Rambo Amadeus smislio je naziv “turbo-folk”. Prvi put ga je spomenuo u ovom intervjuu

RAMBO AMADEUS, crnogorski glazbenik i tvorac kovanice “turbo-folk”, rođen je na današnji dan, 14. lipnja 1963. U suradnji s Yugopapirom povodom njegovog rođendana donosimo intervju s glazbenikom koji je objavljen u Startu 1988. godine.

Rujan 1988.: “Ja sam Rambo Amadeus, umjetnik, donedavna radnik iz neposredne proizvodnje, pukim slučajem snimio sam za PGP RTB ploču koja se zove Tugo jesenja, a ako sve propadne, vraćam se na dizalicu.”

Na taj polušeretski i kvazinaivan način priču o sebi počinje dvadesetpetogodišnji, nimalo naivan mladić u ležerno raskopčanoj kariranoj pamučnoj košulji i udobnim sivozelenim hlačama američkih marinaca, samouvjereno izražavajući svoj stav da su činjenice koje određuju neku osobu (ime, godište, podrijetlo i obrazovanje) ništa drugo do proizvod slučajnosti te se sve to može jednostavno eliminirati odlukom da se u nekom trenutku bude nešto drugo.

Stoga nije ni čudno što se Rambo Amadeus, “kvalificirani radnik na dizalici”, nipošto neće u javnosti predstavljati kao Antonije Pušić, multimedijski eksperimentator koji je svoju opsesivnu radoznalost, eksplozivni temperament i istančan senzibilitet za sve vrste glazbenog i medijskog izraza dokazao ne samo naučivši “rukovati” gotovo svim glazbenim instrumentima i strojevima nego i time što se nekoliko puta predstavio beogradskoj publici u SKC-u svojim performansima – koncertima (“Pasija po 28 usisivača”, “Disfilharmonija 1, 2 i 3” i “Postindustrijski balet”).

Prvi nastup Ramba Amadeusa

“Soc-retro – polarni bend” pod nazivom “Ottov protokol” (dva bubnjara, recitator, operni pjevač, simultani prevoditelj na njemački, frippovske gitare i bas), koji je prethodio projektu “Rambo Amadeus”, još je jedna točka u nizu Antonijevih glazbenih eksperimenata, točka koja san i najciničnijega kulturtregera o razumljivom “razvojnom putu” jednog umjetnika definitivno pretvara u košmar.

No, o “umjetničarenju” takve vrste Rambo Amadeus ne želi govoriti sada kad se pojavila njegova prva ploča s devet pjesama (Rambo Amadeus je izvođač i autor kompletnog materijala, a producent je Saša Habić) koje se, bez obzira na potencijalno zgražanje neumornih prvoboraca u fiktivnom ratu protiv kiča, nikako ne mogu nazvati hermetičnima, nezanimljivima, ili neprovokativnim.

Većina onih koji su se prije dvadesetak dana u rano popodne zatekli pred TV ekranima zacijelo je teško mogla odvojiti pogled od narodnjaka u klasičnom novokomponiranom odijelu koji je na tvrdoj podlozi snažnih gitarskih rifova, sintesajzera, basa, puhača i ritam-mašine istočnjačkim nazalima, kao da zapomaže, izvodio bizarne stihove svoje pjesme Vanzemaljac.

Bio je to prvi nastup Ramba Amadeusa, autora vjerojatno prve ploče u povijesti jugoslavenske diskografije koja je objavljena u izdanju dviju redakcija – one zadužene za narodnu i one koja izdaje zabavnu i rock glazbu. Jednostavno, dvije različite ekipe ljudi u PGP RTB na dva će načina raditi na izdavanju jedne iste ploče.

“Ne postoji ni jedna vrsta glazbenog izraza koja nije vrijedna istraživanja”

Taj presedan, doduše, može biti i izraz zbunjenosti pred potpuno novim materijalom, ali i promišljena gesta profesionalaca svjesnih komercijalnog potencijala Rambova koncepta. Na kaotičnom se jugoslavenskom glazbenom tržištu, naime, kupovna moć ljubitelja novokomponirane narodne glazbe poodavna ne može ignorirati. Duhovit i šarmantan egoman koji je sebe nazvao Rambom Amadeusom objašnjava svoju glazbenu podlogu kao smjesu potpuno kontroverznih žanrova:

“Po meni ne postoji ni jedna vrsta glazbenog izraza koja nije vrijedna istraživanja. Ako se bez predrasuda promatra glazbena heterogenost ovog podneblja, koja uključuje jednog Sinana Sakića isto kao i Disciplinu kičme ili, recimo, Šerifa Konjevića i Laibach, dolazi se do specifično balkanske mješavine tradicionalne glazbe i suvremenoga elektro-zvuka.

Ako nekome taj spoj zvuči apsurdno ili neukusno, ne bi trebalo da zaboravi kako, na primjer, jednoga Toma Waitsa nitko ne podcjenjuje zato što za podlogu koristi folklor irskih doseljenika koji u SAD-u ima mnogo gori status nego kod nas tzv. novokomponirana narodna glazba u odnosu na službenu kulturu.

A da i ne govorim o Paulu Simonu i njegovu zulu-beatu ili o Jamaaladeenu Tacumi, vrhunskom njujorškom underground basistu koji u svojim skladbama rabi mnoge balkanske instrumente, npr., saz i šargiju. Štoviše, mnogi koji se u ovoj zemlji gade kako klasičnog tako i novokomponiranog folklora nemaju pojma da se na jednom sveučilištu kao što je Berkeley cio semestar izučavaju balkanska glazbala te čak postoji ispit iz makedonske ritmike.”

“Turbo-folk”

Ako pak nekome ove tvrdnje zazvuče nadmeno, ostaje mu da ih provjeri slušajući Rambove pjesme.

A njihov tvorac ne mari za opasnost da taj konglomerat trajno ostane na granici pukog vica i originalnog glazbenog izraza, ni ovdje ni ondje.

Kako sindrom masnih narodnih doskočica kojima se pokušavaju probiti marginalni narodnjaci, tako i svojevrstan cinizam glazbenih vampira a la Rokeri s Moravu, koji beskonačno ismijavaju one kojima navodno ne pripadaju, Rambo Amadeus pokušava nadići izvođenjem krajnjih konzekvenci iz monstr-žanra novokomponirane glazbe.

Rezultat je nazvao “turbo-folkom”, a inventivniji slušatelj slobodno bi ga mogao nazvati i “horror folkom”.

A da je taj, donedavno marginaliziran i prezren žanr, uistinu metastazirao u balkanskom mentalitetu bolje od ičega dokazuje činjenica da je već posve normalno što jedan Halid Muslimović izlazi na scenu s gitarom “flying vee” ili što Vesna Zmijanac puni dvorane publikom koja na njene refrene reagira kao publika s Wembleyja na Springsteenove.

Napisala: Vesna Miljanić (Start, 1988.)