Published On: Pet, srp 31st, 2020

SANJA VLAISAVLJEVIĆ Par malih šara i svjetska zavjera

Danas više nego prethodnih dana razmišljam o svemu ovome što nam se dešava. Razmišljam, zapravo, svakodnevno, ali današnji dan je pun nekog nevidljivog tereta.
Dok jedni vrlo samouvjereno, pri tome bezizražajnog pogleda, tvrde pred kamerama da korona ne postoji, da je tek puka izmišljotina i podvala, drugi gube svoje najmilije u borbi s koronom. Prvi mahnu u kameru nakon izjave svog života o planetarnoj zavjeri i odlaze ka novom izvoru zaraze. Tamo nekamo u još jednu beživotnost.

piše: Sanja Vlaisavljević

Mediji javljaju da ona bogda bh. mora zadovoljno trlja ruke zbog popunjenosti kapaciteta, a presretni turisti sa trokutastom putovnicom jedni do drugih malo igraju kolo, malo se praćakaju jedni uz druge ne mareći za upozorenja. Ta, život je jedan! Čitam po ovim našim društvenim mrežama i retke onih što tu bogdu porede sa Monakom. Pa, tu su negdje. Ljepota, red i čistoća su im zajednički imenitelj.
Slušam kako najveći festival filma smješten u Sarajevu obavlja zadnje pripreme za početak. Ne mogu da vjerujem da su nekomu novci važniji od života kojim se igraju mameći ih na festivalske projekcije. Proklet je to novac koji će protrčati od gledatelja do organizatora. O kojoj distanci organizator govori, kojim higijenskim uvjetima…Ta njih nema ni pred kliničkim centrima. Hoće li organizator jamčiti distancu dok nestrpljivci budu čekali u redu za ulazak na projekciju? Dakako da neće. Svi svjetski festivali su otkazani, ali sarajevski prkosi. Čime? Bezobrazlukom i pohlepom!
Kad smo kod otkazanih festivala, mnogi se odnose na mlade i njihove omiljene pjevače i grupe. I dok žale za svojim pjesmama koje su uživo trebali čuti, jedni sjede kod kuće a drugi im prkosno mašu igrajući se školjkama. U iste školske klupe su išli, podjednako i istovremeno koroni bili izloženi, podjednako su prenositelji korona virusa, ali jedni odjezde preko rampe a drugi o njoj ni ne razmišljaju. Zašto? Dijeli ih samo par šara na putnim ispravama. I dakako nije tu posrijedi nikakva briga za zdravlje niti jednih niti drugih nego…Sjetih se rata. Jedni sa akreditacijama mogli prolaziti kud su htjeli, kad su htjeli, a drugi imali nevidljive židovske trake na rukama. Oni nisu mogli, a još manje smjeli, nigdje. Tako, gledam danas dva drugara jedan mašući, podjednako opasan kao i drugi ode da se malo okupa, a drugi stigmatiziran ostade da gleda. PCR i par šara na putnoj ispravi su čudo.
Testiranja su postala i komercijalna. Koji tek sad posao slijedi. PCR sve rješava. Puni kase, odvaja poželjne od nepoželjnih i locira zaražene. Za to vrijeme se klinički centri, barem oni u Sarajevu, nadmudruju, a ljudi im pred očima umiru. I nisu svi oni stari, teški kronični bolesnici, nego sve mlađi. Redoviti pacijenti pate. Povrijediš, recimo, oko i to za vikend…Hm, pa možeš i oslijepiti do ponedjeljka. Nema oftamologa. Nigdje! A putevi pacijenta, čudni kao i putevi Gospodnji!
Svakodnevno slušamo nove mjere. Kako to generozno zvuči. Jedna je posebno dojmljiva i stalno se ponavlja kao nova: „nositi maske“, inače kazne slijede. Koga li kažnjavaju? Tko? Je li oni što i sami nemaju maske na licu dok prilaze ljudima? A onima što se cere u lice drugima koji nose maske i ne prilaze jer i ne smiju. Gledam revizore, čuvene sarajevske crnokošuljaše, koji po trojica stoje bez maski na licu i takvi ulaze u vozila javnog prijevoza. I koga briga. A vozila, prljava kao u stara dobra vremena.
Ulazim u ljekarnu u glavnoj ulici priđem da dezinficiram ruke, ali u plastičnoj kutiji nema ničega. Potrošilo se. Dosta za danas!
Gledam restorane i kafiće onih što su malo prije korone bili uhvaćeni u prevari, milionskoj oko štampanja računa, sve sto do stola postavili. Malo im para. Distanca za njih ne vrijedi. Ali ni pravilo naplaćivanja kazni zbog kršenja naredbi u njihovom slučaju ne vrijedi. Otet je to novac koji sada tako zarađuju ne brinući o zdravlju drugih. Otet – proklet!
I konačno, gledam mlade koji se razdvajaju baš kao nekad pred rat u Hrvatskoj kao što je JNA parove, ma cijele obitelji, razdvajala. Jedne za Hrvatsku, druge za Srbiju. Treće za…A izbezumljena djeca trče od jednog do drugog roditelja plačući. Tako i danas jedni igraju basket pred zgradom, a drugi slikaju nogice u pijesku na nekom žalu. Sjetih se prijateljice koja mi je usred rata došla u stan, smijala se što sjedim u malom kuhinjskom prostoru i pričala o „paškanu“ kojeg je „sinoć jela“. Tepala je tako paškom siru te devedeset treće…