Published On: Pet, sij 15th, 2021

SEMIR BEHRAM: Zar samo tuga ima snagu da pomiri?

Početak nove godine je krenuo strahotom. Osmero mladih života je izgubljeno u mjestašcu Tribistovo pokraj Posušja. Cijela zemlja je zanijemila. Nevjerica hranjena atrofijom kolotečine. Mladi ljudi kao zalog za kratkotrajno ujedinjenje nepomirljivih naroda. Otkrilo se da su dani žalosti naši jedini segmenti zajedništva, naš vapnenac, vezivi kapilari u hromom organizmu avnojevskog tijela. Zar samo tuga ima snagu da pomiri?

U moru zajedničkih bezvrijednosti teško je pronaći sadržilac preko kojeg će razljućene gomile zakopati ratne sjekire i iskrenim se pogledima poistovjetiti sa različitim. Nažalost, samo strah od egzaktnih refleksija tuge spušta napeti gard. I to je jedina istina. Ljudi ne vole istinu, ona ih čini slabim. Plaše se da će im, sistemom spojenih posuda, istina oduzeti od identiteta i tu prazninu popuniti nepoznatim vrijednostima. Neznanje od vrijednosti proizvodi bezvrijednost dok percepcija iste konstruiše vidljiviji horizont razlike. To nije ona različitost spremna za upoznavanje. Postoje dva tipa različitosti. Drugi tip, stvoren posredstvom zajedničke bezvrijednosti tvori otpor i otklon prema drugačijem. Nadograđeni oklop straha i prezira koji formira mlade spektre mržnje.

Klinci su latice, cvijet je društvo, a mržnja je gorivo u organskom pogonu opstanka. Koliko god mrziteljstvo suzbijalo prosvjetiteljstvo ono daje formulu za kretanje prema, kakvoj-takvoj, budućnosti. Pravo pitanje bi bilo, stoga, kakvu budućnost aktuelni vlastodršci žele? Sasvim je jasno da, bez obzira koliko ti pogledi prema naprijed bili devijantni, oni idu prema naprijed. To naprijed, ta skora budućnost što se razvija u paradigmu, ima izrazito velika očekivanja. I, tu možemo pronaći malo skrivene, a malo i transparentne motorne opcije na koje se nalijeva benzin šovinizma. U zavisnosti koliko se nalije mržnje, toliko se otkine latica od cvijeta koji vene pod novoparadigmatskim klimatskim promjenama.

Društvo je dovedeno u Termopilski klanac iz kojeg nema izlaza, ali postoji dobra strateška pozicija, intervencijom mačke, tj. skokom u oči agresoru. Ipak, i pored dobrog pozicioniranja pod okolnostima opsade svih moralnih načela, potrebno je nadahnuće da zbije redove razjedinjenih tabora jedne te iste zemlje. Žalosno je što jedino zgusnuti povjetarac tuge stvoren tragedijom može koncentrisati razlike u zajednički oblik otpora.

Tribistovo je na kratko ujedinilo. I ovo “ujedinilo” moramo pročitati sa efektom delaya, sporo i otegnuto – uujee-dii-nii-lo. Desetak dana nakon stravičnog gušenja plinom osam mladih života u planinskoj vikendici za novogodišnji praznik, kolektivna empatija je već presvučena efektom fade outa, i već sada, sa tako malenim vremenskim odmakom, raspoloživost tuge se svela samo na osam domova u opštini Posušje; osam latica je otpalo a miris cvijeta je kontaminiran plinovitim populizmima destruktivnih desničarenja.

Saznali smo da je moguće trasom kolektivne empatije doći do solidarnosti, samim tim i pomirenja, preko kojeg se, očito, otvara put ka razvijanju strukture za iskorak, napredak, drugačiju i bolju budućnost. Problem je u tome što se za razvitak prvobitne empatije dolazi preko tragedije. Još veći problem je u tome što nam je malo jedna tragedija tipa Tribistovo, jer, kako vidimo, ona traje desetak do dvadeset dana. Da li nam je potrebna jedna velika nesreća?

Nažalost, ni kataklizme pompejskih razmjera ne ulijevaju sigurnost da će se eventualna solidarnost materijalizovati, time i opstati. U startu smo lakovjerni gubitnici ako prihvatimo pravila nametnute igre da nas samo i isključivo tragedije spašavaju. One nas ubijaju brže od pandemije korona virusa. Što bi rekao Aleksandar Stojković ST: ono što nas ne ubije to nas osakati. Iscrpljeni rafalima nedaća priželjkivat ćemo skori poraz ili ćemo pragmatično prihvatiti novogovorske narative. Većina mladih ljudi stupa trakom inercije, lakše je hodati utabanom stazom iako ista vodi ka klečanju lažnom idolu marketinga s neonskim reklamama erotizovanih “božjih” zapovijedi.

Ovoj zemlji kao da je malo svih tragedija i prolivene krvi koje je imala samo u zadnjih stotinu godina, ona cinično priziva još koju, barem, da je, slobodno ću reći, opravda pred svom svojom djecom. Uvijek je nada zasijala na obzorju kada bi se jame napunile nedužnim ili kada bi utihnule granate sa okolnih brda, ali tada bi, već, postepeno i hrapavo, preživjelim s lica silazio osmijeh kratkotrajne sreće, a obraze bi im zaposjela groznica svakodnevnice.

Pravi odgovor je dostupan i pristupačan uvijek, kao i istina. Odgovori su u nama i oko nas. Istina je ispred i iza, ispod, okolo i iznad. No iskrenost je najbliža svima, ona se nalazi u srcima, duboko u unutrašnjosti, na najbližem mjestu svake sopstvenosti, na mikrolokaciji odakle je krenuo zametak, tamo gdje je sada onih 21 gram za koje budemo lakši kada umremo.

Svako ima mogućnost, bez obzira na stepen inteligencije ili neke druge defekte, da ostane sam sa sobom na par trenutaka, da zaroni, bez straha, u središte svog imena i prezimena i posjeti sebe pravoga, onoga koji i jest, onoga koji je i bio vanjski karakter prije nego ga je društvo preoblikovalo u svoga poslušnika. Društvena modifikacija ne bi bila loša stvar da nije riječ o koruptivnom i do srži svoje pokvarenom okruženju, obojenom primitivnim tradicijama i pozivima religijskog mejnstrima u ozračja srednjovjekovlja.

Samo preko duboko ličnog preispitivanja posredstvom pronađene iskre iskrenosti može se potpaliti plamen one male emocije što je spremna da upozna različitost. Tu u srcu, počinje promjena, počinje potraga, počinje život koji nudi pomirenje, prvo sa samim sobom, potom sa prirodom te svim ljudima drugačijih imena u blizini. A daljine, postaju bliskosti mnogo brže nego što bi tomovi napisanih tragedija postali lekcija.

Ilustracija: Preokret