Published On: Wed, Nov 22nd, 2017

‘Ratko Mladić nije nikakav zločinac, on je naš bog’

Ratko Mladić je 16 godina bio u bijegu od haškog suda, a konačno je uhićen u svibnju 2011. u selu Lazarevu kod Zrenjanina.
Nisu to bili bijeg i skrivanje protkani neizvjesnošću, strahu za život ili od doživotne robije. Mladić se nije poput Osame bin Ladena krio u brdima i živio u prašnjavim pećinama, niti je kao Saddam Hussein pronađen u nekoj pustinjskoj rupi jedva široj od njegova tijela. Srbijanske vlasti znale su gdje se nalazi, a neko vrijeme živio je na dvije lokacije u Beogradu uz brojno osiguranje.

Madić je u tom svom ‘bijegu’ živio gotovo kao bogataš. Na nekim lokacijama na raspolaganju je imao teniske terene, bazene, a mogao je ići i u lov na jelene. Na usluzi su mu bili osobni vozač, kuhar i konobar, a nesmetano je išao i na nogometne utakmice.
Eto, takav je bio Mladićev život kao bjegunca. Tek posljednjih nekoliko godina uoči uhićenja počeo je za ratnog zločinca tipičan život čovjeka koji bježi od pravde. Politička klima se promijenila, Srbiji je postao pretežak teret, a smanjio mu se i broj prijatelja i financijera.

Državni, vojni i policijski službenici sudjelovali su skrivanju najtraženijeg haškog bjegunca, no simptomatično je da su u pravilu svi oni znali gdje je Mladić bio do jučer, no da mu se onda jednostavno izgubio svaki trag.

– Koliko je meni poznato gospodin Mladić je jedno vrijeme bio u Beogradu na određenoj adresi, ali prema našim informacijama on se više tamo ne nalazi- rekao je 2001. tadašnji ministar policije Dušan Mihajlović.

Upravo je on sebe najčešće demantirao i svakih nekoliko mjeseci i godina govorio je nešto sasvim drugo.

– MUP je do sredine 2002. znao gdje se nalazi Mladić te da je bio pod zaštitom vojske – rekao je Mihajlović u veljači 2002.

Tri godine kasnije opet nova priča.

– Nalazio se u svojoj kući na Košutnjaku. Ispred su se nalazila vojna vozila i ljudi u uniformama i s punim naoružanjem. Svatko tko bi ga pokušao uhititi, sukobio bi se s vojskom ove zemlje – ispričao je Mihajlović.

Carla Del Ponte, bivša glavna tužiteljica haškog suda često je prozivala Vojislava Koštunicu, tadašnjeg predsjednika SRJ. Njega je označila kao čovjeka koji pomaže Mladiću u skrivanju. List Danas pisao je da je Koštunica od tadašnjeg načelnika Uprave sigurnosti Vojske Jugoslavije Ace Tomića redovito dobivao izvještaje o Mladićevu kretanju. U televizijskoj emisiji Insajder objavljeno je da se Tomić s Mladićem viđao u Beogradu i susretao na lokacijama po autocesti. Uz haškog bjegunca uvijek je u društvu bilo i 30 osoba koje su ga čuvale.

Premda je postojao pritisak europske zajednice da se Mladića što prije uhiti, srbijanske vlasti za to i nisu previše marile. Dobro je samo podsjetiti se što je u listopadu  2005. rekao tadašnji ministar obrane Zoran Stanković.

– Ako netko očekuje da će ministar obrane krenuti u planine tražiti Mladića…. mislim da to nije moj posao – istaknuo je.
Nije ni trebao juriti u planine, Mladić nije ni bio na planinskom zraku. Da je postojala želja mogao je biti uhićen odmah sutradan nakon Stankovićeve izjave.

Nakon završetka rata Mladić se neko vrijeme skrivao u vojnim objektima u Han Pijesku u istočnoj Bosni, a bio je smješten i u vojnom odmaralištu Rajac nakon čega je prebačen u vojni kompleks Strugari pored Kragujevca. Upravo tamo je na raspolaganju imao bazen, sportske terene, dvorane sa stolovima za stolni tenis, čak i lovište s jelenima.

General Đorđe Ćurčin možda je i najbolje opisao život haškog bjegunca u tim danima. Nije tu bilo nikakvog bježanja ili skrivanja. Gotovo da su dečki bili na godišnjem odmoru.

– Razgovarali smo, šetali kroz šumu, igrali šah, stolni tenis i kartali. Zatim bismo ručali i ponovo odlazili u šetnju – ispričao je Ćurčin.
Prava idila, pogotovo kad se zna da je Mladić imao i vlastita vozača, kuhara i konobara. Eto, život po mjeri.

Jedno vrijeme moglo ga se naći i u obiteljskoj kući u ulici Blagoja Parovića u Beogradu. Iz tog je stana redovito odlazio u restorane i na nogometne utakmice.

– Da, bili smo zajedno na susretu Jugoslavije i Hrvatske 1999. – prisjetio se Ćurčin.

Govorilo se i da se skriva u Božinovićima, mjestu u BiH u kojem je i rođen 12. ožujka 1942., no mještani, koji se većinom prezivaju Mladić, to su demantirali.

– Kako da se ne plašimo za našeg boga, on je naš bog – rekla je Veselinka Mladićizvjestitelju B92, koji je u Božinoviće došao 2006. napraviti priču.

– Nema sile koja može reći da je on bio zlikovac. Nema govora, on nije takav u prirodi, kao dijete nikad se nije potukao s nikim, nije znao mrziti. Mladić je heroj – dodala je Veselinka.

Prisjetili su se mještani i velike gužve na sprovodu Mladićeve majke.

– Došlo je 500 IFOR-ovaca, helikopteri su nadlijetali Božinoviće. Ispred kuće zaustavilo se blindirano auto, nisu nam dali da je pokopamo ljudski – rekao je Mile Mladić, Ratkov stric.

O 7000 ubijenih u Srebrenici nisu bili raspoloženi pričati, a to što je Mladić bio vojni zapovjednik uopće ne povezuju s krvoprolićem koje je uslijedilo.

– To su izmišljotine…Sve nas boli da je on proglašen ratnim zločincem. Zbog čega? Kako? Zašto se njega progoni?  – pitao se Mihajlo Mladić, rođak.

Srpski premijer Zoran Đinđić potjerao ga je iz baze u Krčmaru kod Valjeva. Mladić je odbijao otići, pa je vojska simulirala napade kako bi ga natjerala da ode. Plan je uspio i haški bjegunac morao je pobjeći. Živio je u različitim stanovima po Novom Beogradu. Ti stanovi bili su birani po strogim pravilima, morali su biti u velikim zgradama, bez sigurnosnih kamera i kat ispod i iznad morao je biti prazan.

– Dok je bio u Novom Beogradu nije izlazio iz stana. Donosili smo mu hranu i novine, o obitelj ga nije smjela posjećivati – rekao je Mladićev odvjetnik Miloš Šaljić.

Živio je i u ulici Jurija Gagarina, i u blizini Radovana Karadžića. Ujutro je uvijek tražio toplo mlijeko s medom, a potom je malo vježbao. Hrana je morala biti svježa, a  voće i povrće kupovali su se na različitim mjestima kako nitko ne bi ništa posumnjao. Brijao se svaki dan i nije želio zapustiti zube jer bi odlazak zubaru ugrozio njegovu sigurnost.

Neko vrijeme bio je i u podzemnim bunkerima vojarne na Topčideru. A postoji priča da su dva vojnika ubijena 2004. samo zato što su ga vidjela i prepoznala.

U prosincu 2005. je premješten u selo Ljuba kod Sremske Mitrovice, bio je i u Maloj Moštanici. Nakon toga se sklonio u Lazarevo gdje je i uhićen. Postoje neke priče da je boravio na sjeveroistoku Bosne u Gackom, no to nikad nije potvrđeno.

 Ivan Radnić