NAKON Domovinskog rata Oliver Dragojević nijednom nije nastupio u Srbiji. Iako se ta ideja stalno potezala te se njegova odluka preispitivala sa svih strana, legendarni glazbenik ostao je vjeran svojim principima.
No kako su njegovi koncerti izgledali prije rata? Odgovor donosimo u suradnji s Yugopapirom.
Studeni 1978: Što se to događalo u Domu sindikata proteklih tjedana da se pred ulazom stvarala onolika gužva, slična još samo gužvi koja obično prati večernje programe Festa?
Za one koji ne znaju, “događali” su se solistički koncerti Olivera Dragojevića, tri puta po dva, po podne i uvečer, pred krcatim gledalištem i masom koja je, ispred ulaza uzaludno čekala da će netko imati “kartu više”.
Kartu više nitko nije imao – ni slučajno.
Da je bilo još tri puta po dva koncerta – i to bi se rasprodalo za tren oka, kažu na blagajni dvorane. Mnogi su dolazili “na Olivera” i dva-tri puta!
Tajne nema: Oliver je samo jedan i time je rečeno sve.
Ova je muzička godina – svaka čast Zdravku! – ipak pripala njemu. Najprije “Beogradsko proljeće” i “Molitva za Magdalenu”. Pa “Split” i tri puta Oliver na pobjedničkom postolju: “Oprosti mi, pape” (šansona), “Cvit Mediterana” (prigodna pjesma MIS-a) i “Poeta” (šlager).
Na “Zagrebu 78” čuli smo “Ključ života”, koji bi s lakoćom pootvarao sva vrata svjetske muzičke scene, toliko je dobro izrađen.
Tu je, zatim, Oliverov super-album “Poeta”: hit do hita, ne znaš koji da izdvojiš kao najomiljeniji. Svoju mamut-turneju po zemlji započeo je s četiri solistička koncerta, četiri večeri uzastopce, u zagrebačkoj dvorani “Vatroslav Lisinski”.
U jeku je bilo Svjetsko nogometno prvenstvo u Argentini; upravo u te četiri “Oliverove večeri” igrale su se glavne utakmice. Organizatoru se lako naboralo čelo: da ne omanemo, da ne kiksamo? Jer, zna se, što je nama nogomet!
Strah se pokazao kao potpuno neosnovan: onih koji su odabrali Olivera bilo je toliko da je, sve zajedno, moglo da se produži za još četiri večeri. Na njega su, međutim, čekali i drugi gradovi, s danima unaprijed rasprodanim salama i halama.
“Kad sam na pozornici u pravoj, svečanoj koncertnoj dvorani, s klavirom pred sobom i pravom koncertnom atmosferom oko sebe, ne čudim se besprijekornoj tišini u gledalištu”, kaže nam Oliver.
“Međutim, začudim se kad to isto doživim i u sportskoj hali. Tu nema klavira, publika je drugačija, netko bi mogao i da vikne ili da nešto baci na scenu, tišina se postiže neusporedivo teže ili se ne postiže uopće. Ja sam je, međutim, imao; onu pravu, divnu tišinu u kojoj smo publika i ja jedno.”
Otkud Chaplin?
Na svojim solističkim koncertima, Oliver Dragojević pjeva “svoje” pjesme što u većini slučajeva znači pjesme Zdenka Runjića. Njih dvojica su se, jednostavno, tako dobro našli da nijedan ni u snu ne pomišlja na eksperimentiranje s drugim autorom, to jest nekim drugim izvođačem.
S malim izuzecima, Oliverov koncert je uredan pregled svega što su dva prijatelja iz grada pod Marjanom posljednjih nekoliko godina svesrdno nudila publici.
I, poslije svega, može se reći da nema kod nas pjevača, osim njega, Olivera, čiji bi cjelovečernji program mogao da se sastoji isključivo od onih pravih, velikih, tiražnih hitova.
Tu rijeku poznatih pjesama koje, kao u slučaju “Skalinade”, “Malinkonije” ili “Pape”, publika, čak i bez onog teatralnog poziva “hajde, sad svi zajedno” pjeva s Oliverom, od prve do posljednje note, od prve do posljednje riječi, prekinut će za trenutak samo jedno “Yesterday” Paula McCartneyja, na način Dragojevića, razumije se; zatim jedno, strogo koncertno, izvođenje Chopina, pa šaljiva i u Oliverovom tumačenju neodoljiva pjesmica “Tata, kupi mi auto” (on je tu i tata, a i mala djevojčica s bijelom mašnom na glavi koju će, zaista neočekivano, onako ozbiljan, izvaditi iz lijevog džepa) i, najzad, jedno kratko, ali efektno klapa-pjevanje momaka iz Oliverovog orkestra i njega samoga.
Ako se izuzmu gosti u programu, Ismeta Krvavac i Dragan Mijalkovski, sve ostalo u dvosatnom programu isključivo su “njegove” pjesme. I, naravno, on sam.
Na izgled, miran i “fjakast”, sav u stilu “samo polako, ima vremena”, sentimentalan, romantičan i sjetan tako reći na sceni nepomičan, bez velikih fizičkih zamaha i razmaha, bez suvišnih riječi ili muzike koja ne bi bila njegova muzika, on publiku grije onom tihom, upornom vatrom koja na kraju, kad prođe potrebno vrijeme, prerasta u bijelo usijanje!
Ta uzlazna linija koja se penje polako, polako, čini ti se sve će biti gotovo a ona neće doseći svoj zenit, na kraju dotakne taj svoj vrh i, poslužimo se žargonom, sala se ruši. To je ono što ovaj koncert čini izuzetnim.
U svojoj igri s publikom, Oliver je lijen, ali nevjerojatno uporan osvajač: on neće ispucati sve adute već u prva tri minuta, već će ih imati dovoljno za puna dva sata, poslije čega ti prelaziš u njegovo trajno vlasništvo: postaješ mu publika kakva se samo poželjeti može!
On, zatim, ima još nešto, gotovo nezabilježeno na našoj estradnoj sceni: tijelo kojim vlada na isti onaj način na koji je to činio, na primjer, Chaplin. Njegovi pokreti, sitan hod, način na koji prilazi klaviru, pa se opet vraća mikrofonu, način na koji će se pokloniti gledalištu – sve to neodoljivo podsjeća na slavne zvijezde nijemog filma i – neodoljivo je smiješno.
Tako ozbiljan, s tim debelim cvikerima, a tako…
– Ja sam vam od onih što stoje mirno, što ne umiju da skaču i da se mrdaju! – reći će, da bi u pjesmi “Ča će mi Copacabana”, fatalnoj po njegov uspjeh, s obzirom na to da je baš od nje (1972.) sve počelo da biva burno, načinio nekoliko takvih igračkih koraka da ti smjesta postaje jasno kako bi mogao da bude i Gene Kelley – samo kad bi htio.
Uskoro Oliver-šou
Da sva ta Oliverova znanja ne bi ostala dostupna samo malom broju onih koji imaju snage da se izbore za ulaznicu za njegov koncert, pobrinula se Televizija Beograd: od siječnja na programu će redovito biti “Oliver-šou”.
Redatelj Aleksandar Mandić potrudit će se da nam otkrije sve mnogobrojne talente koje ovaj umjetnik još u sebi krije.
– Žao mi je što se toga nisam ja sjetio, što smo propustili takvu priliku – rekao je nedavno u Zagrebu Saša Zalepugin. – Osobno sam u “Nedjeljnom popodnevu” predstavio Dragojevića kao sjajnog i svestranog zabavljača, pa da se tada ne sjetimo…
A Oliver čeka da okonča turneju i krene u nov televizijski posao.
– Meni je ovaj grad uvijek širom otvarao svoja vrata, u njemu se zaista osjećam kao da sam doma – kaže. – Kad rekoh doma, tamo sam u posljednje vrijeme tako malo da sam sinove-blizance vidio samo kad su se rodili, a već im je skoro dva mjeseca. Ali, kako je posao – posao, oprostit će papi…
Napisala: Višnja Marjanović (RTV revija, 1978.)