Published On: Čet, srp 2nd, 2015

Rješenje? Žestokim govorom mržnje i hegemonijom protiv Hrvata u BiH

ivan-pepićPolitička scena u Bosni i Hercegovini ovih dana je zagrijana. Nakon što je vlasnik portala Poskok.info Ivan Šušnjar izabran od Predsjedništva BiH na mjesto generalnog konzula u SAD-u mnogi pokušavaju da ga zaustave. Najradikalniji primjer dolazi od najradikalnije lijeve hegemonističke stranke u Europi: Demokratske fronte. Spomenuta stranka na čijem se čelu nalazi Željko Komšić nastala je njegovim odlaskom iz SDP BiH. Iz iste stranke u Demokratsku frontu transfer je napravio i dr. Emir Suljagić.

Djelovanje Demokratske fronte svodi se uglavnom na sprječavanje djelovanja vlasti, izmjenama dnevnog reda i iznenadnim podmetanjima točaka dnevnog reda par minuta prije sjednica vlade. Takvu igru prihvaća većina njihovih ministara zbog čega Federacija BiH devet mjeseci od izbora, osim perioda od par tjedana, nema vladu. Kad bi se neupućenima opisalo djelovanje te stranke, vjerojatno bi prva paralela bili Podemos, Syriza, Radnička fronta… Uglavnom se radi o stranci koju možemo smjestiti na krajnjoj ljevici. A to znači da je u BiH Syriza na vlasti došla prije Syrize u Grčkoj. Ono što ipak ne uspijeva nijednoj stranci ljevice u Europi jest ekskluzivistička i hegemonijska retorika pojedinih političara Demokratske fronte, posebno protiv ideje konstitutivnih naroda.

_______piše: Ivan Pepić l blog.vecernji.hr

Hegemonijska retorika ne uspijeva ni u Hrvatskoj, gdje umjerena i krajnja ljevica njeguju ideju prihvaćanja manjina i različitosti, a dovođenje u pitanje statusa nacionalnih manjina svaki put dočekano je na nož. U Italiji koalicija socijalista, komunista i demokršćana 1946. godine ratificirala je sporazum s Austrijom o autonomiji Južnog Tirola zbog čega i danas taj dio Italije uživa široke političke i kulturne ovlasti, poput uporabe njemačkog jezika al pari s talijanskim. Ne znam treba li naglasiti da je talijanski ministar vanjskih poslova tad bio Pietro Nenni, čovjek koji je samo nekoliko godina kasnije primio i prihvatio nagradu Staljin za mir, sovjetsku verziju Nobelove nagrade. Nitko s ljevice tad nije, kao ni danas, kukao zašto se jednoj manjini daju tolike ovlasti.

Belgijska krajnja ljevica poznaje dvije komunističke stranke: Parti communiste Wallonie-Bruxelles Kommunistische Partij-Vlaanderen. Te stranke često i surađuju, ali nijednoj ne pada napamet negirati posebnosti koje su nastale zbog zajedničke belgijske povijesti. Niti se žele ujediniti u jednu zajedničku stranku. Nijedna ne optužuje pripadnike druge zajednice za nacionalizam ili etnocentrizam jer se članovi zajednice izjašnjavaju kao pripadnici različitog identitarnog sklopa. Znači li to da je bosanskohercegovačka Demokratska fronta naprednija, tolerantnija i pametnija jer želi ‘sve pod jednim krovom’? Ne, nego članovi Demokratske fronte uživaju u provođenju hegemonije, širenju lažnog patriotizma i nametanju faktora isključivosti – ako nisi za, onda si rasist.

U Švicarskoj članovi stranke Partito Comunista Ticinese nikad si neće dopustiti da prozovu ”fašistom ili rasističkim smećem” čitatelje, novinare ili urednike portala koji ukazuju na nepravdu koju doživljavaju stanovnici pojedinih kantona, kao na primjer onih ruralnih u središnjoj Švicarskoj ili na Alpama u Graubündenu jer ih vlasti Berna ne doživljavaju zbog malobrojnosti i ‘različitosti’.

Osim u zadnjih par godina u Europi krajnja ljevica potpuno je marginalizirana od proeuropske i antikomunističke umjerene ljevice. To je jednostavno natjeralo sve stranke krajnje ljevice da prihvate agendu koja će poštivati sve različitosti, manjine i konstitutivne zajednice koje žive u tim zemljama.

Zašto u Bosni i Hercegovini nije tako? Prvo, jer u BiH stranke ljevice – osobito Demokratska fronta – nemaju nikakve veze s europskom ljevicom. Najčešće se radi o skupinama ljudi koji prijelazom iz različitih stranaka i iz NGO-a napumpanih novcima američkih i europskih poreznih obveznika nastavljaju preživljavati namećući svoju osobnu agendu u ime ‘borbe protiv nacionalista’, ‘borbe za ljudska prava’, ‘borbe za zajednicu Bosanaca i Hercegovaca’ i slično. Taj prototip klasične elitističke balkanske gauche caviar ljevice ne želi čuti različita mišljenja te se oštro zalaže za unitarnu politiku. Primjer Demokratske fronte pokazuje kako se nacionalne različitosti, osim jedne zajedničke bosanskohercegovačke, ne toleriraju. To nema nikakve veze sa socijalnom pravdom, jednakošću i drugim pojmovima koje bi trebala širiti ljevica.

Drugo, Europa ne poznaje hegemonijsku logiku onako kako je živi najglasniji član Demokratske fronte i zamjenik ministrice obrane BiH, dr. Emir Suljagić, a kojeg podržavaju oni koji nakon što ih sponzor nahrani i napoji tjeraju iz dvorišta s „marš kući!“. Umjesto da kao u zrelim demokracijama njeguje različitosti i da se njima ponosi, dr. Emir Suljagić provodi radikalnu sekularnu agendu, kako kaže, političkog mu uzora Mustafe Kemala Ataturka. Jedan od prvih poteza koji je najavio kao ondašnji ministar nauke i obrazovanja Kantona Sarajeva bilo je ukidanje ocijenjivanja i vjerojatnog vjeronauka u školama. To je naišlo na otpor vjerske zajednice i stanovnika Sarajeva.

Ideja mogućeg ukidanja vjeronauka u gradu gdje se ogromna većina stanovnika izjašnjava kao vjernici može pasti na pamet samo onima koji žele trenirati Gramscijevu hegemoniju: provedba vlastite političke agende potlačivanjem i borbom protiv drugih skupina, bez obzira na postojeće različite stavove da bi se došlo do potpune kontrole vlasti i resursa. U takvom mentalitetnom sklopu ne postoji pojam konsenzus. Netko mora dominirati, makar i revolucijom, a dr. Suljagić čini sve da to budu on i radikali iz Demokratske fronte.

Miješanje radikalnog sekularizma i označavanja jednog naroda fašističkim uspjelo je Miloševićevim suradnicima 1990-ih i Putinovoj Moskvi, koja je sve stanovnike Ukrajine koji su stali protiv podjele zemlje označila kao naciste ili fašiste.

Očitim govorom mržnje koji ne priliči nijednom zdravom europskom političaru dr. Suljagić nastoji nametati svoju privatnu agendu gdje nitko nema pravo na različito mišljenje, posebno ne Hrvati čija se većina od preko 85% izjašnjava na izborima i u anketama za federalno uređenje BiH u kojoj će postojati istinita ravnopravnost svih. Rasist, fašist i ustaša je svatko tko zahtjeva drugačije političko uređenje Bosne i Hercegovine od onog kakvog želi dr. Emir Suljagić. On si može priuštiti govor mržnje, etiketiranje i pritisak na medije a da ga nitko ne sankcionira. Jer, eto, on je patriot koji brani Bosnu i Hercegovinu od zlih Hrvata, Srba i Bošnjaka koji imaju čvrsto usađenu logiku konstitutivnosti naroda.

O slobodi mišljenja da i ne govorimo. Demokratska fronta se pokazuje kao izrazito netolerantna stranka, a glavni medijski eksponent dr. Suljagić patentirao je govor mržnje kao nešto sasvim prihvatljivo. Nitko od nevladinih organizacija ili utjecajnijih ljudi iz društvenog života nije reagirao protiv laži, kleveta i govora mržnje u javnom prostoru. Naprotiv, svi su jedva čekali da se obračunaju s novinarima i vlasnikom Poskoka. Iako on s fašizmom nema veze, posebno znajući da je podržavao Ivu Josipovića i da nije sklon inicijativi o braku Željke Markić i slično.

Primjećuje li se možda da je zbog ratoborne retorike i retorike žrtve, korištenja NDH etikete i hegemonijsko-osvajačke retorike razlika između ljudi Slobodana Miloševića i ljudi Željka Komšića vrlo tanka?

14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare