majka.

“Pitala me je jesam li Stephenov otac. Potom mi je rekla da mi je sina otela al-Kaida. Bio sam u šoku. Nisam znao što da radim.” Prenio je vijesti svojoj supruzi Beverly i onda su zvali nekoliko vladinih ureda koje su pronašli u imeniku. “Nije bilo odgovora. Na kraju sam zvao radio stanicu i zamolio ih da mi daju vladine brojeve”, kaže on. Malcolm je potom nazvao svoju kći u Londonu koja je tamo bila sa Stephenovom suprugom Catherine. “Prvih dana nisam previše spavala”, kaže Catherine.

“Bilo je sve to mahnito, ali sam bila puna nade. Mislila sam da će to trajati samo nekoliko dana. Um mi nije mogao pojmiti da bismo mogli biti razdvojeni dulje od nekoliko mjeseci.” Za to vrijeme u Maliju Stephen se vozio neravnom pustinjskom cestom. Vozili su na sjever 15 sati. Tri taoca morala su ležati na podu. Stephen je zadobio masnicu na oku kad je lupio glavom o ispupčenje na mjestu kotača. Sjaake je natukao rebra. Sjaakeova supruga Tilly nije bila s njima. Uspjela je pobjeći i sakriti se u hotelu.

“Putovanje se činilo nestvarnim. Imao sam dvojno državljanstvo i kad sam shvatio da mi je u džepu britanski pasoš, krv mi se sledila. Znao sam što se ranije događalo britanskim taocima”, priča Stephen. “Stephena, Sjaakea i Johana pustili su vani negdje u pustinji sjevernog Malija. Rekli su im da ih je otela militantna organizacija Al Kaida islamskog Magreba. (AQIM). Skupina je izrasla iz islamističke grupe koja se u 90-ima borila protiv vlade Alžira.

Oni su po sjevernoj Africi otimali zapadnjake kako bi ih mijenjali ili za islamističke zatvorenike ili za novac. “Rekli su nam na jako lošem engleskom jeziku da nas ne žele pobiti. Ali, to su nam možda rekli i samo zato što nisu htjeli da im radimo probleme, a da radimo sve što nam kažu. Bili smo skamenjeni od straha, ali i i pomalo otupjeli.” Kad su otmičari otkrili Stephenov britanski pasoš počeli su izvikivati molitve i bacati se u pjeskovito tlo.

“Bili su vrlo uzbuđeni i zadovoljni. Objasnio sam im da sam ja Južnoafrikanac, da sam se tamo rodio i školovao. Ali oni su mi se nastavili obraćati kao Britancu, što me je plašilo.” Tri taoca čuvalo je 17 džihadista pod oružjem, uključujući kalašnjikove i granate. Morali su posebno tražiti dopuštenje da idu na zahod, a navečer bi ih okivali. Svaka dva tjedna, kad bi ih odvodili iz jednog logora u drugi, vezali bi im poveze preko očiju.

“Ponekad bi netko od nas rekao: ‘Pobjeći ću.’ Zatim bih o tome tada popričali da bi to dovelo u opasnost ostale, da ne govorimo lokalni jezik, da ne znamo gdje i kako tražiti vodu.” Johan je smatrao da će pregovori trajati godinama. Stephen i Sjaake su bili optimističniji. Stephenov otac Malcolm koji se susreo s južnoafričkim pukovnikom za taoce, mislio je isto. “Moguće je taoca osloboditi brzo. Smatrali smo da bi Stephen mogao biti oslobođen do veljače ili ožujka 2012.”, kaže Malcolm. “A onda se dogodio puč u Maliju i sve se promijenilo.”

Život u zatočeništvu

U ožujku 2012. srušena je izabrana vlast Malija. Etnički Tuarezi preuzeli su kontrolu nad gradovima na sjeveru zemlje. Vlast su potom ugrabile skupine džihadista, uključujući i al Kaidu. Kaos je značio da je izgubljena veza između otmičara i Stephenove obitelji koja je mjesecima provela bez vijesti o taocima. A onda se u srpnju pojavio video na YouTubeu na kojem su bili Stephen i Johan s dugim bradama i svaki je u ruci imao omotnicu veličine A4. Iza njih su stajali maskirani, teško naoružani muškarci.

“Danas sam primio pismo iz moje zemlje. Zdrav sam i ovdje sa mnom postupaju dobro”, kazao je Stephen u videu. Pismo je bilo od njegove obitelji, ali mu ga nikada nisu dali pročitati. Oduzeli su im ih čim su se isključile kamere. “Osjećao sam se kao da sam lagao u kameru”, kaže on.

S taocima su snimili najmanje 15 videa, ali je samo manji dio njih otišao u svijet. “Dolazio bi nam tip koji bi nam rekao kako napreduju pregovori. Potom bi nam rekao da pitamo određene ljude za pomoć i da zahvalimo nekim drugim ljudima”, kaže Stephen. Svjesno je odlučio uspostaviti odnose sa svojim otmičarima.

“Iako su dolazili i odlazili, neki bi poginuli, neke bi regrutirali, ali mnoge bih viđao stalno i iznova”, kaže. “Odlučio sam da ne želim otići u Saharu kao prilično stabilna osoba, a da se vratim kao ogorčena ruševina koja mrzi ljude.” To je bio razlog zašto se odlučio obratiti na islam šest mjeseci nakon otmice. “Bio sam kršćanin, a mnoštvo priča iz islama je isto. Vjera mi je pružila stabilnost u pustinji”, kaže. Sjaake i Johan također su se obratili i primijetili su da su se odmah prema njima počeli bolje odnositi.

Molili su i jeli skupa s otmičarima, koji su ih učili arapski jezik kako bi bolje razumjeli Kur’an. Nikad nisu učili dijalekt Hassaniye kojim su otmičari pričali međusobno. Kad je Stephenu stiglo sljedeće pismo od kuće, dopustili su mu da ga pročita. “Bio je to baš dobar osjećaj. Mama mi je pisala kako je netko došao popraviti moj motocikl i da mi svi šalju ljubav”, kaže. “Supruga mi je rekla da je otišla na vjenčanje nekih prijatelja i da se učlanila u trkački klub. Rekla je da rade sve kako bi nas oslobodili.”

U siječnju 2013. francuske trupe ušle su u Mali na poziv predsjednika Malija. Vrlo brzo su oslobodili Gao i Timbuktu. Bili su to Stephenovi najmračniji dani, nije vjerovao da će ga ikada osloboditi. Smatrao je da bi malo koja vlada pregovarala s al Kaidom koja se tada borila protiv zapadnih snaga u Maliju. “Nitko nije htio platiti za mene, jer je to značilo više novca za mudžahedine.” Taoce su sada selili svakog tjedna i Johan je odlučio pokušati pobjeći.

“Mislio sam da je to ludo. Činilo se da ne razumije Afriku i kakve to udaljenosti podrazumijeva. Vratili su ga već sljedećeg dana”, kaže Stephen. Stephena i Sjaakea optužili su da su se urotili s Johanom. Ovi su to negirali, ali su im svejedno oduzeli nešto malo osobnih stvari i francuski rječnik koji su imali, te neke lijekove. Godinu poslije Sjaakea su razdvojili od Stephena i Johana bez objašnjenja. “Došao je tip u našu kolibu i rekao Sjaakeu da se spakira.”

Čuvari im nisu htjeli reći gdje su ga odveli, no ovi su shvatili da je on još uvijek u Maliju. Stephen je dalje nastavio gurati, odbijajući povjerovati obećanjima otmičara da će ga uskoro osloboditi. “Prvo si uzbuđen. A kad shvatiš da je nešto krenulo po krivu, udariš o tvrdo tlo. Na početku sam mislio: ‘Dobro, bit ću vani za mamin rođendan.’ Nakon toga sam promijenio razmišljanje: ‘Za pet godina ću biti kod kuće.’ Nisam mogao uzimati stvari dan za danom, mjesec za mjesecom.”

Brinuo je da će ga obitelj zaboraviti, da će njegova supruga nastaviti život bez njega. “Želio sam najbolje Catherine. Bili smo u dobi kad smo htjeli djecu, a to nije moglo trajati vječno. Nisam joj htio ograničavati život i odlučivati hoće li naći nekog drugog koga bih prihvatio. To sam skoro očekivao da se dogodi.” Ona je pak živjela u Johannesburgu i činila sve da izdrži.

“Počela sam s držanjem terapija govora od samih početaka i to mi je pomagalo da se na nešto usredotočim. Držalo me je vrlo zaposlenom i kroz posao sam se susretala s vrlo dragim obiteljima”, kaže ona. Ograničila si je vrijeme koje je provodila razmišljajući o prošlosti i gledajući zajedničke fotografije. Stephenov otac je nastavio raditi na pregovorima o oslobađanju sina. “Vlada je bila uključena, ali bilo je i tajnih i opasnih trenutaka”, kaže Malcolm.

Shvatio je da mu treba neovisni pregovarač, ali je tijekom traženja napravio i nekoliko pogrešnih poteza. “Platili smo nekim ljudima koji su tvrdili da su utjecajni i da imaju dobre veze s otmičarima, ali nisu imali. Jedan je čak tvrdio da ima nekoga u Crvenom križu tko je razgovarao s našim sinom, ali da su trebali više novca. Rekao sam da ću platiti ako mi mogu reći ime psa mog sina. Na tome su zapeli.”

Malcom je potom naišao na dobrotvornu organizaciju Gift of the Givers koja je uspješno pregovarala s al Kaidom u Jemenu oko oslobađanja Južnoafrikanke Yolande Korkie. Javio se utemeljitelju organizacije dr. Imtiazu Soolimanu i ovaj se složio da mu pomogne. Prvi mu je pokušaj bio da uspostavio kontakt preko ureda organizacije u Mauritaniji. No, to je propalo. Al Kaida je potom u lipnju 2015. poslala novi video kojim je dokazivala da mu je sin živ.

“Video mi je pokazao da su otmičari bili voljni razgovarati”, kaže Sooliman. Radiom je pozvao Malijce u Južnoafričkoj Republici da mu se jave ako su voljni sudjelovati kao pregovarači na terenu. Mjesec poslije javio se Mohamed Ehie Decko i poslali su ga u Mali. “Rekao sam mu da posvuda u Maliju objavi da je došao i zašto je došao”, kaže Sooliman. Za tjedan dana Dickou se javila osoba.

“To je proces za koji je potrebno vremena. Poruke se prenose od osobe do osobe po lancu, ne preko telefona ili e-maila”, kaže Sooliman. U studenom 2015. objavljen je novi video u kojem Stephen zahvaljuje dobrotvornoj organizaciji na tome što radi na njegovom oslobađanju. “Mojoj supruzi i mojoj obitelji, dobro sam i nadam se da ste svi doma dobro. Koliko mi je poznato, uskoro bih vas mogao vidjeti. Mislim da južnoafrička organizacija radi na oslobađanju”, rekao je u videu.

Stephen je bio daleko od dobroga. Izgubio je 15 kilograma i kaže da su mu mišići atrofirali tako da je izgledao kao 80-godišnjak. “Imao sam problema sa zglobovima i oslabile su mi noge. Jednog dana mi je iskliznulo koljeno i morao sam ga pogurati nazad”, kaže. Nakon što je primio video Sooliman je krenuo u ofenzivu zadobivanja povjerenja ljudi koji su živjeli u blizini al Kaidinih logora.

Organizacija je počela kupovati od njih stoku, dostavljati im hranu, graditi im bunare. Uskoro su vođe te zajednice pristali razgovarati s al Kaidom o oslobađanju talaca. A onda su pregovori opet zapeli. “Stariji pripadnici al Kaide bili su spremni, ali su mladi pripadnici rekli da to ne bi trebalo činiti jer bi značilo presedan”, kaže Sooliman. Malcom je nastavio boriti se za Stephenovo oslobađanje. Istodobno je morao brinuti za svoju suprugu koja je bila teško bolesna na pluća. Bila je stalno na kisiku.

Pismom se obratio predsjedniku Južnoafričke Republike Jacobu Zumi, objašnjavajući svoj slučaj i stanje sa zdravljem supruge. Tražio je pomoć i danas je uvjeren da je ovaj pismo pročitao i nešto poduzeo. U prosincu 2016. Stephen je u pustinji primio pismo južnoafričke vlade. “Mudžahedini su bili vrlo uzbuđeni tim pismom i htjeli su znati što u njemu stoji”, kaže Stephen. Pismo je obavještavalo Stephena da mu je majka jako bolesna, te da vlada moli al Kaidu da ga oslobodi iz sućuti.

Otmičari su se činili razočarani vijestima. A onda u lipnju 2017. rekli su Stephenu, nakon dana posta, da Johan više nije u logoru, da je oslobođen. “Bio sam sretan što se pokazalo da su pregovori mogući i da se ljude može osloboditi”, kaže Stephen. Godinu poslije on i Johan su čuli glasinu da su Sjaakea oslobodili francuski vojnici. To je značilo da je Stephen tada bio posljednji zatočeni. I u srpnju su napokon rekli i njemu da će biti oslobođen.

“Nisam mogao vjerovati. Pitao sam ih kakve su šanse za to, a oni su rekli 60 posto. Pomislio sam: ‘Čuo sam i za 90 posto, pa je ipak propalo'”, kaže Stephen. Međutim, nekoliko dana poslije poveli su ga na dvoipoldnevno putovanje automobilom preko Sahare. Automobil se na kraju zaustavio na asfaltiranoj cesti neposredno pred Gaoom. “Moj vozač mi se okrenuo i rekao: ‘Slobodan si, možeš ići'”, kazao je poslije Stephen na tiskovnoj konferenciji. Mislio je da se vozač šali.

“Rekao mi je: ‘Ako i ne vjeruješ da možeš ići, ali možeš.’ Tada sam pomislio da me možda ipak ne zafrkava.” Došao je drugi automobil, Stephen je prešao iz jednog u drugi i to je bio trenutak kad je shvatio da je doista slobodan. “Bio je to poseban trenutak. Nije to bilo jednostavno prihvatiti, jer je bilo toliko uspona i padova u prethodnih pet i pol godina.”

Napokon slobodan

Stephen se vratio u Johannesburg 29. srpnja 2017., nakon liječničkog pregleda i ispitivanja. Nisu mu dali da tijekom puta razgovara s obitelji i pitao se što će doma zateći. Kad je bio 10 minuta od kuće, rekli su mu da mu je majka umrla samo dva mjeseca ranije, što je bilo iskustvo koje je opisao kao “nadrealno”. “Nije mi to imalo nikakvog smisla. Sjećam se da sam mislio: ‘Što bih sada trebao osjećati? Bih li trebao biti u suzama?'”

Iako je bio već nekoliko dana slobodan, otac i supruga su bili jedini koji su znali da se vraća kući sve do jednog sata prije nego što je stigao. “Oca sam prvi put vidio iz automobila. Oči su mi se ispunile suzama i stao sam plakati. Bilo je čudesno, nisam mogao vjerovati”, kaže Stephen. “Zagrlio sam ga, učinio mi se čvrst poput stijene”, kaže Malcolm. Stephen je potom otišao do kuće u kojoj je Catherine pakirala njegove stvari kako bi mu ih odnijela na aerodrom.

“Dotrčala mi je niti ne shvaćajući da sam već bio tu, govoreći milijun kilometara na sat o tome kako ima torbu s mojim stvarima. Izgledala je tako prekrasno i to me je iznenadilo. Bilo je tako dobro vidjeti je. Odjednom je prekrila lice rukama i počela je ridati”, kaže Stephen. “Izgledao je drugačije, ali je imao isti široki osmijeh”, kaže Catherine. “Kosa mu je bila duga i kovrčava, što nisam tako zamišljala i nosio je pustinjsku odjeću, što me je malo zateklo.

Catherine je nazvala Soolimana da mu javi da je Stephen kod kuće. “Bio sam u ekstazi, jer sam osobno vidio koliko je obitelj propatila kroz nekoliko godina”, kaže on. Stephen nije siguran zašto je oslobođen, ali zna da je New York Times pisao da je južnoafrička vlada platila 4,2 milijuna dolara. Južnoafrički službenici to oštro negiraju. Što god da se dogodilo Stephen kaže da je nevjerojatno zahvalan svima koji su radili na njegovom oslobađanju.

Kaže da je sada izazov kako će se vratiti svom prethodnom životu. “Gledam svog tatu, suprugu, sestru i čini se kao da smo se vidjeli jučer, ali postoji ta crna rupa od šest godina”, kaže on. “Osjećam se nesiguran i teško mi je shvatiti koje mi je sada mjesto.” Susreo se s praktičnim problemima, od odblokiranja svojih starih bankovnih računa do liječenja svojih leđa i suncem oštećenih očiju. Ali, psihološki problemi su ono što ga je najviše iznenadilo.

Početna euforija što je slobodan povukla se pred vrtlogom misli i emocija za koje se nada da će se vremenom smiriti. Stephen vjeruje da je sada u fazi oporavka i radije kaže da mu je sve sivo, nego da govori o usponima i padovima raspoloženja. Nosi se s poplavom informacija nakon godina u pustinji i problem mu je povezati se s drugim ljudima. “Mojim prijateljima je čavrljanje: ‘Nije li super ova kava?’ Za mene bi to bilo: ‘Ono je bila prokleto žestoka pješčana oluja sinoć'”, kaže on.

A i engleski jezik mu je zahrđao, nije mu lako prisjetiti se nekih riječi. Supruga mu, međutim, kaže da je on ista osoba. “Još me uvijek nasmijava, što volim”, kaže ona. Stephen kaže da puno više cijeni svakodnevne stvari, poput toga što može ući u kuću kad je grmljavina ili se skriti u hladovinu stabala kad je vruće. Odlučan je nadoknaditi si vrijeme koje propustio i već je susreo se s nećacima koji su mu se rodili dok je bio u Maliju. “Dok spavaju, tako su mirni i savršeni. To je ljepota kakvu odavno nisam vidio.”

express.hr