Published On: Tue, Apr 16th, 2013

SDP prevario i HSP i oba HDZ-a na hrvatskom pitanju

Već se sada sa sigurnošću može kazati da je SDP izigrao dogovor i s HDZ-om kada su u pitanju mjere za poboljšanje statusa hrvatskoga naroda u našoj zemlji u smjeru u kakvom ga vide stranke s hrvatskim predznakom.
Ranije je SDP odustao i od jamstava koje je dao svom ranijem partneru s hrvatske strane HSP-u BiH u pogledu podizanja ravnopravnosti Hrvata u našoj zemlji, a sada je glatko odbacio i “kuknjavu” oba HDZ-a.
 
Naime, integralni dio platformske koalicije bio je i novi Zakon o Vladi FBiH koji je predviđao sprječavanje preglasavanja Hrvata u Federaciji, po modelu kakav je na razini Vijeća ministara BiH. Naime, u sadašnjoj federalnoj Vladi od 16 mjesta, osam je predviđeno za Bošnjake, pet za Hrvate, a tri za Srbe.
Takva situacija omogućava preglasavanje ministara iz reda hrvatskoga naroda čak i u slučajevima kada odluke Vlade FBiH mogu bitno utjecati na određena nacionalna pitanja. Iz tog razloga stranke nekadašnje platforme, SDP – SDA – HSP – Narodna stranka Radom za boljitak, složile su se da je za svaku Vladinu odluku, da bi bila valjana, uz običnu, potrebna najmanje trećina glasova ministara iz reda svakoga naroda. Što znači da bez glasova najmanje dva ministra iz reda hrvatskoga naroda Vlada FBiH ne može donijeti niti jednu odluku.
I kada se očekivalo da će novi Zakon o Vladi FBiH s dogovorenim izmjenama biti poslan u parlamentarnu proceduru, dogodila se rekonstrukcija federalne Vlade koja još traje i kojoj se ne nazire kraj.
U novom partnerstvu s HDZ-om BiH i HDZ-om 1990. koji su trebali zamijeniti u Vladi prvotne Lagumdžijine partnere, HSP i NSRZB, nije bilo ni spomena o ovome zakonu, ali je SDP izišao s tezom da će s HDZ-om napraviti takav model izbora izaslanika u Dom naroda Federacije BiH i za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH koji će trajno onemogućiti da jednom narodu predstavnike biraju pripadnici drugih naroda.
Ovim izjavama predsjednik SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija je, s jedne strane, stekao povjerenje Čovića i Ljubića, a s druge se strane glatko odrekao Željka Komšića koji je u dva navrata izabran za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, a kojeg je upravo HDZ Dragana Čovića isticao kao primjer nametanja dužnosnika Hrvatima u BiH, a koji nemaju većinsku potporu hrvatskoga naroda.
Prijevare i blokade
SDP je prema HDZ-u BiH bio još susretljiviji pristajući na rješenja koja su hrvatsko pitanje rješavala na način koji bi HDZ BiH i hercegovačke Hrvate doveo u superiornu poziciju i omogućio da upravo Hrvati iz Hercegovine dominantno odlučuju i dominantno popunjavaju pozicije u tijelima vlasti predviđene za hrvatske kadrove.
Uz prešutnu suglasnost SDP-a, HDZ je u Vijeću ministara BiH pokrenuo i proces uspostave kanala na hrvatskom jeziku na javnom servisu BiH, a plaćenim oglasima SDP i HDZ BiH su pokušavali javnosti objasniti dosege sporazuma o izboru izaslanika u Dom naroda te elektorskom modelu izbora članova Predsjedništva iz Federacije BiH.
Prema potpisanom sporazumu, uistinu bi od 17 izaslanika u Domu naroda njih 13 bilo izabrano iz Hercegovine, odnosno HDZ BiH bi imao većinu u Klubu Hrvata Doma naroda. Također, pod krinkom elektorskog modela, sporazumom SDP-HDZ, bila bi uspostavljena i treća izborna jedinica za izbor hrvatskoga člana Predsjedništva BiH.
Međutim, sporazum je propao jer je SDP odustao od njega. Najprije je od SDP-ovog ministra prometa i veza BiH Damira Hadića odbačena uspostava hrvatskoga kanala na javnom radio-televizijskom servisu, a potom i dogovoreni model izbora izaslanika u Dom naroda FBiH te hrvatskoga člana Predsjedništva.
SDP je jedino dosljedan ostao u pokušajima da rekonstruira Vladu FBiH i da ministri iz oba HDZ-a u toj Vladi zamjene ministre “Boljitka” i pravaša.
Tako su sve tri hrvatske stranke izigrane na temelju prijedloga položaja Hrvata u BiH od SDP-a, premda je SDP sve prijedloge spomenutih stranaka prihvatio, a onda blokirao njihovu provedbu kroz institucije sustava ili kroz pregovaračke političke igre. No, te činjenice dužnosnicima hrvatskih stranaka u konačnici nisu ni najmanje zasmetali da sjede u ministarskim foteljama (HSP) ili da se spreme da uskoče u njih (HDZ BiH i HDZ 1990.).
Ma koliko oni narodu govorili da su za zaštitu njegovih nacionalnih prava i u jednom i u drugom slučaju ni oba HDZ-a, a ni HSP, nisu se pomaknuli dalje od početka. Ovaj put su izigrani od SDP-a, a sutra od neke druge stranke po modelu zamjene projiciranih kolektivnih interesa za pojedinačne probitke kroz ministarske fotelje odnosno kroz stranačke interese koji se najčešće svode na devastaciju proračunskih sredstava u korist stranačkih poglavarstava.