Published On: Thu, Dec 21st, 2017

Richard Herrick – svjedok događaja: Sukob između HVO-a i Armije BiH izazvao je Alija Izetbegović vizijom stvaranja muslimanske države

Nije jednostavno pisati o generalu Slobodanu Praljku, osobito sada nakon njegova odlaska, jer ni tisuće stranica ne bi bile dovoljne za pobijanje nepravde koja je učinjena tome čovjeku. Ovdje se želim osvrnuti na neshvatljivu pasivnost hrvatskih vlasti prema sudskome procesu ‘Prlić i ostali’.

Nije, dakle, riječ samo o svjedocima koji su se natjecali tko će izrigati što više laži na račun svih optuženih Hrvata na Haaškome sudu. Pravo na svjedočenje legitimno je pravo svakoga pojedinca, ali za laži, izmišljotine i zlonamjerna svjedočenja moraju postojati posljedice za takve osobe. Godine 1998. radio sam kao savjetnik Predsjedavajućega Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i tu sam susretao i visokoga stranog dužnosnika koji je izražavao zaprepaštenost tko sve od Hrvata ‘tajno’ svjedoči u Haagu i tko se sve nudi za svjedoka. Godine 2001. u Bruxellesu sam susreo istoga diplomata koji je tada izrazio zgražanje nad činjenicom da britanski agenti ‘češljaju tajne dokumente’ koje im je ustupila Vlada RH. Njemu nije bilo shvatljivo da su haaškim istražiteljima neselektivno predani dokumenti čak i oni koji nemaju veze s predmetima u Haagu. Godine 2007. snimljen je dokumentarni film ‘Carlina lista’, u kojemu njezin suradnik kaže: ‘Ostali smo šokirani što su nam sve Hrvati dali. Dali su nam i mnoge dokumente koje nismo tražili’. U svakoj bi državi ovo bilo dovoljno da se pokrenu istrage o izdaji, u Hrvatskoj su institucije šutjele jer su institucije same bile svedene na servis Haaškoga tužiteljstva, u proces izdaje. Početkom 2000. godine zamoljen sam da s nekolicinom iseljenika posjetim predsjednika Stjepana Mesića, što sam i učinio s dr. Nevenom Šimcom i dr. Markom Gjidarom. Već na početku susreta, gospodin Šimac kaže Mesiću: ‘Stipe, ovo s transkriptima bolno će nas stajati, ovi će to iskoristiti kada im zatreba!’ Na to Mesić reče: ‘Bolje da čitaju Nacional nego da mi viču tu pod prozorom!’ Bilo mi je dosta i shvatio sam kuda će stvari krenuti.

Razgovor 2005. uz znanje Amerikanaca

Tijekom dugogodišnjega rada u Bruxellesu (kao privatna osoba) upoznao sam sav jad hrvatske diplomacije. Ne samo što oni nisu znali što se u Hrvatskoj događalo, nisu se zapravo ni trudili, nego su glavni izvori njihovih informacija bili tjednici Globus i Nacional. Odmah nakon promjene vlasti, tadašnja veleposlanica u Kraljevini Belgiji i Luksemburgu zakupila je žurnal EU koji se bavi političkim temama pa je gotovo čitav sadržaj bio zapravo promocija Račanove vlasti i blaćenje pokojnoga predsjednika Tuđmana. Zanimljivo, jedini pozitivan članak o Tuđmanu bio je članak koji je napisao bivši ministar vanjskih poslova Belgije Mark Eyskens koji je bio upućen do pojedinosti o događajima 1991. i 1992.

Sve to je upućivalo na to da će optuženici u Haagu ostati prepušteni sebi samima. Groteskno zvuče izjave naših dužnosnika kako je ovo politički sud zato što se to znalo od samoga početka. Već tada je u smjeru toga političkog suda trebalo politički djelovati. Situacija koja ilustrira hrvatsku pasivnost sljedeća je: na zamolbu generala Praljka SAD je pristao da se obavi razgovor s pukovnikom Richardom Herrickom, njihovim vojnim atašeom u Hrvatskoj do 1995. Razgovor je obavljen 20. lipnja 2005. u Washingtonu i trajao je punih pet sati. Uz Praljkova odvjetnika i pukovnika Herricka sastanku nazočile su još tri osobe nadležnih služba SAD-a. Odmah na početku odvjetnik je upozoren da će Herrickovi odgovori na pitanja, koji bi mogli biti u svezi na sigurnosti SAD-a, biti uskraćeni.

Richard Herrick bio je, nema sumnje, jedan od najupućenijih ljudi u zbivanjima u Hrvatskoj (HR) i Bosni i Hercegovini (BiH). Evo što je Herrick kazao o svojemu iskustvu: On je časnik SAD-a s više od 20 godina iskustva na poslovima vojne analitike u inozemstvu, u Beogradu od 1977. do 1978., nakon toga magistrirao na temu ‘Uloga JNA u jugoslavenskom društvu’, onda vojni ataše u američkome veleposlanstvu Beogradu od 1991. do kolovoza 1992, a nakon toga na istoj dužnosti u američkom veleposlanstvu u Hrvatskoj sve do 1995. Kao vojni promatrač, bio je zadužen za događaje u RH i BiH. Za obavljeni posao dobio je najviše ocjene. Njegova glavna zadaća bila je ‘promatranje zbivanja u RH i BiH – prvenstveno vojni aspekt te izvješćivanje Vlade SAD-a o saznanjima’.

Evo što je Herrick rekao o generalu Praljku: ‘Bio je vrlo korektan kao osoba i ugodan sugovornik – ništa nije krio, bio je maksimalno korektan i otvoren, ali neke je stvari sigurno zadržao za sebe iako vjerujem opravdano. Ne, ne sjećam se da bi ikada nešto obećao što ne bi ispunio. Moglo se osloniti na njega u tome smislu.’

Herrick nastavlja da je 10 do 12 puta susretao Praljka i da ga kao osoba nikada nije razočarao, a na pitanje misli li da je dobro poznavao generala Praljka, Herrick odgovara: ‘Ne mogu reći da ga dobro poznajem, ali sam svakako imao s njime dobar odnos i u određenoj mjeri shvaćao sam kako on funkcionira. Još i prije no što je sam ga osobno upoznao, čuo sam samo pozitivne stvari o njemu. Čuo sam da je odlično organizirao i zapovijedao obranom na jednome sektoru na području Siska 1991 godine u RH. Znam da nije imao formalnu vojnu naobrazbu, ali sam znao i da je bio iskusan filmski redatelj, što znači da je imao određena znanja i vještine za organiziranje i rukovođenje ljudima. Također sam znao da ima visoko obrazovanje i da je bio osoba od punoga povjerenja predsjednika Tuđmana. Znam da je Tuđman odabrao Praljka za sređivanje stanja u HVO-u zato što je Praljak uživao potpuno povjerenje Šuška i zato što je pokazao odlične rezultate na području Siska. Moja je ocjena da je Praljak imao glavne osobine koje su bile veliki plus za uspješnoga zapovjednika. Stekao je i određena vojna iskustva u zapovijedanju prije no što je došao u BiH.’

HV je opravdano ušao u BiH

Nadalje, Herrick navodi kako nikada nije ništa negativno čuo o Praljku od strane međunarodnih promatrača, ili ljudi druge etničke pripadnosti te da mu Praljak nikada nije odbio neko njegovo traženje. Na pitanje je li osobno vidio slučajeve kršenja međunarodnoga humanitarnoga prava od strane HVO-a za koje bi mogli smatrati odgovornim generala Praljka, Herrick kaže: ‘Ne nisam, ali sam posjetio logor Helidrom u Mostaru 1993. godine. Zapovjednik, HVO časnik, kazao mi je da razumije obveze međunarodnoga prava u svezi sa zadržavanjem civila, ali je objasnio da se radi o privremenome zadržavanju civila zbog sigurnosti njih samih, ali i trupa HVO-a. Objašnjenje sam smatrao prihvatljivim, ali je postalo vidljivo da to privremeno zadržavanje traje predugo. U to vrijeme Praljak je bio zapovjednik HVO-a. Moram reći da mi nije bilo jasno zašto HVO drži civile u zatočeništvu. HVO to nije skrivao. Znam da je bilo nekoliko lokacija zatočeništva civila.’

Herrick u nastavku navodi da SAD nije imao drukčiju procjenu od Europske zajednice (EZ), ali ističe da EZ nije bila jedinstvena, a o organiziranosti HVO-a i Armije BiH/Teritorijalne obrane (ABIH/TO) Herrick kaže:

‘HVO se počeo pripremati za nadolazeći rat sa Srbima prije no što je to učinila TO. Armija BiH nije niti postojala u to vrijeme. No HVO je zapravo bio skup lokalnih milicija poglavito vezanih na općinske vlasti – naravno u kojima su Hrvati bili značajnija grupacija. Mislim da su te lokalne snage bile najbolje organizirane u području Mostara i u okolici. Znam da se dobar dio aktivnosti HVO-a, ali i TO odnosio na sprječavanje JNA da odnese oružje i opremu, a u tom smislu kasnije je bilo i određenih akcija’.

O odnosu HVO-a i TO tijekom 1992 Herrick kaže: ‘Nema sumnje da su bili saveznici u obrani od Srba, tj. JNA/VRS. U nekim dijelovima BiH to je savezništvo bilo iznimno snažno, npr. u Tuzli. To treba gledati kao fazu nastanka obrane BiH. Kasnije, u drugome dijelu 1992. godine, TO je ‘prerastao’ u Armiju BiH.’

Na pitanje kada je postalo sasvim jasno da počinje konflikt između bosanskih Hrvata i bosanskih muslimana, Herrick kaže: ‘Kasno 1992. javljaju se napetosti između te dvije skupine. Događaju se incidenti – značajniji ili manje značajni. No ne mislim da je tu postojao neki plan sve do kraja 1992. i rane 1993. kada je postalo jasno da je vizija Alije Izetbegovića bila stvaranje muslimanske države. Negdje u proljeće 1993. jasno je da su dosadašnji saveznici sada postali zaraćene strane. Naravno, postoje i drugi opći čimbenici koji su utjecali na nastanak toga sukoba.’

Na pitanje podrazumijeva li pod tim činjenicu da su Muslimani i Hrvati bili stjerani na jednu trećinu teritorija, da su bili bez resursa, hrane i lijekova, Herrick kaže: ‘Između ostaloga, ti su čimbenici bili značajni. Radilo se o preživljavanju, a ne samo o budućnosti.’

Na pitanje jesu li njegove procjene stanja u BiH od kraja 1992 na dalje bile drukčije od procjena Unprofora i ECMM-a, Herrick kaže: ‘Nije točno da smo mi (SAD) imali drukčije procjene od događajima u BiH u odnosu na međunarodne organizacije koje su bile prisutne ondje. No imali smo dosta različitih procjena kada se radi o pojedinim konkretnim kategorijama. Npr. međunarodne su snage cijenile da je nazočnost HV snaga u BiH značajno veće od naših procjena. Isto je bilo i s kvalitetom i kvantitetom logističke potpore HV-a HVO-u. Mi (SAD) smo smatrali da je broj trupa HV-a u BiH značajno manji od broja koji su navodile međunarodne organizacije. Npr. Unprofor bi zabilježio nazočnost cijele HV jedinice u BiH na temelju uočavanja skupine pripadnika te jedinice. U nekim prilikama bilo je jasno da je takva određena jedinica stvarno u RH, a samo par ljudi iz te jedinice (vod ili slično) bio je u BiH.’

Pukovnik Herrick smatra da je ‘postojao vojno opravdan razlog za ulazak HV-a u dijelove BiH u funkciji obrane vlastitog teritorija. No to bi pitanje trebalo posebno analizirati i teško je o tomu sada govoriti bez uključivanja mnoštva podataka koji se odnose na određeni period i/ili lokacije.’

Praljak je i dao ostavku jer nije ostvario željeni cilj

Na pitanje slaže li se tvrdnjom da je u BiH bilo više različitih ratova (razna vremena, razni sudionici), Herrick odgovara: ‘Kako sam kazao, promatrao sam zbivanja u BiH od 1992. do 1995. Osobno sam sudjelovao u pripremi vojnoga sporazuma u Zagrebu i Splitu, radio sam i na Washingtonskome sporazumu. Vjerujem da sam imao dobre informacije i da sam imao realnu sliku rata, odnosno ratova u BiH. Osnovna je ocjena da stvari nisu bile crno/bijele, sve je zapravo bilo u tonovima sive boje. Saveznici u jednome razdoblju (na pr. Hrvati i Muslimani) postajali su suparnici u drugome razdoblju. Interni sukobi također su postojali. Lokalna je pripadnost također bila čimbenik. Situacija, npr. u Tuzli, Srednjoj Bosni ili u Hercegovini ili u Posavini, bila je sasvim drukčija. Znam za više slučajeva suradnje ABiH i HVO, čak i u vrijeme kada su već bili u međusobnome sukobu. Isto tako znam i za slučajeve suradnje HVO-a i VRS na štetu Muslimana. U takvim slučajevima teško je tvrditi koji su razlozi bili za takvo ponašanje, a kamoli je li to bilo nužno ili opravdano, radilo se i o preživljavanju. Kako sam rekao, sve to bilo sivo, a ne crno-bijelo.’

Na pitanje je li general Praljak bio de facto zapovjednik HVO-a u BiH u vrijeme dok je formalno bio na toj funkciji, pukovnik Herrick kaže: ‘General Praljak nije mogao biti zapovjednik HVO snaga u BiH u stvarnome značenju pojma zapovjednik. Znam da je Tuđman poslao Praljka u BiH upravo zato da organizira HVO tako da postane vojska sa svim elementima koji su potrebni (subordinacija, hijerarhija, disciplina, povratne informacije, komunikacija). Tuđman je to učinio da bi izbjegao često opravdane kritike HVO-a, odnosno ponašanja bosanskih Hrvata u BiH, što je bilo podupirano tvrdnjama da Tuđman predstavlja autoritet u BiH i da je u tome smislu odgovoran za ponašanje HVO-a. Znam da je Praljak imao namjeru organizirati pravu vojsku koja bi bila pod kontrolom zapovjedništva. Praljak je u jednome dijelu uspio poboljšati stanje organizacije HVO-a koji je postao nešto ‘bolja’ vojska, ali na kraju mislim da je Praljak dao ostavku upravo zato što nije uspio postići željeni cilj, tj. stvoriti čvrstu vojnu strukturu. U danim okolnostima, unatoč nastojanju Praljka, HVO nije mogao postići potrebnu razinu ‘command . control’ odnosa. To se i nije moglo postići u danim okolnostima, posebno zbog nedostatkom logistike, komunikacija i sl. Sjećam se jednoga sastanka iz rujna 1993. godine, mislim da je to bilo u Gornjem Vakufu, kada je Praljak sazvao lokalne zapovjednike. Bili su nazočni neki časnici iz glavnoga zapovjedništva HVO-a, uz generala Praljka. Tu sam imao prigodu razgovarati malo detaljnije s nekoliko časnika HVO-a. Uočio sam da su „regionalni“ ciljevi (i/ili regionalna gledanja) važnija od zajedničkih ciljeva HVO-a. Zapazio sam i podvojenost lokalnih zapovjednika zbog utjecaja lokalnih političkih struktura koje su imale značajan utjecaj jer je središnji sustav HZHB bio relativno slab.

Kada je general Roso preuzeo zapovjedništvo po odlasku Praljka, stanje se nije promijenilo u prvo vrijeme. Međutim, tek nakon Washingtonskih sporazuma počelo je poboljšanje, HVO je sve više postajao vojska. To nije bio rezultat boljega zapovjedništva već opće situacije koja je dopuštala stvaranje čvršće strukture i discipline HVO-a.’

Na pitanje je li u tim okolnostima Praljak mogao postići više ili bolje u jačanju strukture HVO-a u BiH za vrijeme njegova zapovjedništva, Herrick odgovara: ‘Ne, ne vjerujem da Praljak u danim okolnostima koje su bile iznimno složene, mogao postići više na jačanju discipline i općenito vojne strukture HVO-a. Radi demonstracije okolnosti, sjećam se događaja kada je Praljak osobno sjeo na vozilo da bi prisilio razjarenu masu civila da propuste konvoj s humanitarnom pomoći koja je bila namijenjena Muslimanima. To demonstrira da nije imao druge mogućnosti – naprimjer narediti svojim podređenima da osiguraju prolaz konvoja – koje bi zapovjednik normalno morao imati. Dakle nije imao potpunu ili dovoljnu kontrolu.’

Mogao je osporiti stavove Tužiteljstva

Herrick o humanitarnoj pomoći Muslimanima: ‘Nema sumnje da je RH davala humanitarnu pomoć Muslimanima, znam da je to bio i slučaj i 1993. kada su Muslimani i Hrvati bili u sukobu. Znam i za izbjeglice i ranjenike koji su bez diskriminacije zbrinjavani u Hrvatskoj… Poznato mi je da je Hrvatska dopuštala tranzit vojne opreme i oružja za potrebe Muslimana u BiH.’

Herrick o zločinima, odnosno kršenju međunarodnoga prava i je li to bila politika HZHB/HVO-a: ‘Znao sam za više incidenata u kojima su vrlo vjerojatno bili počinjeni ratni zločini nad civilima ili pripadnicima A BiH od strane pripadnika HVO. No ne mislim, i nismo imali takve informacije, da bi to bila politika HVO-a, odnosno da bi zločini bili zapovjeđeni ‘odozgo’. Također mi je poznato da su postojale razne kvazimilicije koje su samo ponekad bile pod zapovjedništvom HVO-a dok su dio vremena djelovale za vlastite ciljeve bez obzira na pripadnost HVO-u. Ali isto znam da HVO vlast (civilna ili vojna grana) nije pokušavala kazneno goniti počinitelje zločina. O kaznenoj odgovornosti počinitelja zločina nisam razgovarao s generalom Praljkom, u vrijeme Washingtonskih sporazuma o tomu sam razgovarao s generalom Rosom, odnosno pitao zašto ne poduzimaju korake u kažnjavanju počinitelja zločina na što je Roso odgovorio da su svi pokušaji u tome pravcu osuđeni na neuspjeh zbog utjecaja lokalnih političkih vlasti, ali je naveo da postoje i drugi razlozi. Ne sjećam se više njegovih objašnjenja, ali su mi tada zvučala prilično razumno, tj. uvjerljiva.’

Herick o mudžahedinima: ‘Vlasti u Sarajevu i razne promudžahedinske organizacije javno su se deklarirale da dragovoljno dolaze u BiH da bi pomogli Muslimanima koji nemaju nikoga drugoga iza sebe u ratu u BiH. Realno pak, sukob u BiH bio je izvanredno dobra prigoda za muslimanske fundamentaliste da si otvore put u Europu.

Muslimani su objektivno bili značajna vojna snaga na strani ABiH, osobito u nekim područjima, npr. Zenica gdje su među ostalim djelovali Crni Labudovi, i šire Srednja Bosna. Mudžahedini su gotovo isključivo bili angažirani u borbama protiv Hrvata, ne i u borbama protiv Srba.

Mudžahedini su dolazili iz raznih zemalja, ali većinom iz Afganistana i Egipta. Na području Zenice poginuo je jedan egipatski general koji je bio zadužen za trening novodošlih mudžahedina u BiH. HVO nam je dao njegove identifikacijske dokumente koji su pronađeni uz tijelo. Izetbegović je javno pozvao mudžahedine da dođu u BiH i da pomognu u njihovoj borbi. Mudžahedini su dolazili u BiH isključivo preko Hrvatske, a Vlada Hrvatske ubrzo je shvatila da oni prolaze kroz Hrvatsku i pokušavala to onemogućiti, ali je u tome bila prilično neuspješna.

Nakon Washingtonskih sporazuma, broj mudžahedina narastao je na nekoliko tisuća, a njihov motiv za dolazak u BiH uglavnom je bio religija, pomoć pripadnicima iste religije za koju su smatrali da je ugrožena. Što dalje, to je religija postojala sve značajniji čimbenik. To je rezultiralo brojnim regrutacijama domaćih Muslimana’, rekao je Herrick.

Gotovo je nevjerojatno da bi pukovnik Herrick iznosio stavove bez koordinacije s nadležnim tijelima SAD-a. Iz razgovora je vidljivo da izneseni stavovi drastično odudaraju od stavova Haaškoga suda, te da pukovnik Herrick ima predigre izvrsnoga poznavatelja stanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kao i da je mogao u mnogome osporiti stavove tužiteljstva. Hrvatskim vlastima poznat je ovaj razgovor, ali nema naznaka da je podrobnije analiziran i da bi se na ovim stavovima gradila obrana, ne samo generala Praljka, već i svih drugih kao i same RH. Sve ovo dovoljno govori o stanju svijesti nacije.