Published On: Sri, srp. 26th, 2017

Rusmir Mahmutćehajić, ili “Andrićevstvo” protiv Islamske deklaracije (I dio)

Ivo Andrić je svojim “orijentalizmom” samo združio percepcije i tumačenja islama ova dva antiislamska sekularna principa, a njegova djela su cementirala generacijski antiislamski sentiment i identitet bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata, ali i onih muslimana, to jest Bošnjaka “koji su svjesno ili nesvjesno služili kao podanici ili plaćenici…. smatra Rusmir Mahmutćehajić

Portal BNN.ba je nedavno objavio prvi dio intervjua istoričara dr. Ive Banca sa inižinjerom mašinstva, dr. Rusmirom Mahmutćehajićem, a povodom njegove ne baš tako najnovije knjige „Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja“. Knjigu još uvijek nisam pročitao, tako da ću se u tekstu osvrnuti na stavove koje je njen autor izneo u prvom dijelu intervjua, vrlo pretencioznog naslova “ŠTA JE ZAPRAVO BOSNA: Pluralnost kao pečat i štit svega bosanskog…”.  Od svoga saradnika ljubazno upitan, otkud to da se bavi upravo tom temom, Mahmutćehajić objašnjava: “Na identitete gotovo svih rođenih u Bosni nakon Drugog svjetskog rata u značajnoj mjeri utjecale su fikcije podržavane i snažene pripovjedačkim djelom Ive Andrića kao slike historijske zbilje te zemlje i njenih ljudi. U tradicionalnom muslimanskom vidiku to djelo je doživljavano kao perfidno nastavljanje ogađivanja svega bosanskog. Tako je, prije svega, riječ o nelagodi u bosanskom muslimanstvu izopćenom iz političke javnosti.”

Zar?

Nikada mi do ruku nije došlo istraživanje na koji je to način Andrićevo djelo utjecalo na “sliku historijske zbilje” i, prema tome, identitet ljudi u zemaljama Bosne i Hercegovine. Na koji tačno procenat stanovništva i na koji je način promijenilo neku pređašnju sliku o tim zemljama u očima njenog nemuslimanskog stanovništva i o kojoj tačno slici se radi? Šta je, dakle, tačno to “bosansko” koje je ogađivano i kakve je to tačno veze imalo sa navodnom izopćenošću bosanskih muslimana iz političke javnosti, a da ta izopćenost nije imala veze sa generalnom izopćenošću religije iz društva u SR BiH? Mahmutćehajić daje sljedeći odgovor:

Ime za veliku, možda najveću moguću ideju o religijski pluralnome društvu. Za Bosanske Muslimane ta religijska pluralnost je počelno utemeljena, sveta obveza. Nije odvojiva od muslimanske svete predaje. Kao i sve sveto, i ta ideja jest bila i bit će iznevjeravana. Ali od nje nema ničeg dostojnijeg zagovaranja i branjenja. Njeno utemeljenje je u višoj zbilji, s kojom je čovjek otvoren i vođen prema vazda boljoj i ljepšoj mogućnosti sebe.

Bosna i bosanstvo su, dakle, ideja o religijski pluralnome društvu utemeljena u višoj zbilji bosanskih muslimana. Ako prihvatimo da ta viša zbilja ima svoje ime, to jest da je to Islam (ma kako ga Mahmutćehajić tumačio), onda nam ne preostaje ništa drugo nego da zaključimo da je ideja ukaljana od strane Andrića zapravo ideja stvaranja islamske države, koja, iako ponekad izdata od strane neodgovornih pojedinaca, predstavlja neumitno društveno saršenstvo kojemu treba težiti. Radi se o onoj religijskoj pluralnosti koja odgovara šerijatskom pravu, čiji su neprijatelji, citirajmo autora, nacionalisti “koji svoju naciju smatraju postojećom oduvijek” i za koje je “poziv za uspostavljanje vladavine proleterijata nerijetko značilo ozbiljenje onog cilja o kojem kazuje epska tradicija, u kojem su narod i nacija poistovjećeni.”

Ivo Andrić je svojim “orijentalizmom” samo združio percepcije i tumačenja islama ova dva antiislamska sekularna principa, a njegova djela su cementirala generacijski antiislamski sentiment i identitet bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata, ali i onih muslimana, to jest Bošnjaka “koji su svjesno ili nesvjesno služili kao podanici ili plaćenici…. za račun opće orijentalističke matrice u kojoj su Bosna, bosanstvo i bošnjaštvo morali nestati, uz ostavljanje orijentalnih fosila svoje izumrlosti.” Orijentalistička matrica je, prema tome, najstrašniji neprijatelj “svete zbilje”, baš kao i “sekularizam, orijetalizam i rasizam”, koji su “pokazano, nerazdvojivi”, budući da “jedan maskira druge u stalnoj prisutnosti i odsutnosti”.

Prije neogo što pređe na analizu autorovih tvrdnji o postojanju društva “svete zbilje” i njegovog neprijatelja, troglave aždaje sekularizma, orijentalizma i rasizma, kritičar se ne može oteti utisku da, zapravo, ne polemizira sa Rusmirom Mahmutćehajićem, već Alijom Izetbegovićem. Prelistajmo rukopis jednog od “mladića čija je krivica nepristajanje uz agresivni ateizam”, kako Mladim muslimanima tepa autor Andrićevstva, odnosno Islamsku deklaraciju. Samo u tom spisu koji je, sasvim sigurno, napadan i branjen više od Ive Andrića čitamo kako je uz slijeđenje “više zbilje”, “samo nekoliko hiljada istinskih islamskih boraca prisililo Englesku da se pedesetih godina ovoga vijeka povuče iz Sueza”, dok su “udružene vojske arapskih nacionalističkih režima već po treći put gube bitku protiv Izraela.” Sekularna Turska, je piše Izetbegović “kao islamska zemlja”, uz pomoć “više zbilje”, rekao bi Mahmutćehajić, “vladala svijetom”. Isto tako “Turska kao europski plagijat predstavlja trećerazrednu zemlju, kakvih ima još stotinu na svijetu.” Dakle, proždrala ju je troglava aždaja orijentalizma, sekularizma i nacionalizma, kako bi to objasnio dr. Mahmutćehajić.

“Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio Islam nesposoban je da nakon toga živi i umire za bilo koji drugi ideal. Nezamislivo je da se Musliman žrtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili čega sličnog, jer po najjačem islamskom instinktu on u ovome prepoznaje jednu vrstu bezboštva i idolatrije.”, piše Izetbegović 70-tih godina prošlog stoljeća, dok Mahmutćehajić 2017. nastavlja da bi bosanska pluralnost bez utemeljenja “na višoj zbilji”, bili “samo jedan u mnoštvu idola”. U isto vrijeme “nametnje orijentalističkih, a zapravo rasističkih vidika”, čiji je korifej Andrić, podrazumijeva nametanje sekularizma “koji suštinski u takvim viđenjima nije i ne može biti ništa drugo do maskiranje nacionalizma, orijentalizma i kulturnog rasizma.” Prema tome, ono što Mahmutćehajić suprotstavlja konceptu koji naziva “Andrićevstvo”, i koje dodatno opisuje kao protivnika “etike sjećanja” (šta god to da bilo) a zatim i kombinacijom nacizma i komunizma i čime sve ne, nije ništa drugo nego islamizam u nekoj isfantaziranoj specifičnoj bosanskoj formi. Da li i jedno i drugo postoji, biće tema naše rasprave.

(U sljedećem nastavku: Da li je dokazivo da je Andrić smišljeno izopačavao bosansku istoriju, ne bi li je, kao takvu stavio u službu savremenih nacionalističkih ideologija odstranjivanja “drugoga” i da li je, s druge strane, ikada postojala Bosna temeljena na “svetoj zbilji”?)

Dnevnik.ba

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer