Prije 54 godine, u vrijeme političkih previranja i Hrvatskog proljeća, hrabri hrvatski književnici iz BiH podigli su glas za ravnopravnost i suverenost svog jezika. Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku, objavljena 28. siječnja 1971., bila je proglas protiv jezične i kulturne dominacije u tadašnjoj Jugoslaviji.
Danas su među živima samo dvojica potpisnika – autor Deklaracije Mile Pešorda i književnik Stanko Bašić. Ostali velikani hrvatske književnosti, poput Veselka Koromana, Vitomira Lukića, Nikole Martića, Mirka Marjanovića i Vladimira Pavlovića, ostavili su neizbrisiv trag u borbi za hrvatski jezik u BiH.
Dokument otpora i jezične suverenosti
Mile Pešorda, tada student romanistike, bio je ključni sudionik u pisanju Deklaracije, zajedno s Lukićem i Martićem. Završni oblik dao joj je Vitomir Lukić, književnik europskog formata. Deklaracija je zahtijevala ravnopravnost hrvatskog jezika i naroda u BiH, neometan razvoj hrvatske kulture, te zaštitu tek pokrenutih “Šimićevih susreta”.
No, jugoslavenski režim je reagirao – iako je Deklaracija objavljena u tadašnjim vodećim dnevnim novinama, nijedna nije koristila njezino izvorno ime. Bila je to tiha cenzura i pokušaj gušenja jednoga od najvažnijih proglasa za hrvatski jezik u BiH.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća, Deklaracija je bila prešućena, a potpisnici su stavljeni pod nadzor. Ipak, s demokratskim promjenama 1990. godine, Sarajevska deklaracija doživjela je rehabilitaciju te je postala simbol otpora i jezične suverenosti hrvatskog naroda u BiH.
Nasljeđe i značaj Deklaracije danas
Danas hrvatski jezik ima ustavni status u BiH, a zasluge ovih velikana ostaju trajno upisane u povijest. Njihova borba bila je više od književnosti – bila je to politička borba za nacionalni identitet.
Njihov primjer pokazuje snagu riječi i koliko je važno boriti se za vlastiti jezik, kulturu i identitet. Sarajevska deklaracija nije samo povijesni dokument – ona je simbol borbe za pravdu, slobodu izražavanja i nacionalnu samobitnost.