Published On: Sub, kol. 18th, 2018

SARDINIJA: Grobište zaboravljenih hrvatskih vojnika

Tijekom 2018. u brojnim državama svijeta obilježava se 100. obljetnica završetka Velikog rata, koji se u historiografiji naziva Prvi svjetski rat. Riječ je o najvećem ratnom sukobu vodećih europskih i svjetskih velesila do početka Drugoga svjetskog rata 1939. godine.

Veliki je rat poslije svog završetka ostavio velika materijalna stradanja i do tada najveći broj ljudskih žrtava u povijesti. U ratu je sudjelovalo približno 60 milijuna vojnika, od kojih je više od 16 milijuna poginulo (oko 10 milijuna vojnika, više od 6 milijuna civila), a više od 21 milijun bilo ranjeno.

Za razliku od većine država koje su bile uključene u rat, Hrvatska se nalazi gotovo na samom početku istraživanja rata i broja žrtava, a tema ratnih zarobljenika gotovo je zanemarena, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj.

Na križnom putu 

U ovom radu riječ je o nekoliko tisuća hrvatskih vojnika koji su bili u sastavu austrougarske vojske, koje je srpska vojska zarobila na južnom (balkanskom) bojištu krajem 1914. i početkom 1915. godine. Te vojnike srpska je vojska ujesen 1915., nakon poraza od austrougarske i bugarske vojske, povela kao zarobljenike od Niša do albanske Valone.

Na tom “križnom putu” bilo je, prema dostupnim podatcima, više od 60.000 vojnika. O točnom broju hrvatskih vojnika u tom maršu smrti teško je još uvijek govoriti. Zarobljenike je u Valoni srpska vojska izručila savezničkoj talijanskoj vojsci, koja ih je potom odvela na sardinijski otok Asinaru.

Prema Sardiniji u nekoliko brodova krenulo je oko 24.000 vojnika, među kojima je bilo više od 7000 Hrvata. Prema dostupnim podatcima, na otoku je umrlo 7048 zarobljenika. Treba istaknuti da je u odiseji austrougarskih zarobljenika najveći broj njih stradao u dvomjesečnom zbjegu od Niša do Valone od bolesti, gladi i iscrpljenosti, daleko manji dio na brodovima od Valone do Asinare, te više od 7000 njih u zarobljeničkim logorima na samoj Asinari.

U Prvom svjetskom ratu sukobile su se zemlje članice Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) i njihovi saveznici (Italija, SAD, Srbija, Crna Gora, Rumunjska, Grčka i dr.) s jedne strane, te zemlje članice Trojnog saveza, odnosno Centralnih sila (Njemačka i Austro-Ugarska) i njihovi saveznici (Osmansko Carstvo, Bugarska) s druge strane.

Rat je trajao od 28. srpnja 1914. do 11. studenog 1918. godine. Pobjedu su odnijele članice Antante. U sukobu je sudjelovalo 36 država od ukupno njih 54 u svijetu, a rat se vodio na teritoriju 14 država.

Poslije atentata u Sarajevu 28. lipnja 1914., kada je Gavrilo Princip, pripadnik srpske organizacije Mlada Bosna, ubio austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda, koji je došao u Sarajevo nadgledati vojne vježbe austrougarske vojske, uslijedio je napad Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju.

Car Franjo Josip potpisao je 31. srpnja 1914. opću mobilizaciju. Za dva tjedna većina europskih država bila je u ratu. Austrougarsku vojsku činili su pripadnici različitih nacionalnosti: Nijemci, Mađari, Česi, Slovaci, Srbi, Poljaci, Ukrajinci/Rusini, Rumunji, Slovenci, Talijani i ostali. U ratu na strani Austro-Ugarske sudjelovao je velik broj Hrvata iz svih krajeva današnje Hrvatske.

Ofenziva na Srbiju 

Veliki rat vodio se na četiri glavna bojišta: istočnom (Poljska, Galicija, Karpati), zapadnom (Belgija i Francuska), talijanskom i balkanskom. Nekoliko manjih bojišta otvoreno je u Africi, Aziji, na Pacifiku i Bliskom istoku. Bitke su se odvijale i na moru te prvi put i u zraku.

Na južnom, balkanskom bojištu borbe su počele u kolovozu 1914. napadom austrougarskih snaga na Srbiju i Crnu Goru. Tada su austrougarske snage doživjele prve veće poraze u Cerskoj bitci te u studenom iste godine u Kolubarskoj bitci. Tako je srpska vojska u prosincu 1914. zarobila oko 23.000 austrougarskih vojnika, među kojima je bilo i nekoliko tisuća Hrvata.

Unatoč prvim srpskim pobjedama, njemačke, austrougarske i bugarske snage krenule su u ofenzivu na Srbiju i Crnu Goru te su ih u prosincu 1915. i siječnju 1916. zauzele, zbog čega je Vlada Srbije bila prisiljena povući se na otok Krf, a srpska je vojska započela povlačenje od Niša do albanske Valone.

Sa sobom je na dvomjesečni marš smrti povela zarobljene austrougarske vojnike. U maršu je sudjelovalo oko 60.000 ljudi. Dvomjesečni marš smrti od Niša do Valone pratila je oštra zima, nedostatak vode, glad i brojne epidemije.

Nakon teškog putovanja na odredište je stiglo nešto više od 23.000 austrougarskih vojnika. Većina zarobljenika umrla je u maršu od raznih bolesti (kolera, malarija, tuberkuloza), a neke su ubili srpski vojnici prije dolaska u albanske luke Drač i Valonu.

Dolaskom u luke, srpska je vojska prebačena na Solunsko bojište, a austrougarski zarobljenici brodovima talijanske kraljevske mornarice na daleku Asinaru. Oni su se samo nakratko ponadali da je njihov križni put završio. Među zarobljenim vojnicima bili su Mile Budak i sinjski franjevac, vojni kapelan fra Gabro Cvitanović. Oni su nam o zbjegu ostavili vrijedne zapise. Budak je svoje sjećanje pretočio u knjigu Ratno roblje. Albanski križni put zarobljenih austrougarskih časnika (I. i II. dio, 1941.–1942.; drugo izdanje Zagreb 1991.).

On svoj rad završava iskrcavanjem zarobljenika na Asinaru. Za razliku od Budaka, fra Gabro više pažnje posvećuje boravku zarobljenika na Asinari. Njegov Ratni dnevnik (1914.–1918.) za tisak je priredio njegov nećak fra Karlo Jurišić 1984. godine.

Samo zubi još čvrsto stoje 

Budak u Uvodu svoje knjige piše o strahotama koje su ih pratile od Niša do Valone: “Jeste li vidjeli kada čovjek, kostur, presvučen sivom, zemljastom kožom, koji umire i ne šapće molitvu Bogu, ne spominje sveta imena svoje drage majke, svoje vjerne žene i nejake dječice, nego samo pišti pokrhanim glasom: ‘Kruha, kruha – – Glad – –’ i pritom ceri svoje bijele zube, ono jedino, što je na njemu još čvrsto?! Jeste li ikada vidjeli čovjeka, umotana u slamu i vreće, gdje se otimlje s neznanim drugom o poljsko korijenje i zbog njega mu prinosi nož grlu, a do pred godinu ste dana poznavali toga čovjeka kao oholicu, kicoša i rasipnika, kojega nijesu zadovoljavale kuhinje prvih svratišta?! Vi to nijeste vidjeli?! Nijeste. Znam. Ja sam ih vidio stotinama i živo sam osjećao, da u tim časovima, u kojima triumfira životinjstvo, žale, što nijesu učili pasti travu i ići goli umjesto što su tratili vrijeme po gimnazijama i sveučilištima. Oni su zaviđali svakom marvinčetu, jer ono ne zna, što je poniženje. Istina, mi smo već prije toga križnog puta bili dobrano uvježbani da podnosimo dosta krupne moralne ćuške, ali – ovo je bilo previše u strahovitom slavlju zločina, nemoći i bijede.”

Prema podatcima koje je u svoj Dnevnik zapisao fra Gabro, put od Niša do Valone trajao je od 19. listopada do 18. prosinca 1915. godine. Pred sam kraj putovanja kada su zarobljenici stigli u Valonu 16. prosinca 1915., fra Gabro je zapisao: “Još smo na brodu pred Valonom. S nama se ukrcalo i mnogo naše momčadi. Siromasi danas su se najeli prvi put poslije mjeseci. Izgledaju užasno: bosi, goli, odrpani, nečisti, kosmate kose i brade. Neki poslije toliko pretrpljenih muka umiru u Valoni upravo u času, kada su se imali osloboditi ove nevolje.”

Sardinijski otok Asinara, poznat po svojim prirodnim ljepotama, šutljivi je svjedok zaboravljene prošlosti austrougarskih i hrvatskih ratnih zarobljenika. Taj otok bio je 1. siječnja 1917. jedan od 83 sabirna logora u Italiji u kojima je po nekim procjenama tijekom rata boravilo oko 80.000 zarobljenika.

Treba naglasiti da je Italija 1918. imala 600.000 svojih vojnika koji su bili u zarobljeništvu u raznim zemljama. Od 18. prosinca 1915. do 27. veljače 1916. na Asinaru je pristiglo 23.339 austrougarskih zarobljenika, iako je otok imao mogućnost primiti samo nekoliko stotina osoba.

Prvih 4000 zarobljenika prevezeno je brodovima “Dante Alighieri” i “America”. Dva dana poslije, iz broda “Cordova” iskrcano je 1500 putnika, među kojima je bilo žena i djece.
Prema fra Gabri, u Valoni je ukrcano 23.749 zarobljenika, među kojima je bilo i 112 civila, a na Asinaru je iskrcano samo 21.699 osoba, što znači da je na moru umrlo uglavnom od kolere 2050 vojnika. Njihova tijela bacana su u more, čak i u blizini sjeverne sardinijske luke Porto Torres.

Prema drugim izvorima, u more je bačeno oko 500 zarobljenika umrlih tijekom prijevoza na Asinaru. Zarobljeni austrougarski vojnici bili su pripadnici raznih naroda. Prema sadašnjim podatcima, najbrojniji među njima bili su Hrvati (više od 7000), zatim slijede Česi, Mađari, Austrijanci, Rumunji, Poljaci, Ruteni, Slovaci, Rusi, Bugari, Slovenci, Nijemci, Turci i Grci. Treba naglasiti da je na otok od studenog 1918. do početka 1919. pristiglo i oko 300 talijanskih vojnika porijeklom iz okolice Tridenta. Oni su za vrijeme rata bili zarobljeni na istočnom bojištu te su pri kraju rata na putu prema domovini uhićeni i optuženi kao mogući širitelji komunističke ideologije.

Prema Giovanniju Terranovi, oslobođeni su nakon brojnih molbi tridentskog biskupa Celestina Endricija. O dolasku zarobljenika na Asinaru u fra Gabrinu Dnevniku piše: “U kakvom je stanju momčad došla na Asinaru i kako je tamo živjela i osobito s početka umirala, prelazi opisivanje i najgrubljega varista: momčad odrpana, promrzla, izgladnjela, gola, bosa, okužena kolerom, dizenterijom i svim ostalim bolestima koje prate onakve prilike; iskrcana na otoku, na kome nema ništa osim zraka što se udiše, bačena na ledinu usred zime; mnogi od njih, pa i sami bolesnici za više od dvanaest dana bez šatora, bez pokrivača i odijela, bez jela, koje se hoće ljudima, čiji su unutarnji organi pokvareni, a takvih je bilo na tisuće… bez vode, bez lijeka i ostalih potrepština. A kada su ove došle, bile su u tako malenoj količini, da ih se može prispodobiti kapljici vode u moru!”

Evo kako je prispjele zarobljenike opisao zapovjednik zarobljeničkog logora, general Giuseppe Carmine Ferrari: “Odrpane vojničke uniforme ili pak građanska odjeća, koja je slabo pokrivala ona ispaćena tjelesa; jedni polugoli, drugi umotani u vreće ili iskidane krpe; većina bosonoga, a drugi s poderanim postolima, ili papučama, ili s karakterističnim srpskim opancima, ostali napokon bolesnih nogu, umotanih u malo krpe, siđoše na morsku obalu, jedva se držeći na nogama, a ipak vukući bijedni svežanj, ako su ga uspjeli spasiti poslije tako dugog i tužnog puta. Lica ispijena u okvire čupave brade, upalih očiju, drhtavih ruku, one više nisu imale izgled uglađenog čovjeka. Njihov je požudni pogled bio uprt u talijanske vojnike kao da mole pomoć u najvećoj njihovoj muci, koja je bila iznad svih drugih – glad! To životinjsko stanje, nastalo od prekomjerne fizičke iscrpljenosti, sa sobom je nosilo pomanjkanje svakog moralnog osjećaja i životinjski trijumf nagona. Tome mnoštvu bolesnih i osuđenih na smrt pridružila se četa onih koji su piljili u te i čekali njihov svršetak, da bi se dočepali njihova kruha i njihovih jadnih drinjaka… U takvim su okolnostima u Fornelli došli austrougarski zarobljenici, koje su zarobili Srbi.”

Zarobljenici su na otoku boravili u nekoliko mjesta. U Cala d’Oliva bilo je sjedište uprave za kažnjenike, sjedište župe i poštanski ured, u Cala Reale nalazila se zgrada saniteta, lazaret i tri velike zgrade za zarobljenike. Zbog prevelikog broja zarobljenika jednostavniji logori podignuti su u Campo Perdu, Stretti, Tumbarino i Fornelli.

O smještaju i hrani na Asinari fra Gabro u Dnevniku piše: “Prostorije, gdje su smjestili nas časnike, nisu bile loše. Istina je da smo bili dosta zbiveni, ali poslije toliko vremena naći se u čistoj postelji, za nas je to ipak bila velika stvar. Hrana je bila dosta jadna, na što su se Talijani, kao i uvijek kasnije, ispričavali, da smo došli nenadano i da nas nisu očekivali. Za onih prvih dana ova je isprika mogla imati svoju vrijednost, ali poslije više mjeseci nipošto! Odmah su se, naravno, pojavili nekakvi kantineri sa Sardinije, koji su prodavali sir, vino, suhe smokve i slično. Uz njih se stvoriše i razne brodice s narančama, rotkvicama itd., ali se sjećam, da sam 6 naranača plaćao 1 liru, dok sam koji dan kasnije u Monte Narbi 12 naranača dobivao za 20 centesima.”

Monte Narbi bio je rudnik srebra i olova u blizini mjesta San Vito na jugoistoku Sardinije. U taj rudnik između 30. i 31. prosinca 1915. poslano je na rad 100 zarobljenika, od čega 50 Hrvata. Među njima je bio i fra Gabro. Poslije dolaska, većina Hrvata poslala je uz dopuštenje nadređenih 11. siječnja 1916. brzojav svojim obiteljima preko zagrebačkih Narodnih novina, u kojem su prvi put nakon nekoliko godina uspjeli javiti da su živi i gdje se točno nalaze.

Među potpisnicima bio je i Osječanin Bogdan Davidé, čija dopisnica upućena Nadi Davidé do nje nikada nije stigla. Dopisnicu je prvi objavio Giorgio Madeddu 2013. u svom diplomskom radu o sardinijskim rudnicima, s posebnim osvrtom na rad u njima austrougarskih zarobljenika za vrijeme Prvoga svjetskog rata.

Razne bolesti, neprikladan smještaj i loša prehrana uzrokovali su smrt brojnih zarobljenika, o čemu fra Gabro, kada opisuje život u mjestu Stretti, piše: “1. veljače (1916.) sve momčadi u Strettima bilo je 4.166., od kojih 1.056 bolesnih ili sumnjivih nosioca bacila kolere, a ostali zdravi.

Uređivali i vrtove 

Istoga je jutra osvanulo mrtvih petnaest, dok ih je prije redovito više umiralo: najviše 10. siječnja – 126, a 11. siječnja 125 mrtvih. Smrtnost je zatim pomalo opadala: 1. ožujka bila su samo tri mrtva. Ali, naravno, treba spomenuti da je onih noći kada je vrijeme bilo gore, tj. veća mokrina i led, da je bilo i mnogo više mrtvih negoli obično. U travnju je umirao prosječno po jedan na dan, u svibnju svakoga drugoga dana po jedan, a sljedećeg mjeseca još manje, jer se broj bolesnika zbog premještaja pacijenata najprije u Cagliari, a onda u Tumbarino bio dosta smanjio.”

Tijela umrlih pokapana su u zajedničke grobnice. Katkad su preživjeli zarobljenici zadržavali tijela pokojnika i pokraj njih spavali kako bi na njihov račun mogli dobiti njihove namirnice. Danas se na Asinari nalazi kosturnica, sagrađena 1930-ih godina, u kojoj se nalaze ostatci 7048 zarobljenika.

U Campo Perdu nalazi se i groblje talijanskih vojnika. Kada se život u logorima nakon vrlo teških početaka počeo normalizirati, pojedinci su se posvetili uređenju vrta na području oko Cala Reale. Bio je prepun smokava i agava, cvijeća i raznovrsnih biljaka. U dogovoru s upravom parka postavljena su dva mala spomenika, jedan u čast zapovjednika zarobljeničkog logora generala G. C. Ferrarija, a drugi na spomen tragičnog marša smrti iz Srbije u Valonu.

A kad bi pala večer, održavali su se koncerti na kojima se svirala bečka i ciganska glazba.

Večernji list BiH

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer