Mnoge zakulisne diplomatske igre događale su se tih presudnih dana, prije i poslije Oluje, a današnji savjetnik predsjednice Republike otkriva nepoznate detalje, poput onog da je tri puta bio planiran napad i okupacija Zagreba
“Slobodan Milošević je znao da se priprema Oluja i kada će početi, ali nije vjerovao”, prisjeća se dramatičnih dana iz kolovoza 1995. godine Mate Granić, ratni ministar vanjskih poslova.
Neposredno pred početak operacija hrvatskih snaga Gojko Šušak obavijestio je što se sprema američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha, a Kanađani su informacije prenijeli Miloševiću, kaže ekskluzivno za Jutarnji dr. Granić koji je vodio hrvatsku diplomaciju od vremena priznanja države do oslobađanja njenih teritorija. Mnoge zakulisne diplomatske igre događale su se tih presudnih dana, prije i poslije Oluje, a za naš list današnji savjetnik predsjednice Republike otkriva nepoznate detalje, poput onog da je u tri navrata bio planiran napad i okupacija Zagreba.
“Obavještajnim kanalima dobili smo te informacije sa svim detaljima kako je trebalo zauzeti Zagreb. Ne jedanput, već tri puta! Uspjeli smo to spriječiti, tako da do pokušaja okupacije Zagreba nije ni došlo”, kaže Mate Granić.
Kakve su bile reakcije u diplomatskim krugovima nakon što je počela Oluja?
– U Ženevi je odmah bio organiziran sastanak na kojem su bili mnogi europski dužnosnici. Pitali su me: “Može li Hrvatska stati s operacijama”. Prije nego što sam išao na taj sastanak informirao sam se kod predsjednika Tuđmana i generala Miljevca o situaciji i odgovorio sam im: “Ne možemo stati, možemo razgovarati samo o humanitarnom kompleksu”. Onda su tražili da još jedanput razgovaram s predsjednikom Tuđmanom?
Što vam je Tuđman savjetovao?
– Nazvao sam ga i rekao mu da europski dužnosnici, među kojima su bili Hans van den Broek, Carl Bildt, Javier Solana i drugi, pitaju možemo li stati s operacijama. Tuđman me podržao i poručio da stajanja više nema, a nakon toga sam još nazvao i generala Miljevca da čujem kakva je situacija na terenu. Onda sam ponovio naš stav i vidio da su i Javier Solana i Van den Broek na našoj strani. Obojica. Bio sam nakon toga tvrd kao kamen i tako je završio sastanak.
Novinari su nestrpljivo, koliko se sjećam, čekali da završi taj sastanak?
– Nećete vjerovati, ali bilo je više od 250 novinara i stotinjak televizijskih ekipa i tražili su izjave. Rekao sam da će sve završiti za 48 sati i operacija će biti gotova za dva do tri dana. Tako je i bilo.
Duga je priča svega što se na ovim prostorima događalo i okolnosti koje su prethodile Oluji. Vi ste kao šef diplomacije u sve bili aktivno uključeni, pa kako danas, iz ove perspektive, gledate na događaje iz 1991. godine?
– Treba se vratiti malo u povijest. Još 1990. godine na vrhuncu krize u bivšoj državi predsjednik Tuđman je sa slovenskim predsjednikom Milanom Kučanom predložio mirni rasplet jugoslavenske krize. Predložio je konfederalno uređenje, s mogućnosti odlaska svake od republika. Slobodan Milošević je to odbio, započeli su razgovori predsjednika republika bivše države u kojima je srpski lider odbio svako drugo rješenje osim federacije ili velike Srbije.
Kako je na to reagirao Tuđman?
– Povukao je jedan od njegovih najjačih državničkih poteza, a to je bio referendum 19. svibnja 1991. Tada su građani plebiscitarno podržali stvaranje suverene, samostalne hrvatske države. Prije toga je propao puč koji je htio izvesti Milošević s JNA, ali nisu dobili podršku bivšeg Sovjetskog Saveza.
Kakav je bio odgovor Miloševića kada su Slovenci i Hrvati proglasili neovisne države?
– Rat. Kada je bilo vidljivo da će se braniti Slovenija i Hrvatska tadašnja Europska zajednica nije bila pripravna, ali je uspjela Brijunskim memorandumom odgoditi odluke za tri mjeseca, kako bi došla promatračka misija u Hrvatsku.
Bili ste sudionik svih tih događaja, tko je sve svesrdno pomagao Hrvatskoj?
– Kada je riječ o Svetoj Stolici najsnažnija podrška dolazila je od samog pape Ivana Pavla II, zatim kardinala Jean-Louisa Taurana i Angela Sodana, jednog vrlo zaslužnog Hrvata monsinjora Nikole Eterovića koji je danas papinski nuncij u Njemačkoj i monsinjora Milana Simčića. Imali smo podršku Aloisa Mocka i dogodio se ključni trenutak da su, nakon prvih zločina počinjenih po Hrvatskoj, njemački kancelar Helmut Kohl i šef diplomacije Hans-Dietrich Genscher stali na stranu Hrvatske.
Je li ipak išlo sve tako glatko?
– Reći ću vam nešto što se malo zna. Predstavljao sam u Tarvisiju na sastanku demokršćanskih stranaka srednje Europe HDZ i vicekancelar Erhard Busek me izravno pitao: “Gospodine Graniću, hoćete li izdržati dva tjedna”?
Jesu li tada već postojali planovi da se ‘skine’ vlast u Zagrebu?
– Tri puta je bio planiran napad na Zagreb i okupacija grada. Sve je do detalja bilo pripremljeno. Mi smo imali informacije, sve smo pozorno analizirali i uspjeli smo to spriječiti. Plan je bio da budu uhapšeni svi iz vrha tadašnje hrvatske politike, s Tuđmanom na čelu. Sve se trebalo dogoditi u rujnu i listopadu 1991. godine. Obavještajne podatke smo unaprijed dobili i tako smo znali što se sprema. I obranili.
Nije bio lak put ni do priznanja?
– Šefovi diplomacija Danske i Belgije bili su ti koji su prevagnuli da dođe do međunarodnog priznanja Hrvatske. Sve drugo je poznato, ali ću vam reći i jednu anegdotu. Oko Božića je Zagreb podsjetio kardinal Angelotti koji je bio predstojnik Kongregacije za humanitarna pitanja Svete Stolice. U dogovoru s kardinalom Franjom Kuharićem mi smo ga odveli u Brijest i pokazali smo mu jednu razrušenu crkvu. Njemu su išle suze i pitao je što može osobno napraviti. Vratili smo se u Zagreb, bio je ručak i nazvao me uzoriti kardinal Kuharić i zamolio da predsjednik napiše pismo Papi. Pismo je bilo napisano za sat vremena i dostavljeno kardinalu Angelottiju. Na temelju te molbe Sveta Stolica je dva dana ranije priznala Hrvatsku.
Da diplomatski nije sve tako odigrano od samog početka agresije na Hrvatsku, sigurno bi i događaji oko Oluje išli drukčije?
– U to nema uopće sumnje. Bez ove dinamike događanja nemoguće je razumjeti i sve što se kasnije događalo s Olujom. U međuvremenu su počeli sukobi u BiH, a međunarodna zajednica nije postigla konsenzus ni da promatrače tamo pošalje. Nakon što je Milošević nastavio agresiju uz pomoć Karadžića, Mladića i ostalih, došlo je nažalost do nesretnog sukoba Hrvata i Bošnjaka, radi čega je u velikoj mjeri bila kompromitirana pozicija Republike Hrvatske kao žrtve. Bez obzira što smo primili milijun izbjeglica iz BiH i što je sva vojna i humanitarna pomoć dolazila kroz Hrvatsku i što smo prihvatili sva tri plana međunarodne zajednice. Tada su nam prijetile sankcije.
Kako je protekao vaš prvi sastanak s Madeleine Albright?
– Bila je američka predstavnica u UN-u i članica Kabineta vlade predsjednika Clintona. Imala je ispred sebe papir s 27 raznih pitanja i primjedaba, od kojih su se većinom odnosili na BiH. To je bio dugi razgovor koji su organizirali Mario Nobilo i Vladimir Drobnjak. Odgovorio sam joj da će Hrvatska biti ta koja će pomoći zaustaviti rat Hrvata i Bošnjaka i zaustavljanje rata u BiH. Rekao sam joj da se treba koncentrirati i na oslobađanje okupiranih područja u Hrvatskoj.
To je bila, na neki način, diplomatska uvertira za Oluju?
– Prvi važni korak je bio kada smo uz pomoć SAD-a, posebno gospođe Albright, ali i Warrena Christophera i predsjednika Clintona postigli da se 1. listopada 1993. godine donese rezolucija Vijeća sigurnosti 871. o situaciji na okupiranim područjima Hrvatske. UNPA zone su bile proglašene okupiranim područjima Hrvatske, a Beograd odgovoran za situaciju na okupiranim područjima i za etničko čišćenje koje se događa na okupiranim područjima. To je bila prva velika pobjeda hrvatske diplomacije uz pomoć SAD-a.
Tada je već uspostavljena i diplomatska suradnja s drugim zemljama?
– Tako je. Mi smo sami radili s Kinom, pa se uspjelo spriječiti veto Rusije. Veleposlanik Žužul, koji je bio naš šef misije UN-a u Ženevi, organizirao je u Bad Godesbergu 10. i 11. siječnja 1994. uz prisustvo najviših dužnosnika SAD-a, NATO-a, Njemačke skup na kojem su bili Tuđman i Izetbegović. Nije se uspjelo da se prihvati Owen-Stoltenbergov plan, a Žužul je organizirao u hotelu Hilton u Ženevi sastanak između Charlesa Redmana, specijalnog izaslanika predsjednika Clintona, i mene. Bila je to petosatna večera uz razgovore i dogovoren je koncept zaustavljanja rata Hrvata i Bošnjaka i stvaranje federacije BiH. To je ta takozvana američka mirovna inicijativa.
Što je još dogovoreno na tom sastanku?
– Prije svega da sve to predočim predsjedniku Tuđmanu, a da će Amerikanci razgovarati s bošnjačkom stranom. Tuđman je dao punu podršku tom planu, Amerikanci su dogovorili s bošnjačkom stranom, a još se u međuvremenu dogodio važan događaj. Sastanak s Ivanom Pavlom II možda je bio i najvažniji diplomatski događaj u mojoj karijeri, a trajao je oko 45 minuta. Redovito ti sastanci traju desetak, petnaest minuta, maksimalno dvadeset, a francuski predsjednik Jacques Chirac je tih dvadeset i pet minuta čekao prijem kod Pape.
Što vam je Papa tom prilikom rekao?
– Bio je to sastanak u četiri oka u biblioteci Svetog Oca i govorio je o problemu radikalnog islama, koji nije islam, od Afganistana, Pakistana do Alžira. Proročanski je govorio o tom problemu i upozorio da Hrvatska mora učiniti sve da se smiri sukob Hrvata i Bošnjaka, a zatim i sa Srbima. Govorio je o zajedništvu, o zaustavljanju rata, budućnosti. Nikakva imena Sveti Otac nije spominjao, ali je tražio od mene i kao državnika i kao katolika da učinim sve u tom smislu i da prenesem poruke predsjedniku Tuđmanu.
Kako je predsjednik reagirao kada ste mu prenijeli razgovor s Ivanom Pavlom II?
– Odmah kako sam se vratio direktno sam otišao Tuđmanu. Imao sam i poruke Papinih suradnika koji su bili puno otvoreniji i davali konkretne savjete našem predsjedniku. Tuđman je sve to prihvatio i nakon toga je došlo do velikih promjena u vodstvu Herceg Bosne i slijedila je priprema za Washingtonske sporazume.
Tada ste posjetiti i najvažnije europske države kako bi ih upoznali s hrvatskim stavovima?
– U jednom sam danu posjetio čak četiri. Prvo sam bio u Bonnu, pa Rimu, odakle sam otišao do Vatikana i navečer sam bio u Ženevi. Drugi dan sam odletio u London. Zatekla me vijest da me zvao američki državni tajnik Christopher i tražio da odmah dođem u Washington. Ipak sam se želio savjetovati s Tuđmanom i u ponoć sam se vratio u Zagreb i dva i pol sata razgovarao s predsjednikom u njegovom uredu.
Koliko se sjećam to nije bilo javno obznanjeno, taj hitni poziv da dođete u Washington?
– Nije. Prije toga pitao sam Tuđmana imamo li ikakve obveze iz razgovora s Miloševićem.
I kakav ste odgovor dobili?
– “Mate, apsolutno nikakve. Pregovaraj samo i isključivo u interesu Republike Hrvatske”. Bilo je to bitno, a Tuđman mi je dao apsolutnu slobodu u pregovorima. Prenio sam predsjedniku sve što sam kasnije pregovarao u Americi.
Što je bilo najteže?
– Da Haris Silajdžić prihvati da su Hrvati konstitutivni narod u Federaciji BiH. Tog dana primio me državni tajnik Warren Christopher i pitao kako stoje pregovori. Odgovorio sam da vjerujem da će završiti uspješno. Nakon toga me je primio potpredsjednik Amerike Al Gore i postavio mi isto pitanje i dobio isti odgovor. Ali nisam primijetio da su oni doveli CNN i da je sve to snimano, iza leđa. To je onda bila vijest dana.
Da taj posao nije obavljen planovi Hrvatske oko oslobađanja svog teritorija bili bi nemogući?
– To je sigurno. Tuđman koji je bio na putu telefonski je kontaktirao s premijerom Nikicom Valentićem, Gojkom Šuškom i Jurom Radićem. Bili smo povezani i saopćio sam bit washingtonskih dogovora, a Tuđman me samo pitao: “Mate, bi li ti po svojoj savjesti potpisao”. Odgovorio sam “da, predsjedniče”. Nakon toga je pitao druge koji su sve to slušali imaju li što reći, a nitko nije reagirao. “Mate, potpiši”. Tako je završilo. Konačno je i bošnjačka strana potpisala i drugi dan sam imao sastanak s glavnim tajnikom UN-a Boutros Boutros-Ghalijem i odletio u Pariz da informiram i Francuze.
Je li time Hrvatska povratila međunarodni kredibilitet što je otvorilo put za Oluju?
– Apsolutno. Došli smo u situaciju da imamo SAD kao partnera i saveznika. Onda je Hrvatska potpisala gospodarski sporazum s lokalnim Srbima, što je omogućilo i otvaranje autoceste Zagreb-Beograd. Međunarodna zajednica je radila na planu Z4 i predložila pregovore. Hrvatska je prihvatila pregovore, ali ne i plan, jer je davao Srbima državu u državi, predsjednika, novac, parlament. Mi to nismo mogli prihvatiti, ali smo pregovarali.
Gdje je zapelo?
– Onog trenutka kada je Martić odbio primiti u ruke taj plan. Bilo je jasno da ako damo završni prijedlog o mirnoj reintegraciji da ćemo imati mogućnost za vojnu operaciju. Dogodila se još jedna važna stvar u studenome kada smo ministar Šušak i ja predložili, jer je Bihać bio vitalno ugrožen, da Hrvatska vojska napravi proboj i koridor od dvadeset kilometara do Bihaća.
Kako su reagirali Amerikanci?
– Ambasador Galbraith je bio oduševljen, ali Tuđman je državnički mudro odlučio konzultirati predsjednika Clintona. U roku od 24 sata je došao odgovor da ne idemo, da će SAD pokušati preko Vijeća sigurnosti i mehanizama UN-a zaštititi Bihać. Zašto je predsjednik bio oprezan? Kazao je: “Moramo biti spremni na cijeloj liniji fronte u oslobađanje okupiranih područja, jer će se vjerojatno ta linija fronte otvoriti”.
Dolazimo do 1995. godine i Bljeska…
– Prvotni cilj nakon niza incidenata bio je samo otvaranje autoceste, ali nakon niza početnih uspjeha predsjednik je donio odluku da se cijelo područje zapadne Slavonije oslobodi. To je uspjelo potpuno, bez ikakvog kršenja međunarodnog prava. Vrhunski profesionalno. Kao ministar vanjskih poslova odmah sam odveo diplomatski zbor da posjeti to područje. Dobili smo čestitke od svih saveznika.
Time su se stvorili direktni uvjeti za Oluju?
– Upravo tako. Ispričat ću vam jednu anegdotu. Diplomatski zbor sam 10. srpnja odveo na otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara, prvi put nakon 1991. godine. Na terasi hotela Argentina, oko 17 sati, bio sam sa Yakushijem Akashijem i razgovarali smo i pili šampanjac. Bila je prisutna i moja supruga, a u tom trenutku su ga nazvali i rekli da je oko Srebrenice jako teška situacija. Odmah je mobitelom nazvao Slobodana Miloševića i razgovarali su na engleskom oko petnaest minuta.
Je li Milošević rekao visokom dužnosniku UN-a kakva je tamo zaista situacija?
– Tvrdio je da nije tako dramatično, da je to napad samo iz jednog pravca i da nema mjesta panici. Yakushi Akashi je usprkos tome odmah otišao u Zagreb i nije prisustvovao otvaranju Igara. Meni je u tom trenutku bilo jasno da je međunarodna zajednica totalno nesposobna zaustaviti rat u BiH, a pogotovo zaštititi Bihać. U međuvremenu je došlo i pismo šefa diplomacije iz BiH da traži direktnu vojnu pomoć Hrvatske u zaštiti Bihaća.
Što je slijedilo?
– Tuđman je održao sastanak s vojnim i redarstvenim vrhom o spremnosti Hrvatske vojske za akciju oslobađanja okupiranih područja ako bude potrebno. Drugi je događaj posjet Zagrebu Sulejmana Demirela i nakon niza sastanaka pratio sam turskog predsjednika na helidrom. Molio je da Hrvatska pomogne da Bošnjaci opstanu, jer je prijetio potpuni slom. Tuđman je obećao pomoć i sjećam se kako me Demirel uhvatio za ruku i tražio da hrvatski predsjednik učini sve.
To je bilo prije dolaska Izetbegovića u Hrvatsku?
– Nazvao sam ga i pitao je li spreman doći na razgovor s Tuđmanom i Izetbegović je odmah prihvatio. Nazvao sam i predsjednika Tuđmana i predložio sastanak u Splitu. Počeli smo odmah s organizacijom i 22. srpnja 1995. došlo je do tog sastanka. U najužem krugu napisali smo splitsku Deklaraciju koja je povijesni dokument za hrvatsku vojnu operaciju u oslobađanju hrvatskih područja. Na samom sastanku sam tu Deklaraciju predstavio dvojici predsjednika i samo je Tuđman tražio jednu gramatičku ispravku. Sve je bilo potpisano, a 26. srpnja je bio zatvoreni sastanak Tuđmana, Šuška, Granića, Izetbegovića, Silajdžića kada je dogovorena i vojna konkretna pomoć Hrvatske. Tada su počele vojne operacije u BiH, a to je bila zadaća ministra Šuška.
Tada je već sve bilo spremno za Oluju?
– Prvi koji je kazao što smjeramo je bio ministar Šušak ambasadoru Galbraithu sredinom lipnja, kada ga je upozorio da će Hrvatska ići u vojnu akciju ako lokalni Srbi ne prihvate integraciju u pravni poredak Hrvatske. Tuđman je održao onaj poznati sastanak s vojnicima krajem srpnja i drugi sastanak s vojnim i redarstvenim vrhom.
Je li vas pitao kakve će biti reakcije međunarodne zajednice?
– U pauzi tog sastanka postavio mi je to pitanje. Prvo sam odgovorio “ako će vojna operacija biti kratka…”, a “koliko kratka”? Rekao sam da ako će trajati sedam dana i ako bude čista s poštivanjem međunarodnih konvencija i prava proći ćemo bez rezolucije. Samo s predsjedničkom izjavom Vijeća sigurnosti i ništa više. U konačnici se tako i dogodilo.
Je li vas pitao za stav oko Oluje?
– Pitao me, “Mate, da li podržavaš”? Rekao sam “da, predsjedniče, podržavam”. Onda je Tuđman odlučio da još jedanput da šansu pregovorima i organizirao je Stoltenberg sastanak u Ženevi. Naše je izaslanstvo vodio Ivić Pašalić i sve je završilo neuspjehom jer Srbi nisu prihvatili integraciju u ustavno-pravni poredak. Došla je nakon toga čuvena sjednica VONS-a, a prije toga je Tuđman tražio da dođem. Ponovo sam mu morao precizno reći kakve će biti međunarodne reakcije. To sam ponovio i na VONS-u.
Tražilo se i da Žužul ukaže Amerikancima na situaciju?
– Premijer je sve kratko podržao, a nakon toga je Tuđman rekao, “svi se slažemo, idemo na tehničke detalje”. Na VONS-u se nije razgovaralo o vojnim stvarima, to je Tuđman obavio s vojnicima i redarstvenicima. Tamo je bilo govora o diplomaciji i Šarinić i ja smo obavijestili nekoliko ključnih ambasadora što se sprema. Obaviještena je i Sveta Stolica, a ja sam informirao Francuze.
Kako su reagirali?
– Uvodno sam kazao cijelu povijest agresije na Hrvatsku, a dobio sam protupitanje: “Mate, idete li vi sutra ujutro ili ne”. Rekao sam, “da, idemo”. Kanađani su odmah obavijestili srpsku stranu, a nama je to bilo poznato.
Bili smo svjesni u trenutku kada smo ih počeli obavještavati da i druga strana zna.
Kako je reagirao Milošević?
– Saznali smo da nije vjerovao do zadnjeg trenutka, pratili smo sve, naravno. Dogodila se Oluja. Osobno sam ponosan što sam sudjelovao u svim tim procesima.