Rušenje zastave Herceg-Bosne je, paradoksalno, znak postojanja Herceg-Bosne

U ponedjeljak su se stanovnici Vareša, grada koji se smatra simbolom multietničke Bosne pune suživota i tolerancije, probudili uz vijest o sitnom incidentu.

Naime, srušena je zastava. Hrabri vitezovi tame, oni koji se zaklinju u suživot u Varešu, Bosni, Bosni i Hercegovini, u kasnim noćnim satima srušili su jarbol sa zastavom koja je dio identiteta „anamo onih uzepeovaca“ koji bi da dijele Bosnu. I Vareš – valjda.

Zastava se nalazila u dvorištu koje je u vlasništvu Crkve, a ne općine ili države.

Ako na trenutak zaboravimo i Hrvate i Vareš i zastavu i Bošnjake, ovaj događaj možemo matematički izrazit:

osoba x ušla je bez dozvole u posjed osobe y i uništila imovinu osobi y jer se ta imovina ne sviđa osobi x.
Ako se ovaj događaj ne istraži i ako se osoba x ne kazni postavlja se logično pitanje što je novi meritum.
Ako su ovo normalne pojave, može li sutra neki Farik Muhić ući u dvorište hrvatskoj obitelji u Varešu i uništiti automobil jer mu se ne sviđa dizajn ili zapaliti kuću jer mu ne odgovara boja fasade?
Odgovor je vrlo jednostavan – može.

Prema popisu stanovništva iz 2013. godine broj Hrvata u Varešu je 2820, međutim danas ih u ovoj općini sigurno nema više od 2000.

Tako da danas preostali Hrvati ove male općine proživljavaju sudbinu njihovih sunarodnjaka u Bugojnu, Zenici i Konjicu, a to znači da su prešli iz relativne manjine u apsolutnu i time se stvorio prostor da im njihovi su(gradžani) nametnu svoja pravila lijepog ponašanja i suživota te poznati proces asimilacije može započeti.

Ipak, rušenjem zastave kao državnog neprijatelja, na površinu je isplivala činjenica koju mnogi ne žele, ili ne smiju izreći, a to je da Herceg-Bosna i dalje postoji.

Možda nema svoj ustav, sabor i jasne granice, ali u glavama hrvatskog (i nehrvatskog) naroda ona je postojana.

Lako je vitezovima tame srušiti zastavu Herceg-Bosne u Varešu gdje su Hrvati ostali u tragovima i koji je geografski odvojen od matice (središnje Bosne i zapadne Hercegovine), ali možete li zamisliti da to isto urade u središtu Žepča, Viteza, Livna, Širokog Brijega ili Čapljine?

Dakle prostori gdje su Hrvati opstali, gdje su demografski, gospodarski i politički nadmoćniji, neće imati problema s rušenjem zastave, križeva, jezika, škole i sličnih odrednica koje čine njihov identitet.

Obaveza je, zato, Hrvata iz takvih krajeva da budu podrška svojim sunarodnjacima koji žive u sredinama u kojima su im ugrožena osnovna ljudska prava. Vareš je, trenutačno, jedna od takvih sredina. Ali, ničija nije do zore sijala…