Fra Valentin koristi potpuno opravdano i u skladu s temom jedan liturgijski trenutak – misu uočnicu sv. Anti – da kroz govor o jeziku zapravo progovori o otporu, identitetu i narodnoj patnji. Ovo je nešto novo kod fratara. Nešto što im je nedostajalo puna četiri stoljeća. Ovo je ono što odavno pozivamo i priželjkujemo od njih. Ne muzeje i poslušnost. Nego stvaranje živog prkosnog naroda.
Vukoja ne nudi teološki traktat, nego govor-molitvu u kojem se hrvatski jezik uzdiže do simbola otkupljenja. On govori o jeziku kao oružju bez krvi, kao posljednjem utočištu naroda bez moći, kao posudi u kojoj se sačuvala povijest, nošnja, običaji.
No tu dolazimo do paradoksa koji muči i samog Fra Vukoju: Što ako je jezik tvoj sačuvan, ali je riječ – zabranjena?
I na što nas poziva sv. Ante kada govorimo o slobodi govora?
Sv. Antun nije bio hrvatskog porijekla, ni iz ovih prostora – rođen je u Lisabonu, umro u Padovi, ali je među Hrvatima zadobio poseban status.
Zašto? Zato jer bijaše moćan govornik – izvanredno je propovijedao protiv progona slabijih, političke nepravde, i zato je i bio omiljen među našim pukom. U doba kad su o njemu slušali bili su osmansko roblje. Prema predaji, jezik Padovanskog nakon smrti nije istrunuo, kao znak svetosti njegovih riječi – dakle, ne šutnje, nego govora. Njegovo štovanje među Hrvatima osobito je raslo tijekom vremena kad nije bilo dopušteno govoriti hrvatski, ni pisati hrvatski – tada se šaptom i molitvom čuvala riječ u crkvi, a Antun je postao svecem protiv ušutkavanja. Zato kad fra Valentin kaže da je Antun “zaštitnik ugašene, ismijane, pokradene riječi”, on zapravo koristi Antuna kao metaforu za sve zatvorene u ime istine.
I sad dolazimo do najdubljeg pitanja – je li ova vjera sačuvala narod, ili ga je uspavala?
Osmanlije i Katolici u BiH: Osmansko Carstvo je katoličanstvo toleriralo, ali strogo ograničeno – crkve su se mogle graditi samo u dogovoru s vlastima, svećenici su često morali plaćati porez za djelovanje. Franjevci su jedini red koji je smio djelovati u kontinuitetu – i tu dolazimo do ključne točke: Franjevci su sačuvali vjeru, ali su istovremeno pristajali na kompromis – živjeli su među narodom, ali su ga učili da bude bez bunta. Npr . vjeroučitelj Dive Grabovčeve, učio ju je da se ne buni, da se preda Turčinu. Ona je to odbila, povevši se učenjem starih hercegovskih fratara, onih koji su odbili služiti Osmanlijama i povukli se u Zaostrog i u Sinj. Preostali fratri, ovi koji su potpisali Ahdnamu, uspjeli su očuvati molitvu – ali ne i političku ili oružanu volju za oslobođenjem. Običaji i jezik sačuvani su samo tamo gdje nije bila jaka islamizacija. Većina katoličkih predosmanskih urbanih naselja, zauvijek su prešle na Islam.
Je li to izdaja ili mudrost?
To ovisi kako čitamo povijest: Netko će reći: Franjevci su omogućili biološki opstanak naroda. Drugi će reći: Takva vjera oblikovala je narod da bude krotak, ponizan, šutljiv – idealan za mirno vladanje.
Kad fra Valentin poziva narod da govori dok mu se jezik ne raspadne, on to čini iz pozicije nekoga tko zna da je upravo Crkva (djelomično) učila ljude šutjeti. On je krik reforme unutar samog franjevačkog reda. Svećenik koji je shvatio. I dolazi iz onih krajeva koji su dali 7 franjevaca ustanika. Onih koji su odbili učenje provincije i stali uz Don Ivana Musića u Hercegovačkom ustanku.
Fra Valentin zna da se u prošlosti govorilo:
-
„Trpi, dijete moje. Bog sve vidi.“
-
„Budi ponizan, ne buni se protiv vlasti.“
Zna da je ovo naširoko danas:
-
Isti narod, pobožan i predan svetim svecima, ne izgovara ništa kad vidi da ga tlače, raseljavaju, ponižavaju.
-
Riječi su svetkovine, ali ne i oružje.
Fra Valentinova propovijed nije samo poziv na čuvanje jezika – to je zapravo subverzivan poziv da se vjera vrati svom izvornom obliku – evangelizaciji, da svećenici opet postanu ono što je bio Antun – mučenici riječi, a ne činovnici pobožnosti.
I da narod shvati da se štovanje Svetog Ante Padovanskog ne mjeri svijećama i procesijama, nego time koliko govoriš kad treba, koliko ne šutiš kad se guši istina ili barem koliko ne napadaš one koji govore. Ukratko, ako se tebi baš šuti, dobro, onda šuti, ali pusti druge, koji smiju da govore, neka govore.
Govor Fra Valentina Vukoje označavamo sa 5+ i nadamo se da ga provincijal neće kazniti i da se i njemu ovaj novi oblik buntovničke evangelizacije i dizanja naroda na slobodarske, razine svijesti, sviđa.
/POSKOK/