Published On: Čet, lip 24th, 2021

SAM USTAV TO TRAŽI: U Izborni zakon mora se uključiti provjera prava na konzumaciju veta. Inače ćemo i dalje imati neustavne predsjednike…

 

Članak 5, točka 2,  stavak d Ustava BIH kaže:

Član Predsjedništva koji se ne slaže sa odlukom, može odluku Predsjedništva proglasiti destruktivnom po vitalni interes entiteta za teritorij sa kojeg je izabran, pod uvjetom da to učini u roku od tri dana po njezinom usvajanju. Takva odluka će biti odmah upućena Narodnoj skupštini Republike Srpske, ukoliko je tu izjavu dao član sa tog teritorija; bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije; ukoliko je tu izjavu dao bošnjački član; ili hrvatskim delegatima u istom tijelu, ukoliko je tu izjavu dao hrvatski član. Ukoliko takav proglas bude potvrđen dvotrećinskom većinom glasova u roku od 10 dana po upućivanju, osporavana odluka Predsjedništva neće imati učinka.

Ova važna odredba jasno stoji u  međunarodnom mirovnom ugovoru, ovjerenom od strane najvećih svjetskih sila u Daytonu, iliti u Aneksu 4 tog sporazuma točnije Ustavu BIH i to u odjeljku koji se bavi Predsjedništvom.

Primjetimo da Ustav ne spominje izrijekom nacionalnost članova Predsjedništva nego se govori o tri člana, hrvatskom, bošnjačkom i članu iz RS, koji se biraju na teritoriju RS i FBIH. To je jasan dokaz da ustavopisac nije propisao naciju pojedinog člana, a što su mnogi u BIH, profesionalni krivočitači Ustava  od prvog dana namjerno krivo protumačili.

Spomenuti članak Ustava bavi se najvažanijom ovlasti pojedinog člana Predsjedništva – predsjedničkim vetom.

Koliko je predsjednički veto  nevjerojatno važna ustavna ovlast najbolje dokazuje snaga tog mehanizma ali i težina njegovog podizanja. Time Ustav tom mehanizmu dodatno naglašava spomenutu važnost.

Veto je nevjerojatno moćan predsjednički alat. Njime Ustav pruža mogućnost bilo kojem od tri člana, da zaustavi volju ostale dvojice, bez obzira koliko teritorija i koliko građana BIH ostala dva predstavljali.

To je opet neoboriv argument koliko je daytonski slovoslagač visoko postavio princip suglanosti sve trojice  iznad principa preglasavanja i dominacije proste većine. Dvojice nad trećim. I to u najvišoj izvršnoj instituciji u zemlji – Predsjedništvu BIH.

Samo ulaganje veta nije jednostavno niti stupa automatizmom na snagu. Naime, pojedini , preglasani član,  koji se ne slaže s odlukom druge dvojice, to čini na način da se dodatno uz isticanje veta, mora obratiti predstavničkom tijelu, parlamentu koji predstavlja isti onaj narod koji i sam preglasani član predsjedništva predstavlja. Pri tomemu taj parlament mora  odgovoriti potvrdno s  čak 2/3 većinom. Čime je uloga predsjednika dodatno unižena pred parlamentom njihovog zajedničkog naroda.

Ustav time jasno daje do znanja da veto ne vrijedi bez dvotrećinske privole “predsjednikovog naroda” i time naglašava da taj parlament smatra važnijim i nadređenijim za konačnu odluku, od samog člana Predsjedništva.

Ustav kaže da je sam član Predsjedništva  u procesu podizanja predsjedničkog veta tek inicijator dok je Parlament  tog istog naroda (naroda koji i preglasani predsjednik predstavlja) upravo ta Institucija koja donosi konačan sud ima li istaknuti predsjednički veto konačnu pravnu i ustavnu snagu.

Parlament Predsjednikovog naroda, ima pravo prihvatiti istaknuti predsjednički veto ali ima ga pravo i oboriti kao nebitan. No što bi se dogodilo da se Komšić obrati hrvatskom klubu doma naroda s nekim vetom? Hrvatski klub niti bi ga zaprimio niti bi o njem raspravljao. Naprosto bi ga ignorirao. Što je dokaz da Komšić moć veta nema.

Ustavom BIH, Daytonskim sporazumom  parlamenti koji predstavljaju tri naroda (Skupština RS, Hrvatski i Bošnjački klub Doma naroda FBIH) su direktno involvirani u rad Predsjedništva pa čak Predsjedništvu i nadređeni kod njegove najvažnije ustavne ovlasti – procesa isticanja polaganja veta.

Time se zakonodavnom tijelu privremeno daje izvršna funkcija, kod isticanja Predsjedničkog veta, kako bi sam Predsjednički veto konačno stupio na snagu.

  • Kako bi onda danas daytonski ustavopisac gledao na onog  člana Predsjedništva BIH koji ne bi imao pravo niti osnovne komunikacije s parlamentom onog naroda koji i on sam predstavlja?
  • Što bi taj amerikanac koji je pisao Ustav danas mislio o Komšićui njegovoj ustavnosti? O Komšiću  koji nikada u tri mandata nije uložio veto, ne zato što nije htio, nego zato jer nije smio, znajući koliki je njegov legalitet i  izborni uspijeh u narodu koji predstavlja pa time i u hrvatskom klubu Doma naroda?

Žalosno je da  Izborni zakon koji je na snazi, i za kojeg već odavno znamo da je neustavan, tu provjeru dokazivanja posjedovanja moći veta kao uvjeta za preuzimanje predsjedničke dužnosti nikada nije omogućio.

Još žalosnije je da nitko od hrvatskih političara ugradnju tog mehanizma – dokazivanja moći veta kao preduvjeta konzumacije funkcije, uopće ne traži.

Predsjednik, njegov narod i  njegov izborni teritorij

Vezivanjem pojedinog člana Predsjedništva za određeni Parlament ili klub pojedinog naroda u Federaciji, kod polaganja veta, ustav je svakog od njih jasno vezao za  određeni  teritorij u BIH.

Tako Ustav BIH  srpskog člana usko veže  s teritorijom Srpdske,  hrvatskog s teritorijem s kojeg se popunjava većina u hrvatskom klubu Doma naroda PFBIH dok bošnjačkog veže  s teritorijem s kojeg se popunjava većona bošnjačkog klub doma naroda PFBIH.

Ako ne vjerujete pročitajte ponovno članak Ustava s početka teksta.

I opet isti zaključak: Izborni zakon koji je na snazi tu provjeru izborne vezanosti pojedinog člana Predsjedništva s p0jedinim teritorijem u BIH s kojeg crpi ustavom propisani legalitet  a sve glede dokazivanja pune predsjedničke funkcionalnosti, nikada nije omogućio.

Onaj tko to ne vidi pravni je analfabet. Onaj tko to negira nasilnik je nad ustavom BIH, što se u praksi najčešće manifestira kao nasilnik nad ustavnim pravom Hrvata u BIH kao najmalobrojnijim narodom.

Konačan zaključak je jako jednostavan:

To što je Ustav propisao kroz Članak 5, točku 2, stavak d, glede uživanja moći predsjedničkog veta,  Izborni zakon nije osigurao kroz podzakonski akt ili članak samog zakona koji bi tu moć veta provjerio. I tu leži srž njegove neustavnosti. On omogućava da u Predsjedništvo uđe čovjek bez prava na uživanje moći veta. Čovjek s ustavnom malformacijom.

  • Izborni zakon nije  osigrao da hrvatski član Predsjedništva dokaže kako da ima privolu od hrvatskog kluba Doma naroda Federacije za  pokretanja veta.
  • Neustavni Izborni zakon time je dodatno  omogućio da građani FBIH koji ne uživaju ustavno pravo na predsjednički veto  mogu postati izabrani hrvatski članovi Predsjedništva BIH.I obavljati i po nekoliko mandata protuustavno povjerenu im dužnost. Koju im je povjerio potpuno drugi narod putem neustavnog Izbornog zakona.

To se ne može dogoditi Srbima i Bošnjacima, jer se ti narodi štite prostom većinom.

Dok Hrvate štiti Ustav ali ne i Izborni zakon. U kojem nije ugrađen taj ustavni uvjet.

Uz poštivanje Ustava izborne jednice su nepotrebne

Ustav je kroz jasno uvjetovanje povezanosti hrvatskog člana Predsjednštva s hrvatskim klubom Doma naroda kao i bošnjačkog s bošnjačkim klubom Doma naroda  sam zadao  konture ustavnog Izbornog zakona.

Ustav je kroz Članak 5  omogućio da u Federaciji BIH ne trebaju biti dvije izborne jedinice, da svatko po volji može glasati za svakog, pa čak i preglasavati jedan narod drugog tijekom samog izbornog procesa, no ujedno je stavio napomenu:

Da dva ustavna i legalna predsjednika iz Federacije mogu biti samo ona dvojica koji dokažu da upravo oni uživaju pravo moći veta u hrvatskom odnosno bošnjačkom klubu Domu naroda bošnjačko hrvatske Federacije.

Svaki od ta dva kluba natpolovičnu privolu za preuzimanje predsjedničkog mandata izdaje samo jednom kandidatu koji mu se obrati. Ma koje nacije taj kandidat bio.

Ona dvojica “izbornih pobjednika” koja predajom zahtjeva za pravo na korištenje predsjedničkog veta, poslije samog izbornog procesa,prvi dobiju većinske privole Doma naroda na isti zahtjev, dokazuju da nisu protuustavni, da imaju privolu svog naroda,tj većinu u klubu,  da nisu rezultat majorizacije i da su izabrani u skladu s Ustavom.

Zaključak

Samo ovaj uvjet izmjene Izbornog zakona, postavljen pred Bošnjake je uvjet koji oni ne mogu obarati pred Ustavom i pred OHR-om. Jer je nadmoćan, je je neoboriv, jer je gotovo fundamentalistički ustavan, jer ne crta nikakve izborne jedinice i  nikome ne brani da glasuje za bilo koga.

I ono što je najvažnije – nikome ne brani da se kandidira za bilo koju funkciju.

Postojeće odredbe Izbornog zakona i CIK-a u kojima se kandidat mora izjasniti koje je nacije nigdje nisu propisane niti jednim člankom Ustava i protivne su i Ustavu BIH i svim međunarodnim poveljama.

Ovaj prijedlog izmjene Izbornog zakona samo traži isto što i Ustav BIH jasno nalaže:

Da izabrani član Predsjedništva nominalni izborni pobjednik dokaže da će tijekom mandata imati pravo na korištenje svoje ustavne predsjedničke ovlasti – predsjedničkog veta. I to je sve. Ni slova više.

Ukoliko to ne može dokazati on naprosto nije pobjednik. I bio bi silom i slovom i duhom Ustava izbačen iz igre. A onaj koji bi unaprijed znao da to neće dobiti ne bi se ni kandidirao. Još manje bi taj u kampanji vrijeđao narod, birače, za koje zna da će popuniti hrvatski klub Doma naroda Federacije BIH.

Čisto pokušajmo proicirati  rezultate prošlih izbora na ovaj prijedlog. I zamislimo tko bi postali članovi Predsjedništva BIH. Jasno je tko bi dobio privolu hrvatskog kluba Doma naroda za pravo na isticanje predsjedničkog veta. Još je jasnije tko je danas hrvatski član Predsjedništva a u hrvatski klub po privolu ne bi smio niti ući. Kao što mu se niti danas ne smije obratiti.

Komšićeva sva priča o legalnosti i legitimnosti bi stavljanjem Izbornog zakona u ustavne okvire pala u vodu.

Odgovor bošnjačkog kluba na upit Džaferovića i Komšića, bio bi jako zanimljiv za BH publiku.  Kladimo se da bi po broju glasova Komšić bio treći ako bi se i Bećirović javio za provjeru prava na veto.

Tada bi i  sam Komšić shvatio svu razinu licemjernosti bošnjačke politike koja ga koristi kao ukrasnog pudla za političko maltretiranje naroda vlastitog mu oca. No on to ionako odavno sam zna. I u tome ne vidi  problem. Tek  bošnjački nacionalistički interes usklađen sa  svojim privatnim.

Svakome dobronamjernom jasno je iz čitanja ovog dijela Ustava što su prema Ustavu BIH srpski, hrvatski i bošnjački član Predsjedništva, koji teritorij  i koje narode oni predstavljaju.

Da je u Izbornom zakonu,ugrađena provjera dokazivanja moći za isticanje veta, svakog nominalnog “pobjednika”, a što je ustavni imperativ, BIH se ne bi dogodio Komšić, odnosi Bošnjaka i Hrvata danas bi bili kudikamo bolji, a država BIH ne bi stremila ka raspadu. Tamo gdje upravo stremi.

Nemati pravo korištenja veta a biti Predsjednik, jeste ustavni defekt koji je odavno morao biti signal OHR-u da u Predsjedništvu sjedi osoba koja nije sposobna obavljati najvažniju izvršnu funkciju u zemlji.

Budući da ne uživa pravo na ustavne ovlasti koje mu Ustav daje u zadatak i  za koje se uostalom pri predsjedničkoj zakletvi zakleo da će ih obavljati.

Prevara OHR-a, građana i naroda u BIH

U  trenutku kada je Komšić davao prisegu da će štititi Ustav BIH, kroz dane mu ovlasti i konstitutivnost njenih naroda, (da upravo ta rečenica stoji u prisezi) zakleo se da će to štititi i kroz korištenje prava veta za koje je znao da ga nema.

Danas cijelo vrijeme govori protiv konstitutivnosti , pravo veta mu je sanak pusti i baš  nitko ga ne smjenjuje. A još manje itko o tome u BH javnosti govori.

Razmljivo je što o tome ne govori Valentin Inzko, no zašto hrvatski političari šute o ovome? I zašto ne traže da se ovaj mehanizam ugradi u Izborni zakon?

i.šušnjar l poskok.info

Leave a comment

XHTML: You can use these html tags: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>