Otac Urfan Sharif (42) i maćeha Beinash Batool (30) osuđeni su na doživotni zatvor zbog brutalnog zlostavljanja i ubojstva desetogodišnje Sare Sharif. Sarin ujak Faisal Malik (29) dobio je 16 godina zatvora zbog izazivanja ili dopuštanja smrti djeteta.
Detalji sa suđenja otkrivaju nezamislivu okrutnost. Djevojčica je pretrpjela više od 70 ozljeda i 25 prijeloma, uključujući:
- frakture ključne kosti, lopatica, rebara, kralježnice i obje ruke,
- ozljedu mozga zadobivenu nekoliko dana prije smrti,
- otvorene opekline na stražnjici koje odgovaraju željezu pronađenom u kući.
Sudac je istaknuo kako su dvije osobe bile potrebne za takvo zlostavljanje – jedna da ju drži, a druga da udara. Sara je bila vezana, pokrivena improviziranom kapuljačom te tučena palicom za kriket i metalnom motkom. U posljednjim tjednima života, djevojčica je bila izgrizena.
Nakon njezine smrti, Sharif je pozvao policiju i priznao: “Ubio sam svoju kćer. Previše sam je tukao jer je bila zločesta.”
Sharif, Batool i Malik pobjegli su u Pakistan nakon zločina, no pravda ih je sustigla. Sarina majka Olga Domin nazvala ih je “kukavicama i krvnicima”, dok je ovaj stravičan slučaj šokirao svijet.
Zabilješka:
Tekst trune pod teškim udarcima smrti, suhim odjekom čovjeka u svemiru koji je sam sebe osudio.Čovjek. Slikom si Boga, a djelom zvijer. Ne, ni zvijer ne bi bila dostojna tvoga imena, jer zvijer ubija instinktom, a ti bijes i mrak svoj razapinješ u uređenim ritualima krvi i kosti. Zvijer ne piše pismo nakon što otkine život; ti, čovječe, zapišeš molitvu, staviš lažnu suzu ispod jastuka mrtvog djeteta, kao da bi riječima mogao oprati palice i motke, vruće željezo i grč što si mu uklesao u tijelo.
Sara. Deset godina. Kost po kost, lom po lom, sve što je trebalo držati tijelo uspravno, ti si pokidao. Izgrebena kralježnica – ti si joj, čovječe, trgao kičmu! Lopatica, rebara, ključa – otvarao si joj kao da rasklapaš vrata pakla. Zar ti kapuljača nije skrivala lice djeteta? Zar si mogao, dok je pod tvojim rukama umiralo malo tijelo, vidjeti nebo iznad njezinih očiju?
Bog. Je li tebe, Boga, u tom kućnom paklu bilo? Nisi ni sjena svijetlosti, nisi ni vapaj djeteta čuo dok su ruke očeve i maćehine, ruke najbližih, pretvarale dijete u komade, u hrpu stakla i praha. “Zakonski sam je kaznio,” kaže otac, čovjek, slika tvoja, Bože, dok mu ruka u mraku grije prljavo željezo. Kaznio. Da joj izbriše dušu. Da Bog šuti, dok čovjek veli: “Bio sam previše grub.”
Svjedoci: 70 ozljeda, 25 prijeloma. Koliko puta može ruka udariti, prije nego se sjećanje mrtvih zapečati u zidovima? Ne staneš, ne predaš se, ne smekšaš ni kad krv i plač zatrpaju tiši dio kuće. Jedan je drži, drugi udara – dvije sjene u savezu bezumnika. Opravdanja nema. Samo gnjev i nemoć izvan Boga i ljudi.
Bježali ste, ne da umaknete pravdi, jer u zemlji nijednoj nema skrovišta za dušu koja se srozala u pepeo. Bježali ste da pobjegnete vlastitim rukama, da skinete kožu dželata i prerušite se u ljude. No, za ubiti dijete, nije dovoljna zgrčena šaka; potrebna je praznina. Da, praznina, gdje ni Bog više ne stanuje.
Sara je ležala u krevetu, djevojčica u kojoj nema daha, ali svijet još šuti – on će je oplakati kasno, kao i sve mrtve koji su se uzalud borili protiv ruku koje su trebale ljubiti, grliti. Na jastuku riječi, “Volim te, Sara.” Bog te riječi nije pročitao, jer tamo gdje si je posijao, u mirisu zemlje bezdahne, ljubavi nije bilo.
O čovječe, je li Bog tvoj lik? Ne. On ne prepoznaje ognjene željeze i škriput kostiju koje si ti, krvniče, gnječio. On ne poznaje prah u kojem ostavljaš stopu. I zato šuti. Jer si slika samo sebe. Jer Bog u tebi ne stanuje.
JPK l poskok.info
wpDiscuz
