Published On: Thu, Sep 17th, 2015

RJEŠENJE JE POSTOJALO: Zapad odbacio prijedlog za odlaskom Assada 2012.

Nobelovac Martti Ahtisaari otkriva kako su Zapadne sile ( SAD, Francuska i Britanija),  odbacio prijedlog za “elegantnim” odlaskom Assada 2012. i time uzrokovao najveću tragediju našeg doba.
 
Ratovi su strašni, a istine o njima često još i strašnije. Ratove i njihove posljedice dobro poznajemo, upravo ih promatramo dok gledamo kako se val izbjeglica iz ratom uništene Sirije kreće Europom tražeći spas od kaosa. No, o istinama znamo daleko manje jer su iste često “neugodne”.
Mnogima jednostavno nije prikladno pisati o istinama sirijskog rata, naročito ne danas i naročito ne onima koji već godinama sustavno rade da te istine negdje ne “isplivaju” vani. No, politika je fluidna pojava i upravo ta njena karakteristika izbaciti će istinu na površinu, po potrebi, tako je i danas.
Istina kojom ćemo se danas baviti zapravo je grozna, tužna i prije svega tragična. No, pošto je alternativa istini oduvijek bila neznanje, izbora nemamo i ne bismo ga po tom pitanju nikada ni smjeli imati.
Ono što nam predstojeća istina kazuje je otprilike ovo: 200,000 ljudi nije trebalo umrijeti. Ne govorimo ovdje o nekakvom utopističkom “rat je zlo”, već doslovno o stvarnom potezu – tih 200,000 ljudi zaista nije trebalo umrijeti. Naime, 2012. godine postojao je prijedlog, o kojem se tek danas javno progovorilo, o zaustavljanju rata u Siriji.
Prijedlog je bio vrlo jasan, kratak, trebao je biti prihvatljiv apsolutno svima. Da je bio implementiran ne bi bilo tih 200,000 mrtvih, ne bi bilo milijuna izbjeglica, ne bi bilo ni ISIL-a ni odrubljenih glava, uključujući i glavu našeg sugrađana Tomislava Salopeka, ne bi bilo širenja rata na Irak, drevni hramovi Palmire još bi stajali…
Da, u zimu 2012. se moglo, trebalo i moralo zaustaviti ovu tragediju u Siriji. Što je bilo u tom prijedlogu? Što je to moglo zaustaviti rat? Tko je dao prijedlog? Tko ga je odbio?
Rat je bio tek ušao u drugu godinu. Do tada je poginulo “samo” 7,500 ljudi – da, i to je tragično previše, ali u usporedbi s 220,000 koliko ih je poginulo do danas, ta brojka ne može se ni mjeriti s veličinom današnje tragedije koja lomi srce svih normalnih ljudi svijeta.
SAD i druge Zapadne sile, u prvom redu Francuske i Britanija, zajedno s pojedinim zemljama iz sirijskog okruženja (Turska, Katar, Saudijska Arabija) od proljeća 2011. podržavaju sirijske pobunjenike – medijski, financijski i oružano. Isti se bore protiv sirijske vlasti na čijem se čelu nalazi predsjednik Bashar al-Assad.
Pobunjenici su mahom, što umjereniji, što radikalniji, Islamisti. Zapad to zna, ali ne mari, uzima ih kao “svoje” i daje im sve potrebno za rat. Navedene zemlje iz sirijskog okruženja su ipak sve redom američki saveznici i stoga Washington u konačnici, očekujući pobjedu pobunjenika, očekuje i dolazak jedne nove, pro-Zapadne vlasti.
To što će ista biti islamistička nikoga previše ne zamara, pa i u Turskoj, Kataru i Saudijskoj Arabiji su na vlasti Islamisti i sve skupa jako dobro funkcionira po Zapad, zašto onda ne bi i u Siriji? Assad je pak sekularni predsjednik na čelu autoritarne države koja nije politički orijentirana prema Zapadu, već prema njihovim regionalnim i globalnim rivalima, odnosno prema Iranu, Rusiji i Kini.
Dodajmo pritom kako se Sirija nalazi na iznimno važnom geostrateškom prostoru u blizini glavnih energetskih resursa svijeta i to je već sasvim dovoljan razlog da Zapad, na čelu sa SAD-om, želi pod svaku cijenu pad Assada i dolazak Islamista na vlast u Siriji.
Taj “pod svaku cijenu” element zapadnjačke politike je nešto najgore što se moglo desiti i Siriji i regiji i svijetu jer to znači da neće biti kompromisa, neće biti dozvoljene polu-pobjede ili polu-porazi, ići će se na apsolutnu pobjedu, baš kao i te 2011. godine u Libiji kada je SAD zemlju bombardirao i bombardirao, danju i noću, sve dok njen predsjednik, također lider autoritarne države koja nije željela biti tuđa marioneta, Muammar Gaddafi, nije brutalno ubijen i to pred očima cijelog svijeta na video snimci.
Neki će reći… ma što neki, mnogi, da su za svu tragediju Sirije krivi oni koji inzistiraju na tome da Assad ostane na vlasti, odnosno oni koji odbijaju udovoljiti američkom prohtjevu. No, ni to nije točno kako sada otkrivamo.
Jedan od glavnih sirijskih saveznika, daleko najmoćniji, je Rusija i jasno je da Rusija odlučuje puno toga kada je riječ o ratu u Siriji. Baš kako SAD naoružava islamističke pobunjenike tako i Rusija naoružava sirijsku vojsku.
No, u veljači te 2012. Rusija je dala prijedlog u kojem se nudio odlazak Assada s vlasti. Drugim riječima, Rusija je nudila zaustavljanje rata. Dakako, ponuda je data iza kulisa, putem diplomatskih kanala, a ne u javnosti, jer Rusiji svakako nije u interesu da pred ostatkom svijeta, koji itekako odmjerava njenu snagu, napusti svog lojalnog saveznika, sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.
Assad jest postao simbol ovog rata koji daleko nadilazi sirijske i bliskoistočne granice, ali na kraju dana on je ipak samo čovjek, zamjenjiv čovjek i otprilike tako na njega gleda i Rusija.
Rusija je pristala na njegov odlazak, “elegantan” odlazak, što bi bio u konačnici ishod koji bi trebao sve usrećiti – i one koji žele njegov odlazak i one koji ne žele da taj odlazak završi video snimkom njegovog krvavog tijela kojeg kasape ekstremisti kao što se desilo u slučaju Libije.
Otkuda vijest da je Rusija bila spremna na takav scenarij? Jučer ju je potvrdio vrlo pouzdan izvor, dobitnik Nobelove nagrade za mir, bivši finski predsjednik Martti Ahtisaari koji će mnogima biti poznat i po djelovanju na ovim prostorima.
Naime, Ahtisaari je jučer “otvorio dušu” u razgovoru za britanski list The Guardian i otkrio neke od onih neugodnih istina o ratu u Siriji. Ispričao je kako je u veljači 2012. u New Yorku razgovarao nasamo s ruskim ambasadorom pri UN-u, Vitalijem Čurkinom koji mu je iznio prijedlog o kojem ovdje govorimo.
Bio je to kratak prijedlog, sa samo tri točke. Da se prestane naoružavati opozicija, da se pokrene mirovni dijalog između sirijskih vlasti i opozicije, i da se Assadu omogući “elegantan” silazak s vlasti. Kratko, jednostavno, učinkovito. Što znači “elegantan” silazak s vlasti? Stvar je jasna – potpiše se mirovni sporazum, formira se zajednička sirijska Vlada u kojoj bi sudjelovali i elementi sadašnje vlasti i elementi opozicije, a Assad bi tada sišao s vlasti kroz možda nekoliko mjeseci, vjerojatno na idućim izborima, a još je i vjerojatnije da bi i sam sišao s vlasti uz nekakvu prigodnu poruku u stilu “rat je završen, sačuvao sam cjelovitost Sirije i sada se povlačim”. Dakako, biti će onih koji će reći kako Assad ne bi tek tako lako sišao s vlasti, no sišao bi, da mu Moskva naredi sišao bi jer zna da ga Moskva i drži na životu.
No, Zapad je jednostavno odbio ruski prijedlog. Zašto? Ahtisaari ističe kako su SAD, Britanija i Francuska bile toliko uvjerene da Assad “samo što nije pao” da su odlučile pritiskati i dalje naoružavajući Islamiste.
Kasnije se ispostavilo da su im prognoze vrlo pogrešne. Ne samo da Assad nije pao već je sirijska vojska bila na korak da potpuno porazi pobunjenike. No, taman u trenutku kada je izgledalo da će sirijska vojska zauzeti i zadnja uporišta pobunjenika odjednom se “pojavio” ISIL – najveća teroristička organizacija u povijesti koja je iz dana u dan bujala usisavajući nove borce iz doslovno cijelog svijeta.
Jako je teško povjerovati da se ISIL tek tako pojavio u kritičnom trenutku, a ako nije nastao “sam od sebe”, onda je to dovoljna potvrda da živimo u jednom zaista ekstremno opasnom svijetu gdje su politike spremne i na nezamislivo brutalne poteze kako bi ostvarile svoje ciljeve.
Još uvijek nitko ne propitkuje nastanak ISIL-a, to je još uvijek tabu tema, ali jednog dana će i ta istina “isplivati”, baš kao i ovaj tajni prijedlog Rusije, a tada put neće voditi daleko od moćnih islamističkih režima u regiji kojima se danas na baš sve progledava kroz prste.
Sve u svemu, otkako se pojavio ISIL sirijski rat postao je još daleko brutalniji, a broj mrtvih je nezaustavljivao rastao. Taj ISIL danas kontrolira ogromne dijelove Sirije i susjednog Iraka.
ISIL je zapravo Frankenstein, stvoren od strane vrlo opasnih i genocidnih politika, ali sada je slobodan i opasnost je po svih pa stoga ne čudi da ga nastoje obuzdati i oni koji su se donedavno nadali kako će baš ova teroristička sila umarširati u Damask i lišiti sirijskog predsjednika glave.
No, sve ove strahote koje danima i godinama već gledamo mogle su ne postojati, moglo se sve zaustaviti još u veljači 2012. “Izgubili smo tu priliku”, rekao je Ahtisaari u razgovoru za The Guardian.
Opisujući svoj dolazak, 22. veljače 2012., u sjedište UN Vijeća Sigurnosti, Ahtisaari ističe: “Najintrigantniji susret je bio s Vitalijem Čurkinom jer ga poznajem. Ne slažemo se nužno oko puno stvari, ali razgovarali smo tog dana iskreno. Kazao sam mu što radim ovdje i on mi je zatim rekao: ‘Martti, sjedni i reći ću ti što nam je činiti’. Rekao mi je tri stvari: Prvo – ne bismo smjeli davati oružje opoziciji. Drugo – trebamo odmah pokrenuti dijalog između Assada i opozicije. Treće – trebamo pronaći elegantan način za Assada da siđe s vlasti”.
“Nije tu bilo nikakve dvojbe jer sam se kasnije vratio i još jednom ga pitao o tome”, prisjeća se Ahtisaari ističući kako je s Čurkinom razgovarao neposredno nakon što je Čurkin stigao iz Moskve, drugim riječima ovo nije bio prijedlog samo ruskog UN ambasadora, ovo je bio prijedlog samog Kremlja.
Ahtisaari navodi kako je poruku prenio Amerikancima, Britancima i Francuzima, ali su ovi odlučili ignorirati je. “Ništa se nije desilo jer su oni, kao i mnogi drugi, bili uvjereni kako da će Assad biti svrgnut s vlasti kroz nekoliko tjedana pa stoga nije bilo potrebno ništa ni poduzimati”.
Nekoliko dana nakon posjete Ahtisaarija New Yorku tadašnja američka državna tajnica, Hillary Clinton, nazvala je Assada ratnim zločincem ističući kako ne može postojati bilo kakvo drugo rješenje osim Assadovog odlaska s vlasti.
Do tada je u Siriji poginulo 7,500 ljudi. UN ističe da je brojka danas prešla 220,000, a mrtvih je možda i znatno više. Preko 11 milijuna stanovnika Sirije je raseljeno.
Martti Ahtisaari zaključuje: “Morali smo ovo spriječiti jer ovo je katastrofa za koju smo sami krivi i za ovaj val izbjeglica u zemlje Europe. Ne vidim sada niti jedne druge opcije nego da se dobro pobrinemo za ove jadne ljude… Jer plaćamo račune za ono što smo sami proizveli”.
Da, Ahtisaari je u pravu. Nema nikakve dvojbe tko je ovo proizveo jer u konačnici on je svojim otkrićem potvrdio kako se rat mogao zaustaviti, mogao se, ali nije.
Do koje je mjere sve ovo tragično pokazati će i ovaj podatak – naime, prošlog tjedna je britanski ministar vanjskih poslova, Philip Hammond, predložio upravo to kao dio mirovnog plana – istaknuo je da Assad može ostati na vlasti još šest mjeseci, za vrijeme trajanja tranzicijskog perioda. Drugim riječima, 200,000 mrtvih kasnije, ponudio je isto ono što je Rusija nudila i u veljači 2012.
Preko 200,000 ljudi nije trebalo umrijeti, preko 11 milijuna nisu trebali postati izbjeglice… Rješenje je postojalo, to je neugodna istina, sada je znamo. Sirija je mogla biti jedan gadan bliskoistočni sukob s nekoliko tisuća mrtvih, a sada je postala najveća tragedija našeg doba u kojoj se mrtvi mjere u stotinama tisuća. Teška je to spoznaja, neugodna je to stvarnost, to je ona otrovna informacija od koje pucaju srca, ali to je istina.
izvor: advance.hr