Published On: Uto, lis 17th, 2017

SARAJEVO: Dženaza za multietničnost u školskim klupama

Alija Izetbegović je u jednom od napada genijalnosti i lijepoga izražavanja izjavio da je “neodgovorno zamajavati narod lijepim a nerealnim pričama”, kao i da je “grijeh… gladnom čovjeku pričati o lijepim jelima ako ga nećete nahraniti.”

Jer, “te priče”, su, objasnio je, “poput saharina: slade ali ne hrane.” Svjesno ili ne, Izetbegović je ponajbolje opisao svoju, i politiku svojih saradnika i nasljednika. Jednima je obećao društvo koje će ići u pravcu islamizacije po receptu Sejida Qutba i Muslimanske braće. Pa od toga nije bilo ništa. Bez izgleda da će se ikada ostvariti, osim kao religijsko-kulturološka fasada truljenja burazerskog kapitalizma, uz injekcije svježeg arapskog kapitala.

Drugima je, kao alternativu građanskom ratu, obećao građansku republiku. To jest liberalno multietničko društvo, ekonomske reforme u duhu liberalnog kapitalizma koje će dovesti do blagostanja po uzoru na SAD i EU. Pa od toga nije bilo ništa. Bez izgleda da će se ikada ostvariti. Osim kao još jedan bezuspješni, ovaj put očajnički, pokušaj pripadnika oksimoronskog koncepta “anacionalni građani” da u kantonima sa bošnjačkom većinom, na ovoj priči, izgrade kraktotrajne, ali profitabilne političke karijere. Ili nastave živjeti u iluzijama, često previše sujetni, ili, još češće, neinteligentni da sebi priznaju da se radi o potpunoj šaradi.

Naravno da je dvostruki saharin Alije Izetbegovića ponajviše zasladio centar podrške njegovoj politici. Nekadašnji glavni grad Bosne i Hercegovine – Sarajevo, upravo doživljava jedan od ultimativnih Izetbegovićevih saharinskih šokova. Prema instrukciji nadležnog kantonalnog ministra obrazovanja, Elvira Kazazovića, a u duhu naprasnog nagona za poštovanjem federalnih ustavnih odredbi, predmet “bosanski, hrvatski i srpski jezik (BHS)” u sarajevskim osnovnim školama više neće nositi to ime. Umjesto toga, roditelji će se opredjeljivati za jedan od naziva, s tim da će se ministarstvo potruditi da, znanja željnim, učenicima omogući nastavu na odabranom idiomu.

Što bi bilo, recimo, pošteno da nije, generalno, suludo. Ne zbog toga što svega mizerni promil učeničke populacije u Kantonu nisu Bošnjaci, jer se zbog toga “S” i “H” odrednice i izbacuju, već radi potpune bespotrebnosti talasanja oko nečega što se, ionako, uglavnom zvalo “bosanski”, a u kurikulumu sadržavalo dva, ili tri srpska i hrvatska pisca. Međutim, pod vrlo iskrenim geslom “Neće biti djece”, koji je u jednom od intervjua izrekao pokretač inicijative Hajrudin Ćuprija (direktor OŠ Fatima Gunić i blizak saradnik onoga što sebe naziva Bošnjačka akdemija nauka i umjetnosti), “H” i “S” su uskoro rahmetli, sa tendencijom širenja inicijative na srednje škole. Što je, opet, univerzitetski profesor bošnjačke književnosti Enver Kazaz, u tekstu za jedan od naprednijih portala, prozvao “dodikizacijom” i “ćovićizacijom” sarajevskog obrazovanja.

No, sarajevka stvarnost je, zapravo, kudikamo gora. Dodikizacija i ćovićizacija Sarajeva bi, barem, trebale podrazumijevati postojanje značajne populacije druga dva konstitutivna naroda. Koje bi, istinabog, odvojeno slušale nacionalne predmete u istoj školi, ili čak išle u dvije škole pod istim krovom, ali ipak egzistirale u istom gradu. I eventualno, kao u Jajcu, vremenom, svojevoljno, počele odbijati podjele. I to bi se dešavalo ne u bilo kojem gradu.

Već onom koji pretenduje na to da bude glavni grad Bosne i Hercegovine. “Dodikizacija” bi takođe podrazumijevala da Vlada KS, obezbijedi i udžbenike srpskog/hrvatskog jezika, istorije i kulture, baš kao što Vlada Republike Srpske kupi i podijeli 2 500 kompleta federalnih udžbenika, pa između ostalog i udžbenik bosanskog jezika i književnosti.

“Dodikizacija”, doduše, ima i taj hazard inaćenja vezan za sva mala i podijeljena društva, te se, bez nekog naročitog razloga insistira na terminu “jezik bošnjačkog naroda” u džačkim knjižicima i svjedodžbama. No i takva zbrkana i djelimično diksriminišuća situacija je i dalje daleko poštenija od BHS-a koji to nije bio u multietničkoj sredini koja to nije bila. I koja više nema para ni za vodovod, ni za elementarnu zdravstvenu njegu, ali se ipak dala u traljavu i haotičnu osnovnoškolsku homogenizaciju nacionalnog identiteta. Od koje neće biti ništa. Bar ništa naročito.

Jer, u kratkoročnoj projekciji ono što nastupa je sudar sa drugim saharinskim šokom politike Izetbegovića starijeg. Na zgarišta kvaziliberalizma, kvazimultietničnosti i kvazidemokratije, dolazi arapski kapital, koji, svakako neće egzistirati u vaakumima, već će, u osiromašenom i intelektualno devastiranom gradu sve više ići ka tome da diktira prava ponašanja maksimom: “Veži konja gdje ti gazda kaže.” I ne, to neće završiti, kao što, zlurado, priželjkuju različiti rasisti i bandoglavi šovinisti iz druga dva konstitutivna naroda: radikalnoj islamizaciji društva i pretvaranja Sarajeva u Gazu II. Dobro informisani izvori upućuju na nešto sasvim drugačiju tendenciju. A to je rast prostitucije svih vrsta za bogatu arapsku klijentelu.

Drugim riječima, Arapi koji bježe iz vlastitih zemalja u kojima im je dokundisao islamizam svih vrsta, osim onog koji im i daje dalje osnove za teokratiju, sasvim sigurno ne žele još jedan Rijad, već mjesto gdje se, do raznovrsnih užitaka može doći za puno manje novaca, nego npr. u Kuala Lumpuru. I možda će, stoga, upravo ministar Kazazović koji je multietnički problem u sarajevskim osnovnim školama riješio na način “No kids, no problem” biti određena vrsta neželjenog heroja za sve one kojima će to biti crveni alarm da svoje potomstvo, na vrijeme, izbave iz tog ukletog, sahariniziranog, besperspektivnog mjesta. Onomad je Angela Merkel, iz sasvim drugih razloga, uzroka i pobuda izjavila da je multikulturalizam propao. Možda jest, a možda i nije. Sarajevo mu je, upravo, klanjalo dženazu. U školskim klupama.

Vuk Bačanović 

Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.