Published On: Uto, ožu. 19th, 2019

RUŠENJE BOŠNJAČKE KULE OD KARATA Zašto medijsko Sarajevo šuti o logorima bošnjačke ARBiH za Hrvate Bugojna?

Hrvati su se davno suočili sa zločinima koji su počinjeni u njihovo ime. Hrvati ne kriju ni Dretelj ni Heliodrom ni Stupni Do ni Ahmiće ni Vrbanju. Hrvati se stide zločina koji su počinjeni pod zastavom hrvatskoga naroda u BiH i pod zastavom HVO-a. I nalogodavci i izvršitelji tih zločina su procesuirani i čame u zatvorima.

Na današnji dan prije 25 godina zatvoren je koncentracijski logor Stadion Iskra u Bugojnu u kojem je bošnjačka Armija BiH mučila i držala u zarobljeništvu bugojanske Hrvate. Na slobodu su tada izašla 294 ratna vojna zarobljenika. No, o tomu nećete danas ništa čitati u bošnjačkim medijima. Istovremeno, nalogodavci i izvršitelji ratnih zločina nad bugojanskim Hrvatima, poput Selme Cikotića i Dževada Mlaće, i danas su slobodni ljudi. Čak i ugledni članovi bošnjačke zajednice.

U sarajevskim medijima danas nećete čitati o zatvaranju koncentracijskog logora „Stadion Iskra“ koji je bošnjačka Armija BiH organizirala za bugojanske Hrvate. To mučilište kroz koje je prošlo preko 550 osoba za bošnjačku javnost ne postoji. Jer kako je moguće da „Allahova vojska“ koja je „branila Bosnu“ u nehumanim uvjetima drži na stotine zarobljenih vojnika HVO-a i hrvatskih civila? Zbog toga o tomu danas nećete čitati ništa u bošnjačkim medijima.

___________piše: Jurica Gudelj I Dnevnik.ba

Naime, ako bi bošnjačka javnost napravila iskorak u suočavanju s prošlošću, onda bi se pokazalo kako je Armija BiH i pripadajući joj mudžahedini tijekom rata počinila na stotine neljudskih zločina protiv nevinih civila i zarobljenih vojnika; kako ubijanja nisu bila pošteđena ni djeca; kako je srušila na stotine katoličkih crkava i kapelica; kako je uništila stotine grobalja (jer ni mrtvi nisu smjeli imati mira); kako je uništeno, zapaljeno i opljačkano na stotine tisuća hrvatskih kuća, stanova i gospodarskih objekata; kako je nakon rata povratak sustavno onemogućavan, što traje i danas; kako su i nalogodavci i izvršitelji ratnih zločina danas često ugledni članovi bošnjačke zajednice u BiH, a brojni obnašaju čak i značajne dužnosti u tijelima vlasti na svim razinama…

Isto tako, pokazalo bi se da se od rata do danas sve Hrvate koji traže na ravnopravan život u BiH zapravo naziva „ustašama“ i kao takvima ih se označava legitimnom metom za (neki budući) odstrel.

Srušila bi se tada bošnjačka politička kula od karata, ne bi se više moglo govoriti o „dvostrukoj agresiji“, a poljuljala bi se i tako ljubljena bošnjačka uloga žrtve. Ne bi se više moglo jahati na priči da su Bošnjaci isključive žrtve a Srbi i Hrvati isključivi „agresori“. Uvijek i u svakoj situaciji.

Na današnji dan 19. ožujka 1994. godine 294 hrvatska logoraša oslobođena su iz koncentracijskog logora Stadion Iskra u Bugojnu. Ukupno je preko 550 osoba hrvatske nacionalnosti prošlo torture i mučenja u ovom logoru, koji se počesto u bošnjačkoj javnosti naziva „sabirnim centrom“.

I dan-danas se traga za 19 nestalih bugojanskih Hrvata koji su odvedeni u nepoznatom pravcu. Napomenimo i da je riječ o registriranim ratnim vojnim zarobljenicima, redom uglednim bugojanskim Hrvatima, kojima se ni danas ne zna mjesto na kojem su ukopani. Sve potrebne informacije o njihovoj sudbini imaju Dževad Mlaćo i Selmo Cikotić, perjanice srednjobosanske SDA. Ali Tužiteljstvo BiH nema interesa istraživati ove zločine. Važno je čuvati mir u bošnjačkoj kući…

Svjedočanstva onih koji su prošli kroz bugojanske kazamate (jer osim logora Stadion u Bugojnu je postojao čitav niz drugih logora) sliče kao jaje jajetu.

Nakon pada Bugojna krajem srpnja 1993. godine, grad je pješice napustilo nešto manje od 15.000 civila Hrvata, izvukla se i većina bojovnika HVO-a, ali značaj broj njih je zarobljen i zatvoren u koncentracijske logore fašističkoga tipa. Većina zarobljenih nalazila se za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba u samom gradu Bugojno, i zbog brojčane nadmoći bošnjačke Armije BiH jednostavno nisu imali nikakvih šansi izvući se. Stoga je razumljivo da su pali u bošnjačko ropstvo.

Ono što nije razumljivo su strašne torture kroz koje su prošli. Sve i jedan zarobljeni Hrvat bio je izložen fizičkom i psihičkom teroru: batinanje (u nekoliko slučajeva doslovno do smrti) je bilo uobičajena pojava, kao i tjeranje zarobljenika da se međusobno tuku, bilo je tu lažnih strijeljanja, trganja krunica (uz obavezno novo batinanje) a posebna je priča „političko“ ispiranje mozga…

Ipak, jedna stvar koja je zajednička apsolutno svim zarobljenicima, bilo vojnicima bilo civilima, jest činjenica da su ih Bošnjaci, i vojnici i civili, nazivali „ustašama“.

Taj fenomen nazivanja Hrvata „ustašama“ nije nestao do danas. I dan-danas u dijelu bošnjačke javnosti sve one koji se bore za političku jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH, odnosno za BiH kao državu u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda i svih ostalih građana, redovito se označava sljedbenicima fašističke ideologije.

A kad se nekoga uspješno etiketira kao „ustašu“, dakle kao sljedbenika fašističke ideologije, onda je sasvim legitimno etiketiranog ubiti, njegovu imovinu opljačkati i spaliti, obitelj mu protjerati i zauvijek onemogućiti povratak, njegove bogomolje spaliti ili devastirati a politička prava u potpunosti ukinuti. Tomu smo svjedočili u ratu, kao i nakon rata, a tomu, nažalost, svjedočimo i danas.

Hrvati su se davno suočili sa zločinima koji su počinjeni u njihovo ime. Hrvati ne kriju ni Dretelj ni Heliodrom ni Stupni Do ni Ahmiće ni Vrbanju. Hrvati se stide zločina koji su počinjeni pod zastavom hrvatskoga naroda u BiH i pod zastavom HVO-a. I nalogodavci i izvršitelji tih zločina su procesuirani i čame u zatvorima.

No, još uvijek se čeka da se u bošnjačkoj javnosti krene govoriti o koncentracijskim logorima za Hrvate koje je bošnjačka Armija BiH imala diljem zemlje. I dalje se čeka da se procesuiraju odgovorni za zločine nad Hrvatima Bugojna, Travnika, Novog Travnika, Viteza, Zenice, Konjica, Jablanice, Mostara, Žepča, Maglaja, Kaknja, Zavidovića, Vareša, Olova, Busovače, Fojnice, Sarajeva…

Hrvatski stradalnici (ne samo) Bugojna i dalje traže pravdu.

No, pravde nema. A kako će je i biti ako je jedan Selmo Cikotić bio ministar obrane BiH, jedan Dževad Mlaćo i danas šeta Bugojnom i smije se svojim žrtvama. Jer SDA nagrađuje sve one koji su zaslužni za izgradnju „multietničke BiH pod bošnjačko-muslimanskom dominacijom“. Mlaću i Cikotića su definitivno nagradili. Kao i čitav niz drugih nalogodavaca i izvršitelja ratnih zločina.

Ono što tješi bugojanske Hrvate je činjenica da nema laži dovoljno velike da prikrije zla koja je bošnjačka Armija BiH nanijela Hrvatima. Istina će kad-tad izaći na vidjelo.

Koncentracijski logori ne mogu se vječno prikrivati, kao ni uništene kuće, bogomolje a naposljetku i životi.

Kršćanski je praštati, te treba oprostiti onima koji su zlo nanosili. Mlaćo i slični trebaju živjeti sa zlom koje su počinili.

Onima koji su preživjeli bugojanske kazamate i koji su na današnji dan prije 25 godina izašli na slobodu ovim putem čestitamo njihov drugi rođendan.

Samo Vi znate kroz što ste prošli.