Published On: Ned, sij 6th, 2013

Šamar se u bh. zakonima tretira kao i nepropisno parkiranje!

Da bi žrtva napustila nasilnika, najvažnija je podrška okoline. Najprije od najbližih članova obitelji, a zatim radne i šire okoline. To je jedini put da se onaj tko trpi nasilje osmjeli napustiti nasilnika.
Ovo je savjet Gordane B. (48) iz Banje Luke, koja je u Sigurnu kuću u ovom gradu smještena prije dvije godine s teškim tjelesnim ozljedama, prijelomima gornjih ekstremiteta, te dvoje maloljetne djece, piše Dnevni avaz.
Njezin suprug je kažnjen novčano, a izvjesno vrijeme zabranjen mu je i pristup obitelji. Nakon šest mjeseci boravka u Sigurnoj kući, Gordana je iznajmila stan, a zatim se razvela. Posljednju epizodu nasilja, koja je mogla biti kobna, prekinula je njena komšinica, kada je pozvala policiju u pomoć, jer je smatrala da je to njena građanska dužnost.
I pored izmjena kaznenih zakona te unapređenja sustava pomoći žrtvama nasilja, u 2012. godini u BiH je povećan broj ubojstava bračnih partnera ili članova obitelji. U samo četiri dana u prosincu protekle godine čak sedam osoba je ubijeno od ruke supružnika ili najbližih srodnika!
Ministrica pravde RS Gorana Zlatković kaže da će izmjenama i dopunama Kaznenog zakona RS, koji je entitetska vlada utvrdila krajem 2012., dosadašnja kazna od minimalno pet godina zatvora biti zamijenjena desetogodišnjom za nasilnika koji usmrti žrtvu.
Ovo je već treća izmjena Kaznenog zakona u RS, napominje za “Dnevni avaz” Lana Jajčević, pravnica i koordinatorica NVO “Udružene žene” u Banjoj Luci, napominjući da se i dalje šamar tretira kao prekršaj, a ne kazneno djelo.
– Šamar nikada nije prekršaj, obrana nije tuča i svako nasilje u obitelji je teško kazneno djelo. U praksi, nažalost, nije tako. Zbog toga imamo situacije da se šamar tretira kao i nepropisno parkiranje, odnosno prekršaj, a tek ubojstvo je kazneno djelo – tvrdi Jajčević.
No, kada se desi ubojstvo, navodi Jajčević, već je kasno i to samo potvrđuje da je društvo zakazalo institucionalno.
Neefikasan, spor i nesenzibilan rad institucija sustava, financijska ovisnost o partneru, zajednička imovina ili dugovanja, ali i stigmatizacija sredine, neki su od razloga zbog kojih “tolerancija” žrtve traje godinama.
U primitivnijim sredinama zabilježen je i najmanji broj prijava nasilja u obitelji, dok su podaci o tragičnim ishodima u obiteljima potpuno suprotni tome.