Onakav veličanstveni, ali ipak udvornički pa i groteskni doček kakav je u Srbiji imao ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu ne priređuju više ni u ruskim provincijskim gubernijama, možda bi tek Ramzan Kadirov u Čečeniji priredio takav pir ili Kim Jon-un u Pjongjangu, kao onomad njegov djed drugu Titu.No, Tito je Tito. Za Beograd, za Beograd, s firmom Putin, s firmom Putin! No, teško je da se više igdje tako ugošćava nekog stranog državnika. I relevantni ruski mediji, poput Komersanta, i u naslov stavljaju kako je Vučić “snishodljivo i svjesno pristao na ulogu Putinove sjene” te da “srećom oko hrama svetog Save nije bilo toliko ljudi” koje su, piše list, “kako smo čuli dovozili svim raspoloživim autobusima kojima raspolaže Srbija”, piše Jutarnji list.
Ismijavali su njegov ruski i “zamalo suze na dodjeli ordena Aleksandra Nevskog” te da je Putin (inače po svom običaju kasnio je gotovo dva sata) došao “samo zato jer je obećao da će doći”. Neće biti baš tako. Nije naravno samo došao zbog “obećanja da će mi doći” , jer i Putinu, koji malo putuje Europom ( skoči tu i tamo do Mađarske i Turske), zbog izolacije kojom je izložen, svaki ovakav izlet, pa i u Srbiju, dobro dođe da pokaže svoju prisutnost, a pogotovo kada doživi ovakav fascinantan doček u zemlji kojoj je članstvo u EU (barem deklarativno) strateški prioritet te u regiji koja je ionako rovita, nestabilna, i u kojoj Rusija ima određene(nemale) interese, ako ništa drugo, a ono da Zapadu oteža ovdje položaj i zakuha namjeravano proširenje NATO-a i neizvjesno proširenje EU-a.
Važan saveznik
Srbija im je važan saveznik (možda, uz Milorada Dodika, jedini pravi u Europi). Do sada su se Putin i Vučić susreli 14 puta (10 puta u Rusiji). Dakle, bez obzira na određeni ironičan ton u neovisnim ruskim medijima, Putin ima svojih razloga da bude zadovoljan baš ovakvim prijemom. I prema Europi i za pokazati se ruskoj javnosti. No, zašto je Aleksandru Vučiću (i Srbiji) trebala takva kičasta glamurozna predstava? Vašar taštine. Možemo reći, da je Vučić balkanski skorojević te političar ograničenog kalibra pa mu treba i takvo vazalsko iskazivanje časti velikom i moćnom stranom caru koji mu je uzor i od kojeg očajnički želi pomoć.
Putin je predstavljen kao kakav Marvelov superheroj (Captain Russia) ili, znate ono, kada slabo razvijene, a bogate nogometne zemlje preskupo plate gostovanje Brazila ili Barcelone i još im suze radosnice teku niz obraze dok im ovi bespoštedno pune mrežu. No, to je Vučićeva stvar, ali sigurno da ovakav doček, baš u ovo vrijeme, nije napravljen samo zbog Putina, već dobrim dijelom zbog samog Vučića za njegove unutarnje, ali i vanjske potrebe te osobnog obračuna s onima kojima ga je već dosta u Srbiji.
Putin je stigao kako bi pružio podršku Vučiću i zapravo ga osnažio u ovom, za njega, delikatnom trenutku – oporbeni prosvjedi (doduše amalgam od lijeva do desna koji će teško nešto zajednički napraviti na izborima) i problemi s konačnim priznanjem gubitka Kosova, a pred vjerojatne prijevremene izbore u sljedećih mjesec dva-tri. Naime, kako je napisao već spomenuti Komersant – pozicija Putina u Srbiji je neupitna, što se, pak za poziciju Aleksandra Vučića ne može samo tako reći.
Prosvjedi na ulicama
Vučić se već tjednima suočava s ne baš zanemarivim prosvjedima na ulicama Beograda, pa je iskoristio da se iza leđa Putina obračuna s njima i pokaže da on može skupiti puno više “svojih ljudi”, po onoj već isprobanoj autobusnoj HDZ-ovskoj praksi na koju smo i mi ovdje navikli. Pa, neka se zamisle.
Doduše, ruski mediji navode kako su srpski domaćini priupitali Putina da se pred svetim Savom obrati okupljenom razdraganom mnoštvu, na što je on lakonski uzvratio da to “nije predviđeno protokolom”. Vučić titra na strunama srpske opijenosti Rusijom i Putinom. A otkuda to? Zašto danas Srbi dio svoje nacionalne svijesti predaju Putinu i Rusiji? Suvremeni postjugoslavenski srpski nacionalizam, kao fenomen, postao je tek (europski) ogranak ruskog nacionalizma, izrastao, da parafraziramo srpskog povjesničara Milivoja Bešlina, na frustracijama (nepriznatih) ratnih poraza i političkih ciljeva i nacionalnih (nacionalističkih) programa u 90-ima te gubitka Kosova.
Naime, srpski nacionalisti smatraju da nacionalističkom mimikrijom daju privid da su i oni još uvijek jaki i moćni, te da takvom prilagodbom mogu ponovno pokušati ostvariti sve one ciljeve i programe koje su svojevremeno postavili i srećom izgubili, te da mogu prijetiti Zapadu i balkanskim komšijama po onoj “doći će moj veliki brat pa ćete vidjeti” jer im je po njima nanesena nepravda, (pa čak ih i bombardirali, kako misle, bez ikakvog razloga i potrebe).
Mahanje ‘ruskom kartom’
Smisao fascinacije i opčinjenost Putinom upravo proizlazi iz te frustracije ali i pokazuje, makar i podsvjesno, pod jedan – nemoć srbijanske današnje politike (ili političke elite) da se suoči s problemima koje ima i koje je takva politika prouzročila (nisu jedini na Balkanu, imamo to i mi tu doma) nego jedino što može je mahati “ruskom kartom” (a da se ne zna baš koliko Rusija to želi, dokle to želi i što hoće za uzvrat), a pod dva – što je zapravo zabrinjavajuće, – da uz pomoć Rusa i Putina, žele pokušati revitalizirati, “makar u snovima” kako kaže pjesma, stari propali memorandumski planovi.
Putin se pak uvjerio u srpsku lojalnost, koja mu u treba da bi pokazao kako Rusija još uvijek u ovoj regiji ima jako uporište, i u trenutku kada mu na Balkanu stvari ne idu kako bi htio – Crna Gora mu je prebjegla u NATO, sada mu to čini i (Sjeverna) Makedonija, a BiH, barem onaj drugi njen dio, iskazuje želju z NATO-om.
No, ovakav doček Putina i za Bruxelles je bio neugodno iznenađenje, pogotovo zbog Vučićevog zaklinjanja u svoj europski put. No, i tu možemo uočiti dva pristupa – to je s jedne strane poruka EU-u “mi imamo alternativu, ako nas vi nećete i tjerate da se izjasnimo kako smo izgubili Kosovo” ali i Rusima – rješavajte Kosovo kako znate jer “mi odosmo u protivnom u tabor neprijatelja”, ali i neka treća varijanta, ona balkanska – da Vučić u slučaju da ni Putin ništa ne napravi, može reći “Evo, pokušao sam sve oko Kosova, a ni Rusija tu nije mogla ništa, pa kako ću ja”.
Vučić se zanio
Zato je zanimljivo da se Vučić svim silama trudi da iz pregovaračkog procesa oko Kosova “izbaci” Bruxelles, a za stol dovede Ruse i Amerikance, s kojima misli da bi mogao nešto ostvariti. Makar podjelu!? Pitanje je samo kako će na to reagirati u EU-u, gdje ionako, poneki znaju reći, da se sa Srbijom ne žuri jer “što će nam još jedna proruska zemlja u EU, dosta su nam Salvini i Orban”.
Tako je i ruski Komersant uočio jednu zanimljivu Vučićevu opasku. Naime, govoreći o plinovodu Turski tok, Vučić se zanio i kazao kako Srbija želi dobivati plin iz Bugarske (koja je prva na trasi), a ne više iz Ukrajine. Čak je i ruski izvjestitelj kazao kako mu se učinilo kao da ” Vučić želi da ga još iste večeri šutnu iz EU-a”, a i sam Putin je, na to, imao potrebu reći kako Rusija želi svoj plin distribuirati i preko Sjevernog i Turskog toka, ali i kroz Ukrajinu.
Osim toga, Vučić je ponovno uvjeravao Putina da neće u NATO. (Kao podsjetnik da ni jedna zemlja istočne Europe nije ušla u EU, a da prethodno nije postala članicom NATO-a). Srbijanski mediji hvale se ruskim naoružanjem i srpskom vojnom nadmoći u regiji, (nedavno poklonjeni i za srpske novce remontirani MIG-ovi pratili su Putinov predsjednički Iljušin od mađarske granice do aerodroma Nikola Tesla na Surčinu) ali Srbija je u okruženju NATO članica (osim BiH) te Kosova koji je zapravo pridruženi član bez iskaznice. No, ta militarizacija Srbije nije baš jasna jer nema odgovora zašto i protiv koga se Srbija to naoružava. Što je cilj toga? Tko joj prijeti ili s kim bi to ona eventualno ratovala?
Zatvorena vrata Fiatu
I na kraju, Putin je uvalio Srbiji Turski tok vrijedan na njenom području 1,4 milijarde dolara, a nije dozvolio da se srpski Fiat prodaje na ruskom tržištu, ali bome nije dobio ni status kakav uživa NATO u Srbiji za svoju vojnu bazu u Nišu. Mada je Srbiju još više vezao uz svoj gat.
Posjet Putina svakako je važan događaj za Srbiju, odnosno Vučića, ali on je valjda svjestan kako je sve to primljeno u Rusiji, ali i Bruxellesu te naravno kako će, na kraju to ipak srbijanska javnost prihvatiti i shvatiti.