Published On: Sat, Aug 5th, 2017

RATNIK MILE BUDIŠA PRISJEĆA SE OLUJE ‘Više nije tajna, prisluškivali smo sve, a najzanimljiviji su bili panični razgovori srpskih vođa’

Splićanin Mile Budiša (60) Hrvatsku vojsku napustio je tamo negdje 2009. godine, kada mu je objašnjeno da s 52 godine života jednostavno ima previše staža. Teško mu je to palo i uvijek će ponoviti da je ‘časno izbačen’. U povodu obilježavanja akcije Oluja za tportal se prisjetio vojne akcije i svog uzbudljivog profesionalnog puta o kojem će neke informacije ipak zauvijek ostati tajne

U kasnijim godinama dopisivat će se s tadašnjim predsjednikom Ivom Josipovićem i objašnjavati mu zašto želi vratiti tri pištolja s posvetom: ne pada mu na pamet, tvrdi, iz svog džepa plaćati oko tisuću i pol kuna za razne takse, liječničke preglede i dozvole ni za uništavanje udarne igle kako bi trofejno oružje zbilja bilo samo trofejno. Kad ga je već zaslužio, ono treba biti besplatno.

Budiša u dnevnom boravku drži devet različitih odličja iz Domovinskog rata, iako mu je, po našem dojmu, najdraža jedna mala platnena, gotovo potpuno izblijedjela prišivka. Unutar pletera, uz dva plava dupina, ondje stoji natpis ‘Centar za elektroničko izviđanje’ i datum osnivanja, 21. srpnja 1991. godine. To je njegova postrojba.

U medijima se naš glavni junak dosad nije pojavljivao – manje zbog vlastite averzije prema eksponiranju, a više zbog osjetljivosti posla kojim se de factobavio cijeli život. I sada, u mirovini, Budiša pomno bira riječi i pazi što će prevaliti preko usta jer je svjestan da neke informacije ne smiju nigdje doli u grob s njim. Pa ipak, za tportal je otkrio barem djeličak svoje uzbudljive karijere.

Prisluškivali smo kompletnu talijansku mornaricu, dio američke Šeste flote i Petu sovjetsku eskadru

On je, da se ne lažemo, neka vrsta obavještajca, iako je formalno to pokriveno desecima različitih izraza poput ‘elektroničko izviđanje’, ‘elektronička borba’, ‘elektroničke mjere zaštite i protumjere’ i tako dalje. Budiša, precizan i koncizan kakav već jest, sve nam je to predstavio kroz shematsku strukturu, odnosno uvod u svoju stručnu knjigu koju je napisao i potom poklonio Hrvatskoj vojsci. Zove se ‘Taktika elektroničkog djelovanja’ i sasvim sigurno nikada neće ugledati svjetlo dana, barem ne za obične smrtnike.

‘Gori sve u p… materinu’

Kad je akcija već krenula, dakako, najzanimljivije je bilo slušati panične razgovore srpskih vođa. ‘Gori sve u p… materinu’, referirao je Mile Mrkšić Milanu Babiću. ‘Razgovarao sam s Galbraithom, nema šanse da oni stanu’, uzvratio mu je ovaj.

‘Bio sam u Centru za elektroničko izviđanje i ometanje Vojno-pomorske oblasti Split, postrojbi koja je bila stacionirana u Divuljama i u svom sastavu imala je 86,3 posto Hrvata. Diplomirao sam u struci, prošao sve njene faze i stadije i bavio se isključivo poslovima veza i obavještajne prirode: do početka Domovinskog rata prisluškivali smo kompletnu talijansku mornaricu, dio američke Šeste flote i Petu sovjetsku eskadru. Tamo negdje oko Europskog prvenstva u atletici u Splitu, 1990. godine, već je bilo jasno da ondje više nemam što tražiti’, govori Budiša.

Tada je, naime, na jednom od sastanaka koje je vodio stanoviti general Grubišić, čuo izjavu koja je po prilici glasila: ‘HDZ može dobiti izbore, ali vlast dobiti neće!’

Radili smo samo na sredstvima veze i amaterskoj aparaturi

‘Cijelo vrijeme bio sam u kontaktu sa svojim pokojnim stricem koji je bio u MUP-u te s pokojnim ministrom Ivanom Vekićem, s čijom suprugom smo obiteljski povezani. U srpnju 1991. godine na poziv pokojnog barbe generala Ive Jelića i formalno napuštam JNA i prelazim u Četvrtu gardijsku brigadu. Birao sam ljude koji će ići sa mnom: imali smo veliko tehničko i taktičko znanje, bili dobro obučeni, ali od opreme gotovo ništa. Radili smo samo na sredstvima veze i amaterskoj aparaturi’, prisjeća se Budiša.

Budiša u dnevnom boravku drži devet različitih odličja iz Domovinskog rata, a prema našem dojmu najdraža mu je jedna mala platnena, gotovo potpuno izblijedjela prišivka Centra za elektroničko djelovanje

Potom preskačemo nekoliko odlomaka, koje ćemo sažeti u par crtica: nekoliko njegovih skupina na terenu, od Kruševa do Vodica, u isto vrijeme prisluškivalo je vođe pobunjenih Srba te pružalo potporu hrvatskim vojnicima tako što su u gotovo realnom vremenu dešifrirali kodirane karte i smjer napada neprijatelja.

‘Kako me, bre, ustaše prisluškuju?!’

‘Svašta smo čuli, od pijanih vojnika koji na kanalima psuju sve po spisku vlastitim vođama do zapovijedi njihovih kapetana kako i kada pokrenuti topničke napade na Šibenik i Vodice. Da, slušali smo i Ratka Mladića i Milu Martića, iako nam je velike probleme stvorio jedan budaletina koji se time javno pohvalio u medijima. ‘Kako me, bre, ustaše prisluškuju?!’ čuli smo Mladića nekoliko sati nakon što je taj članak objavljen.

Svejedno, iz godine u godinu širili smo se na terenu, pogotovo otkako smo integrirani u središnjicu za elektroničko djelovanje: u selima smo pronalazili lokalne amatere koji su s našim ljudima prolazili tehničku i taktičku obuku i upijali onu osnovnu informaciju – da se nijednu, ama baš nijednu informaciju ne smije baciti. Čak ni gestu, uzdah, naizgled nebitnu uzrečicu’, objašnjava nam Budiša.

Katkad je trebalo biti i maštovit

Tijekom rata bilo je i uspjeha i neuspjeha, no za većinu njih nikada se neće ni znati: od danas gotovo nevjerojatnog podatka da su na južnom bojištu zahvaljujući podvaljenim informacijama srpske snage doslovce raketirale same sebe, preko predaje jedne vojarne u blizini Sarajeva doslovce na blef do izazivanja stampeda na srpskoj vojnoj paradi u okupiranom Slunju tako što su iz bespilotne letjelice bačene tisuće letaka s jednostavnom porukom: ‘Nadziremo vas!’

Katkad je trebalo biti i maštovit: Budiša je u nekoliko navrata na najobičnijem diktafonu snimio zvuk tenkova i potom ga puštao u pozadini razgovora. ‘Magla je, čujem ih, ali ih ne vidim!’ čuo je uznemirenu reakciju s neprijateljske strane.

Mile Budiša s ratnim kolegama

Mile Budiša s ratnim kolegama

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Privatni arhiv

‘I sve je vodilo prema veličanstvenoj Oluji, no za nju je trebalo odraditi mukotrpne pripreme. Ipak, ako bih trebao izdvojiti ključan događaj, to je bila fantastična priprema za akciju Ljeto 95, izvedenu samo nekoliko dana uoči same Oluje: iz više različitih političkih, vojnih i obavještajnih pravaca stvorili smo dojam o pripremi napada na Knin s južne i zapadne strane, o masovnom pokretu i pregrupiranju naših trupa, što je kod njih izazvalo hitnu mobilizaciju. Nakon nekoliko dana, kada su shvatili da od toga nema ništa, napravili su demobilizaciju – a mi smo ih uhvatili u raskoraku i udarili s leđa, preko Dinare. Priprema savršena, zadatak izvršen, put za oslobađanje zemlje otvoren’, objašnjava nam Budiša.

Oluja – poraz nije opcija

‘Sada više nije tajna: prije i za vrijeme same Oluje naša Središnjica za elektronsko izviđanje prisluškivala je apsolutno sve civilne i vojne komunikacije na području ‘Krajine’. Po meni, nevjerojatno važno je bilo presretanje razgovora na relaciji Knin – Ženeva, u kojima je Mile Martić davao instrukcije njihovu pregovaraču Iliji Prljiću: tada smo jasno spoznali da im ne pada pamet prihvatiti plan Z4 – pa čak ni najmanje kompromise poput otvaranja dalekovoda, naftovoda ili autocesta. U roku od nekoliko minuta slali smo naše izvještaje u Zagreb i tako smo dobili značajnu prednost. Jasno je da sama akcija ne bi bila ni blizu tako uspješna da nije bilo nevjerojatne sinergije politike, vojske i elektronskog izviđanja. A s njom, poraz nije opcija’, dodaje naš sugovornik.

Mile Budiša je u mirovini i živi u Splitu

Kad je akcija već krenula, dakako, najzanimljivije je bilo slušati panične razgovore srpskih vođa. ‘Gori sve u p… materinu’, referirao je Mile Mrkšić Milanu Babiću. ‘Razgovarao sam s Galbraithom, nema šanse da oni stanu’, uzvratio mu je ovaj.

Slijede Babićeve jednostavne instrukcije da se ‘izlazi iz te rupe’ – Knina, pretpostavlja se – i dogovor u kojemu se u jednom trenutku uključuje i Mile Martić. ‘Znači da se izvlačimo, je li to to?’ upitao je. ‘Jeste’, odgovara Babić. ‘Dobro, onda idemo gore po dogovoru’, zaključuje Martić. U drugim razgovorima on je preko posrednika slao vrlo sočne poruke Slobodanu Miloševiću: ‘Tebi svaka čast, a njemu reci da ga gonim u tri p… materine!’ nastavio je jedan od pobunjenih srpskih vođa.

U glavi Mile Budiše, rekli smo, stotine su i tisuće sličnih ratnih detalja, neki čak znatno intrigantniji ili osjetljiviji, no većini je suđeno da ga otprate na njegovo posljednje počivalište. I ratne dužnosti, one stvarne, mahom će ostati skrivene jer tako naprosto mora biti. U mirnim umirovljeničkim danima on nije jedan od onih koji će se hvalisati, koji će izblijedjelim pričama maltretirati nezainteresirane nove generacije ili gurati se u prvi plan u raznim braniteljskim udrugama i asocijacijama, a pogotovo ne u politici. Jedva smo ga nagovorili i na ovaj kraći razgovor za tportal: pravom obavještajcu, pa makar i bivšem, svjetla reflektora potpuno su strana i nepotrebna stvar…