“GLAVNO da je glava na ramenima.”
Ovo je vjerojatno rečenica koju smo najčešće čuli obilazeći Baniju koju je u utorak pogodio razoran potres, magnitude 6.2 po Richteru. Potres koji je odnio sedam života, mnoge ostavio bez krova nad glavom.
Ljudi s kojima smo razgovarali imaju izborana lica koja ne skrivaju težak život. Ljudi su to koji su preko noći ostali i bez ono malo što su imali, pa ipak, teško ćete vidjeti nekoga da se žali.
Vidjet ćete i suze, vidjet ćete i bol u očima, vidjet ćete težinu u ramenima. Ali neće ovi ljudi reći ništa po čemu bi ispalo da im je teže nego vama. Nevjerojatno su srdačni i spremni na razgovor. Pričat će o užasu koji ih je zadesio, rječito i živo, ali neće tražiti sažaljenje. Pričat će vam s neizmjernom ljubavi o svojoj stoci, pričat će o svojim ognjištima. Neće štedjeti riječi da zahvale svima koji im pomažu. Neće vam baš nitko reći da im nedostaje nešto materijalno što im je ostalo pod ruševinama njihovih jedinih domova.
Ljudi koji su, nažalost, navikli na bijedu
Ljudi koji su stradali na Baniji, nažalost, naviknuli su na bijedu. Svi koje smo zatekli na njihovim ognjištima, pored srušenih ili polusrušenih kuća, kada smo ih pitali zašto su ostali, kao iz topa su ispalili – zbog životinja. Njima su životinje i egzistencija, i društvo, i smisao života. “Da odemo od svoje stoke, ne bismo imali ništa”, rečenica je koju smo također u različitim varijacijama čuli nebrojeno puta u selima oko Petrinje i Gline. Uostalom o odnosu ovih ljudi i njihovi životinja sve govori naslovna fotografija koju je uslikao Indexov fotograf Luka Šangulin. Na njoj je Tomo Suknaić iz Majskih Poljana, možda i najteže stradalom selu, koji je iz ruševina uspio spasiti svog voljenog konja.
Asfaltirane ceste pune rupa, makadam koji iz sela vodi u brdovite zaselke, koji ponegdje izgleda kao da njime godinama nitko nije prošao, magluština koja se uporno lijepi za tlo, blato koje leti svuda uokolo pa onda nagnute kuće koje se jedva održavaju da se skroz ne stropoštaju u gomilu cigle. To je slika Banije danas. Neka sela prošla su gore od drugih. U Majskim Poljanama je posebno tužno. Potpuno je srušena valjda trećina kuća. Tamo su poginuli otac i sin, Franjo i Mario Tomić. Na ruševinama su ostali dan nakon potresa ostali psi čekajući svoje ljude koji više nikada neće doći.
Smrt 20-godišnjeg mladića koji je tek kupio kuću
Na drugom kraju ovog raštrkanog sela, otprilike na polovici brda, poginuo je 20-godišnji Darko Kožić. On je radio u obližnjoj tvornici za preradu drveta. “Prije pola godine digao je kredit da kupi tu kuću i sad ga više nema”, priča nam u suzama u utorak, nakon što je mrak potpuno prekrio Majske Poljane, dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić. Dočekala nas je u mrklom mraku koji su parale samo rotirke hitne pomoći. Pola sata prije našeg dolaska još su ispod ruševina izvlačili ljude. Dogradonačelnica se u vrijeme potresa zatekla baš u Majskim Poljanama. S Fredom Matićem je raznosila poklone kada je sve krenulo. “Pred nama se srušila trafostanica, srušile su se bandere, jedna kuća nam se pred očima srušila”, priča u dahu.
Smrt mladog Darka cijeli je ovaj kraj posebno pogodila. Glinska dogradonačelnica ga je osobno poznavala. Priča nam kako su mu pomagali da opremi kuću za koju je krenuo otplaćivati kredit.
O tragičnoj smrti 20-godišnjeg mladića pričao nam je i Miloš Lončar, koji živi stotinjak metara od kuće u kojoj je poginuo Darko Kožić.
S njim smo pričali dan nakon razarajućeg potresa.
“Brat je iskočio kroz prozor. On je ostao, njega je ubilo”
“Brat je skočio kroz prozor, taj mlađi brat mu. On je ostao, njega je ubilo. Strašno. Ne daj, Bože, nikome”, govori. U razgovoru s mještanima doznajemo kako je Darko trebao popodne na posao. Spavao je, a vjerojatno se probudio kada je krenuo potres i pokušao izaći iz kuće.
Darkov susjed Miloš ispričao nam je kako je to izgledalo kad je Majske Poljane pogodio strašan potres. Sve je nazvao kataklizmom.