Visoki predstavnik Christian Schmidt u svom izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a podsjetio nas je na realnost koja sve više liči na život u čekalištu, onom gdje se sve čini nepomično, kao da nas neko namjerno drži na rubu promjene bez ikakve mogućnosti napredovanja.
Bosna i Hercegovina se, prema njegovim riječima, nalazi na raskrižju.
I koliko puta smo čuli tu metaforu? Raskrižje kao konstanta – nešto između odabira puta i odluke koja se nikad ne donosi.
Schmidt naglašava kako BiH nije iskoristila zamah na putu europskih integracija. Početak godine donio je malu nadu, odobrenje za otvaranje pristupnih pregovora s EU-om, ali političke borbe i vlastite ambicije političkih elita su tu nadu zagušile. Umjesto konkretnih reformi, BiH se opet zaglavila u predizbornoj kampanji, kao da cijeli život ovdje prolazi u kampanji, bez da se ikada zaista započne sa stvarnim promjenama.
On podsjeća na presude Europskog suda za ljudska prava koje nikako da budu provedene.
Presude poput one u slučaju „Sejdić-Finci“ zvuče kao fantomski eho demokracije.
Schmidt se, naravno, osvrće na HDZ BiH i njihov stalni zahtjev za legitimno predstavljanje, no sve to ostavlja gorak okus. Kao da se svi zalažu za ravnopravnost, ali samo onoliko koliko im odgovara, dok stvarne promjene u pravcu jednakosti svih građana uvijek ostaju izvan dosega.
A onda dolazi i Dodik. Schmidt ga naziva najglasnijim zagovornikom secesionizma, a retorika koja dolazi iz Republike Srpske ne više nije samo retorika. To su prijetnje koje diraju u same temelje Daytonske konstrukcije koja, koliko god lomljiva bila, predstavlja jedinu strukturu koja još uvijek drži ovu zemlju na okupu. On otvoreno kaže da ga takvi potezi potkopavaju i kao visokog predstavnika, ali i njegovu sposobnost da provede mandat. Koliko je tu usamljenosti u toj rečenici! Visoki predstavnik, nalik promatraču na uzvišenoj poziciji, promatra kako se njegovi alati krše u rukama onih kojima ni on, ni Dayton, ni budućnost više nisu važni.
„Bosna i Hercegovina je na raskrižju da iskoristi ili izgubi priliku koja se predstavlja kao kandidatura za EU“, zaključuje Schmidt.
Ali mi smo umorni od raskrižja. Raskrižje nam je postalo trajna adresa, mjesto gdje se vrtimo u krugovima – uvijek tu, nikada naprijed.
Kao da smo na toj cesti ostali zarobljeni, čekajući da netko drugi odabere za nas. Schmidt nas podsjeća na mogućnosti, ali nitko ne može natjerati one za kormilom da izaberu pravi put.
Sve dok političke elite budu birale vlastitu korist, a ne kolektivni interes, mi ćemo ostati na ovom raskrižju. I dokle god se svi ne počnemo suočavati s realnošću, BiH neće krenuti prema europskom putu, nego će samo gledati kako susjedi odlaze naprijed, a mi ostajemo zaglavljeni, između odluke i čekanja.
Opet Schmidt iako se trudi biti drugačiji on to nije. Mogao je za ovo kratko vremena uvidjeti što je Ustav BIH, riješiti presudu Sejdić i Finzi jednostavnom odlukom da Hrvat/Srbin/Bošnjak u Predsjedništvu predstavljaju volju tri etnosa a ne pripadnike tri etnosa, mogao je riječ “teritorij” vratiti u Ustav, u dio Ustava u kojem se govori o o vetu pojedinog člana Predsjedništva, mogao je pojasniti da nitko ne može zabraniti osobi s teritorije FBIH da se kandidira na mjesto u tijelima vlasti RS-a i obrnuto, jer se kandidat bira s teritorija, nije nužno da živi na tom teritoriju, isto vrijedi i za dijasporu i slično. Mogao je za promjenu gurnuti nas s čekališta tako što bi smijenio Komšića, podigao kaznenu prijavu protiv Kovačevića i slično…
Ali nije. Odabrao je da čekamo.
Emina Zanki l poskok.info
wpDiscuz
