Nakon prvog kruga pregovora s Amerikancima u Rijadu, Vladimir Putin se pojavio u javnosti i rekao da Ukrajina neće biti isključena iz pregovora o završetku rata. Nije rekao da hoće biti uključena, ali nije ni isključena. Govorio je o suradnji, o povjerenju, o svemirskim istraživanjima i energetici, jer svijet, kako Putin vidi svijet, nije jednoznačan i ne može se svesti na artiljerijske salve i ruševine Bahmuta. Svijet se vrti, a Putin je, tako ispada, i dalje njegov os.
Rusija nikada nije odbijala pregovore, tvrdi on, nego su ih odbijali drugi. Kijev i Europa su ti koji ne žele razgovarati, koji se ponašaju kao djeca kojoj je netko ukrao igračke, a ne kao ozbiljni pregovarači. U toj slici, Putin je taj koji pruža ruku. S druge strane, ruka ostaje u zraku, nesretna i nepotrebna.
Kad govori o odnosima s Amerikom, Putin nije ironičan. On kaže da se ne miješa u unutarnje poslove SAD-a, dok europski lideri to čine. Tko god je pratio politiku zadnjih desetak godina, zna da to nije ni približno istina, ali to u ovom trenutku nije važno. Važno je da se stvara slika u kojoj je on onaj koji želi razgovor. I možda je upravo u tome njegova snaga – stvaranje alternativne realnosti u kojoj je uvijek on taj koji poziva na razum.
A Trump? Trump sada počinje dobivati „objektivne informacije“ o situaciji. To je Putinova rečenica, i u njoj je sažeto sve što on misli o zapadnim liderima – da su do sada, eto, bili zavedeni, ali sada će, napokon, spoznati istinu. Istinu koja dolazi iz Kremlja.
Za susret s Trumpom kaže da bi ga „rado održao“, ali ne uz šalicu kave. Ozbiljni ljudi ne rješavaju stvari uz kavu. No, ozbiljnih ljudi u ovoj priči ionako je sve manje. Ostali su samo oni koji vole pregovore o pregovorima.
I tako, dok se u Rijadu pokušava pronaći početak kraja, Putin i dalje stoji i govori o povjerenju. O potrebi za razgovorom. O Ukrajini koja nije isključena iz pregovora, ali koja se, kako se čini, iz njih sama isključila.
wpDiscuz
