Published On: Pon, svi 25th, 2015

RODNI STEREOTIPI Mediji potiču preranu seksualizaciju djevojčica

Medijska slika koja se sa svih strana nameće posvuda je ista – žena i djevojka prvenstveno mora biti seksi da bi imala vrijednost, što izuzetno šteti izgradnji identiteta i vlastitom doživljaju kod mladih djevojaka, upozoravaju psiholozi

Č itanje i pisanje temelji su modernog društva. Stoga je švedska vlada jasno postavila čitanje kao prvi korak u procesu eliminacije osnovnih problema demokracije poput diskriminacije, manjka suosjećanja, predrasuda i stereotipa, istaknuo prilikom otvorenja Zagreb Book Festivala (ZBF) veleposlanik Švedske Lars Schmidt .
Budući da je uz popularizaciju književnosti cilj ZBF-a i poticanje čitanja, pogotovo kod onih najmlađih, ovaj je sedmodnevni festival prepoznavši odgojnu moć književnosti posvetio mališanima desetak dječjih radionica s nizom zanimljivih gostiju.
Jedna od gošći bila je i psihologinja Jasna Belamarić , članica Sekcije za psihologiju seksualnosti i roda Hrvatskog psihološkog društva. Ona je u radionici »Rod(i)ne uloge« s desetogodišnjacima – kroz avanture njihove omiljene junakinje Pipi Duge Čarape, ali i druge primjere iz književnosti razgovarala o rodnoj ravnopravnosti.
Jesu li djevojčice uvijek samo ljupke ružičaste princeze, a dječaci hrabri junaci koji ih spašavaju? Može li drugačije? Kako da budemo onakvi kakvi jesmo, svoji i svoje, umjesto da nas drugi oblikuju i guraju u pretijesne cipele? Neka su to od brojnih pitanja postavljenih na ovoj kreativnoj radionici čiji je cilj djecu senzibilizirati za stereotipe, bilo da su oni na štetu njihovog roda, bilo suprotnog, potaknuti ih na uzajamno uvažavanje, na kritičko promišljanje o svijetu u svjetlu rodnih stereotipa i konačno motivirati ih na razvoj ličnosti i interesa u skladu s vlastitim karakteristikama, ne ružičastim ili plavim kalupima koje im okolina nastoji nametnuti.
– S jedne strane su vidljivi pomaci k ravnopravnosti spolova, osobito među mlađim generacijama – danas više muškaraca ravnopravno sudjeluje u brizi o djeci, što je još u generaciji naših roditelja bilo nezamislivo, žene su pak osvojile više utjecaja u svijetu rada i javnom prostoru. S time se i očekivanja od djevojčica i dječaka počinju mijenjati. No istovremeno svjedočimo i suprotnom trendu. Izraženi povratak tradicionalnim vrijednostima kod dijela društva ima svoje posljedice i u načinu na koji se doživljava »pravu prirodu« žene i muškarca, pa onda i dječaka i djevojčica, dijagnosticira »rodno« stanje u društvu Belamarić dolazeći tako do rastućeg problema koji uvelike generiraju mediji, odnosno oglašivačka mašinerija kroz razne medijske platforme.

LUTKA DJEČAKU, AUTO DJEVOJČICI
Psihologinja Jasna Belamarić ističe važnost konstantnog osvještavanja rodnih sterotipa – kojima smo na vidljive i nevidljive načine okruženi – kako sebi, tako i djeci i ljudima koji odgajaju našu djecu. Potrebno je neprestano razgovarati o tome i neumorno objašnjavati. Također djecu treba što manje izlagati sadržajima koji su prepuni stereotipa (primjerice, Bratz i Winx crtići) i uopće, ne treba nuditi djeci sadržaje, pretpostavljajući umjesto njih što bi ih trebalo zanimati. Dobro je, savjetuje ona, ponuditi djetetu igračku suprotnu od stereotipa, tek toliko da mu nudimo izbor, jer će se ionako se cijelo društvo (od vrtića nadalje) potruditi da ga ugura u ružičasti ili plavi kalup.
Valja, nadalje, koji put namjerno promijeniti spol stereotipnim likovima iz slikovnice ili to s djetetom komentirati te nabaviti slikovnice i filmove koji nisu stereotipni i koji su rodno neutralni, odnosno da likovi sadrže širok spektar osobina neovisno o spolu. I ne uzrujavajte se ako vaš mali sin oblači žensku odjeću ili želi lutku. Kupite mu je, savjetuje nas psihologinja, baš kao što treba dopustiti djevojčici da igra nogomet ili da vozi autiće i bagere ako to želi. To samo može doprinijeti samopouzdanju i bogatstvu ličnosti.

Imitacija svijeta odraslih

Riječ je o pojavi seksualizacije djece, ponajviše djevojčica, čije su štetne posljedice dalekosežne.
– Način na koji se prikazuju žene i djevojke u medijima je naglašeno seksualiziraniji nego ranijih desetljeća. Medijska slika koja se sa svih strana nameće posvuda je ista – žena i djevojka prvenstveno mora biti seksi da bi imala vrijednost, što izuzetno šteti izgradnji identiteta i vlastitom doživljaju kod mladih djevojaka. Posebno je to vidljivo kod malenih djevojčica koje, što je normalno, žele imitirati svijet odraslih žena, pa tako preuzimaju neka seksualizirana ponašanja. Danas je prepoznato da prerana seksualizacija donosi štetu dječjem razvoju, kao djevojčica, tako i dječaka, koji rano usvajaju stav prisutan u društvu da se djevojke procjenjuje po izgledu i da ih se tretira kao objekte.
Belamarić ukazuje i na zanimljivu činjenicu da je muški stereotip otporniji je na promjene, te da je vrijednost djevojčica, žena i ženske kulture smatra se i dalje inferiornim.
– Danas je već prihvaćeno da žene mogu obavljati »muška« zanimanja i pokazivati »muške« karakteristike (snaga, odlučnost, inteligencija, ambicija), te da se i djevojčice »smiju« igrati »muškim« igračkama i na to se čak u nekim krugovima gleda sa simpatijom (»ma ona ti je pravi dečko!« reći će roditelj ponosno), istovremeno se na muškarce koji krše norme gleda podrugljivo (ženskast je, papučar, nije to »pravo muško«), a dječacima se ni blizu ne tolerira toliki ulazak u ženski svijet igračaka i boja kao što je to obrnuto slučaj. Taj prezir prema ženskoj kulturi i sami su dječaci rano upili iz svog okruženja, pa ćete tako vrlo teško naći dječaka koji je spreman uzeti barbiku u ruke, a o »ženskim« igračkama i rozoj boji govore s prezirom. Djevojčica koje se igraju sa spidermanom i gormitima ima daleko više i zanimljivo je da to ni okolina ni same djevojčice ne smatraju ni blizu toliko problematičnim, ukazuje Belamarić dodajući da podjela postoji samo u glavama odraslih te da ne postoje ženske i muške igračke.
Veliku ulogu u stvaranju i potenciranju te umjetne podjele igra i industrija igračaka, jer svakako je bolje prodati i ružičastu i plavu loptu ili bicikl. A stvarajući veliku ponudu uz snažan marketing, oni stvaraju i potražnju. No kako svako tržište treba imati regulatore i korektive, tako bi i tržište igračaka trebali budno nadzirati roditelji-potrošači. Naša sugovornica navodi zanimljive primjere takvih intervencija.
– Zbog pritiska potrošača počeo se mijenjati i sadržaj planetarno popularnih Lego friends kolekcija za djevojčice. Kad su roditelji digli glas (a pridružile su se i djevojčice žaleći se da ženski likovi u Legu nemaju prilike za pustolovine već samo leže kraj bazena, piju koktele i brinu o životinjama), tvornica je reagirala i ponudila širi raspon zanimanja kao uzora za djevojčice. Idući je primjer još indikativniji, u Velikoj Britaniji jedna je tvrtka lansirala igračku »striptiz-štangu« za djevojčice, srećom povučena je s tržišta nakon što je zasuta protestima roditelja, navodi psihologinja.
Belamarić je 2010. godine s kolegicama Ozanom Ramljak i Majom Kolega napisala studiju »Rodna perspektiva u dječjoj literaturi« u kojoj su analizirale svijet slikovnica i dječjih knjiga kao prijenosnika kulture i stereotipa podastrijevši tako niz primjera ženskih junakinja s kojima se identificiraju djevojčice. U dominantnoj galeriji prelijepih princeza i zanosnih kraljevni lomna struka, tu su i neki svijetlu primjeri poput slikovnice Roberta Munscha »Paper Bag Princess« koja je odličan primjer izvrtanja stereotipa, kao i rodno neutralni »Čarozapisi« Nataše Govedić, Ive Nerine Sibila i Manuele Zlatar.
– Na radionici sam djeci pokazivala i primjere iz slikovice Đurđe Knežević »Mara i tata« u kojoj otac vješa rublje, kuha kćeri doručak što djeci razbija uvriježene sterotipe da majke redom kuhaju ručak i brinu se za djecu, a očevi rade i zarađuju.

TANGE ZA SEDMOGODIŠNJAKINJE
U izvještaju APA-ine (American Psychological Association) radne skupine zadužene za problem seksualizacije djevojčica navode se brojni primjeri koji utječu na preranu seksualizaciju djevojčica. Na policama s igračkama mogu se naći lutke koje nose kožnate mini suknje, visoke čizme s potpeticama. Odjevna industrija također ne zaostaje, pa tako nude sedmogodišnjakinjama tange, a nešto kasnije i push-up grudnjake. U dječjem svijetu natjecanja ljepote petogodišnjakinje nose lažne trepavice, pa i zube ako treba, potpuno su našminkane i uredno se potiču se na koketno ponašanje.

Slika stvarnosti

Marija Mihaela Perković , članica RODE, koja je na ZBF-u održala zanimljive radionice »Kako odabrati pravu knjigu« i »Pričam ti priču« također ističe važnost pričanja priče i čitanja dječje literature pri izgradnji zdrave, kreativne i tolerantne osobe.
– Kao i kod gledanja filmova, dok čitamo djeci, trebamo s njima o pročitanom i pogledanom razgovarati. Uspoređivanjem i tumačenjem onoga što je napisano i viđeno u odnosu na stvarnost, možemo poučavati toleranciji i prihvaćanju različitosti. Na taj način svaka knjiga koju želimo podijeliti sa svojim djetetom postaje ne samo primjerena, već i odlična prilika za učenje o raznolikosti svijeta u kojem obitelj mogu biti i baka i djed, i samo otac i kćer, djevojčice mogu biti inženjeri, a dječaci odgajatelji u vrtiću. Danas živimo u fantastičnom i složenom svijetu. Roditeljska je dužnost odgojiti dijete koje se umije snaći u tom svijetu te spremno, bez vrijeđanja i omalovažavanja prihvatiti vrijednosti koje su drugačije od onih koje je imalo priliku doživjeti kod kuće. Književnost stoga ne smije prenositi rodne stereotipe – samo muškarci su liječnici ili piloti, jedino mame kuhaju, djevojčice moraju biti fine i pristojne, a dječaci odvažni avanturisti dok se obitelj sastoji isključivo od majke, oca i djeteta, ukazuje Perković na pogubne slike na raznim platformama dostupnim djeci te navodi jedan neočekivani primjer ljubavi i fascinacije petogodišnjaka prema imaginarnom ruralnom svijetu iz sredine prošloga stoljeća.
– Pisci nas sve fasciniraju svojim drugačijim i neobičnim svjetovima, samo što djeca to intenzivnije proživljavaju od odraslih koji znaju zaboraviti koliko je svijet nekad bio nov. Drugačiji svijet ne mora nužno značiti neki fantastični – i to ljudi nekako smetnu s uma pri odrastanju. Djeca, primjerice, obožavaju Pettsona i Findusa, junake slikovnica švedskog pisca Svena Nordqvista, upravo zato jer im nudi sliku stvarnosti koja je drugačija od njihove. Koliko petogodišnjaka u Hrvatskoj ima djeda na selu koji živi s mačkom? Koliko ih ima toalet i alatnicu izvan kuće? Koliko ima obitelji koja drži kokoši i ima bika? Odraslima dječja velika ljubav prema Pettsonu i Findusu zna biti iznenađujuća. Čudi ih da su klinci ludi za slikovnicama o starčiću i mački pored svih serija, crtića i knjiga u kojima su glavni likovi djeca, no to je tako, potvrđuje i iz svog primjera Perković i demantira tako još jedan streotip.

14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Vidder sve komentare