Published On: Thu, Sep 17th, 2015

"Recimo izbjeglicama: Ostanite ovdje. Što nama fali?"

Hrvatska, zemlja koju zaobilaze investitori i izbjeglice, (Sandra Benčić, Centar za mirovne studije, na panelu na Visu), dočekala je. Val izbjeglica nam je stigao.
Do sada nas je štitio bizarni niz – minska polja, ksenofobni mentalitet, kolabirajuća ekonomija, odsustvo Schengena te – uh – glas da smo ubijali muslimane u nedavnom ratu.
Od sada nas štiti Vlada u predizbornom periodu i papa Franjo koji poručuje – jedna župa, jedna izbjeglička obitelj, znači 1537 obitelji, desetak Nismo mi ubojice. Samo se bojimo pokazati svoju dobru stranu, da volimo ljude kakvi god bili. Pomognite nam da budemo bolji nego što smo do sada bilitisuća ljudi. Ljudi? Zar nisu izbjeglice?
Do jučer smo ih migrantima zvali, pomak od ignorancije smo ipak napravili, ali da li je dovoljan?
Ne znaju li ti izbjeglice da ovdje nema posla ni za nas, ljudi po kontejnerima kopaju, školovani mladi nam odlaze (ups!), niti rat nam još nije završio, bar ne u glavama ni u šatorima?
Znaju, zato su nas i zaobilazili, koliko su god mogli. Ostavljali nas da se sami nosimo sa svojom slatko-kiselom ulogom žrtve. Sad su stigli. Zašto? Što hoće, mislim što stvarno hoće od nas?
Mnogi su tekstovi na tu temu, pa ću radije izvrnuti pitanje. Što mi hoćemo od njih? Osim da ne postoje, da odu, da ih nema. Čega se mi to točno bojimo? Tko su – zapravo – oni?
Što ako su glasnici? Što ako su prilika? Možda su nam i spas? Fenomenalno nesposobna vlada Zorana Milanovića dobiva ih na pladnju. Izbore su izgubili još 2014. sada ih samo čudo može održati. Čudo izbjegličko?
Tisuće ljudi, deseci tisuća ljudi koje su protjerali rat, suše (klimatskim promjenama izazvane, to je ono kada se sami u autu vozimo), tirani, faNe, nije sreća što oni žele u Njemačku. Nije dobra vijest čuti da oni ne žele ostati kod nas. Zar smo kužni?natici, interesi velikih sila. Dolaze nam na vrata. Ljudi u nevolji. Kao mi 1991. Znamo mi što je muka. Hoćemo im pružiti ruku? Jednu ili obje? Hoćemo li dopustiti da nas strah, zloća, provincijalizam spriječe da budemo ljudi?
Hoćemo li propustiti priliku? Pokazati sebi i Svijetu kako se brine o čovjeku u nevolji. Pokazati solidarnost, ljudsku, institucionalnu, vladinu, nevladinu. Shvaćanje da je planeta zajednička, svi smo ljudi.
Pitam se – Kako ćemo prepoznati dolazak Mesije? Ne, nije ovo još jedan od onih vjerskih tekstova.
Htjeli mi to priznati ili ne, ali puno ljudi oko nas vjeruje u dolazak Mesije, povratak Isusa ili neki drugi oblik spasenja, poslanog od Boga. Ne kanim se time baviti, uzimam to kao činjenicu.
Kako ćemo prepoznati njegov dolazak? Ili njezin, ili njihov. Nije nužno da će nam spasenje doći (ako dođe) u obliku muškarca, jednoga. Što ako Hoćemo li dopustiti da nas strah, zloća, provincijalizam spriječe da budemo ljudi?ono dolazi u obliku mnoštva ljudi? Iznenadno. Mjenjajući drastično našu svakidašnjicu, s kojom, složit ćemo se, nismo zadovoljni.
Kako znamo da se to upravo ne događa? Ili da preformuliram pitanje – Koji je (viši) smisao ove rastuće seobe naroda, koju nemušto nazivamo krivim imenima, gdje niti izbjeglica nije točan opis. Koja je poruka, smisao, bit tih seoba – k boljem životu, k nadi?
Što saznajemo o sebi, o životu, dolaskom tih ljudi u naše krajeve, koji nisu ni turisti, niti poslom dolaze, već ih je muka natjerala?
Da živimo mnogo bolje nego svi oni, a uporno smo nezadovoljni, razočarani, kukamo kako nam je loše, a valjda i jeste, ogromne se količine tableta, alkohola, cigareta, celebrityja, droga, reality showova troše, zadovoljni ljudi ne kukaju. Nije to. Ili jeste?
Da smo zatvoreni u svoju malu zemlju, nesretni što nas ima u njoj različitih, manjina, onih što odudaraju od onoga kakvi smo svi mi ostali? Možda.
Da ne vidimo rješenje svojih problema, koje nam oni nude, svojim vještinama, znanjima, kulturom, sposobnošću da izdrže svu muku izbjegličku? Zemlji koja konstantno bilježi smanjivanje pučanstva, najveća nam općina Gračac ima 5! stanovnika na četvorni metar.
Zemlji koja se pogubila nakon ostvarenja svojih strateških ciljeva (NATO, EU), kojoj su samostalnost naplatili valjda svi nesposobni, pokvareni, Što mi hoćemo od njih? Osim da ne postoje, da odu, da ih nema. Čega se mi to točno bojimo? Tko su – zapravo – oni?uhljebljeni, s lažnim diplomama, invalidskim papirima – pruža se šansa. Naravno da ju možemo iskoristiti. Neočekivani uzlet hrvatskog turizma zadnjih godina pokazuje da možemo, kada nas mediokriteti, birokrati, politika i ideologija ispuste načas iz svojih uzdi.
Hoće li Hrvatska biti ona zemlja koja će (ponovo) poslužiti kao primjer kako se pomaže ljudima u nevolji?
Možemo li prihvatiti da ćemo mi sami biti bolji, živjeti bolje, osloboditi se strahova raznih, kad prihvatimo ljude drugih rasa, vjera, kultura?
Ovakvih prilika nema često. Otvorimo mogućnosti da se što više tih ljudi zaustavi ovdje, integrira, obogati nas svojom tisućljetnom kulturom. Ne, nije sreća što oni žele u Njemačku. Nije dobra vijest čuti da oni ne žele ostati kod nas. Zar smo kužni?
Imamo li snage viknuti im : Ostanite ovdje. Što nama fali? Nije vam dovoljno Lijepa Naša?
Nismo mi tako zatvoreni, putovali smo svjetskim morima od davnina, ima i nas po cijelom Svijetu. Bili smo i mi u El Shatu. Marco Polo je naš čovjek. I Tesla.
Nismo mi ksenofobni, takvima su nas napravili, ali se ne damo. Dođite. Ostanite. Dozvolite nam da zaustavimo rat u vašoj zemlji, ponovo ju izgradimo. Zajedno. A onda i mi odemo posjetiti vašu zemlju. Koja će u međuvremenu postati i naša. Kako i treba biti. Znamo da možemo. Poplave prošlogodišnje su nas podsjetile, zbrinjavali smo mi u ratu čak 663 493 prognanika i izbjeglica. Mnogo muslimana također. Nismo mi ubojice. Samo se bojimo pokazati svoju dobru stranu, da nismo ovce, da volimo ljude kakvi god bili. Pomognite nam da budemo bolji nego što smo do sada bili.
http://www.h-alter.org/vijesti/stigli-su