Published On: Wed, Aug 19th, 2015

PULA U AUSTRIJSKO DOBA Joyce je u Puli za ljubavnicu tvrdio da mu je žena

Bila je baš ovakva, pasja vrućina, 1981. godine. Svako jutro išao sam od Zlatnih stijena do autobusne stanice, pa onda do Trga bratstva i jedinstva.
Tamo, pored luka Sergijevaca bila je zgrada u kojoj jeJames Joyce predavao engleski u Berlitzovoj školi. Izviđao sam teren za dokumentarni film o tome piscu. A “poslali” su me anglist Ivo Vidan i tv urednik Angel Miladinov. Na spomenutom trgu morao sam tumačiti nekim sugovornicima da se 1904. isti trg zvao Trgom svetog Stjepana. No, trebalo je otkriti najjednostavnije stvari: da se prva Joyceova adresa nalazila u Laginjinoj, nekad ulici Giulija, a druga u Medulinskoj.

Odluka Franje Josipa I

Sjetio sam se toga šalabazanja listajući novu, divot-knjigu Elma Cveka “Naredba br. 12, Pula u doba Austrije”. Što bih dao da sam imao tu knjigu? Prema njoj bi se mogao snimiti dokumentarac o Puli, gradu koji se kao Trnoružica probudio iz sna kako bi postao najveća austro-ugarska mornarička luka. U gradu je sačuvano 200 zgrada u kojima je živjelo svega 1000 stanovnika između 1813. i 1850. A onda dolazi 1853., viceadmiral Dahlerup, Danac, donosi odluku da Pula postane glavna ratna luka Carstva, umjesto Venecije. Međutim, odluku je osobno donio car Franjo Josip I., i time je započeo ubrzani razvoj Pule. Umjesto kakvog princa u Pulu je stigla “Naredba br. 12 admirala nadvojvode Ferdinanda Maximiliana” od 2. X. 1856., potpisana u Trstu, a kojom je ozakonjeno osnivanje arsenala i brodogradilišta.Autor Cvek prati preobražaj Pule od polaganja kamena temeljca za arsenal, odnosno od posjete carice ElizabeteSissy i Franje Josipa I ., od prvih brodograditeljskih radova na fregati “Novara”, koja je potom oplovila svijet, dakle od razvoja brodogrališta – suvremenog “Uljanika”, do razvoja grada. Dovoljno je reći da je Pula 1910. imala oko 60.000 stanovnika, “od čega je četvrtina bila vojno stanovništvo” – dakle 60 puta više nego pola stoljeća ranije. I više nego danas. U sjeni globalne krize, Cvek kaže da je tri četvrtine civilnog stanovništva (od njih 42.000) živjelo od državnog budžeta, novca što ga je Carstvo ulagalo u arsenal i brodogradilište, u ratnu mornaricu i kopnena utvrđenja.

Talijani i Austrijanci

“Goso plaća, goso traži”, napisao je Matija Mažuranić, brat bana Ivana. Austrijska je politika identificirala Pulu s ratnom mornaricom, tražeći da joj sve bude podređeno. Beč je od 1880. tražio da se ne popisuje stanovništvo po narodnosti već po – jeziku komunikacije, tako da 1910. njemački govori 4.211 osoba, talijanski 25.042, slovenski 1.705, hrvatski 6.771, 310 govori ostale jezike. Kao stranci, bez oznake jezika, označena su 4.407 stanovnika. Treba li reći kojim jezikom govori vojno stanovništvo, ili četvrtina grada? Listajući “Pulu u doba Austrije”, zadržavajući se na starim fotografijama, razglednicama, artefaktima – dizajn potpisuje Rajko Ban– stara Pula postala mi je prezentnija nego u nizu drugih knjiga. Saznao sam od Cveka tko je posluživao Joycea u kafeu Miramar, jednoj od tadašnjih 19 kavana u gradu, na samoj Rivi. Bio je to “mladić s Ćićarije Grgo Vratović”. Od poslužitelja i konobara postao je “pulski kapitalist”.

Pisac i špijun

Irac se spuštao od luka Sergijevaca istoimenom ulicom, preko Foruma do mora, i sklanjao se od vjetra u Miramar. Kako je doputovao u studenom, a otišao iz Pule u travnju 1905., “pod sumnjivim okolnostima”, čak optužen za špijunažu u korist Italije, prema jednom izvoru, sjedio je unutra, u samoj kavani. Za stolom je bila i njegova Nora Barnacle koju je predstavljao kao suprugu, iako mu to nije bila, kao što ni sam nije bio profesor premda se tako predstavljao. U Miramaru joj je predao pismo u kome stoji: “Već počinjem da drhtim, i ako me ubrzo ne pogledaš kao ranije, morat ću se rastrčati po kafeu. Ništa što bi bila u stanju da učiniš neće me večeras naljutiti. Neću dozvoliti da me išta rastuži. Kada odemo kući poljubit ću te stotinu puta.” (prosinac 1904).
Čitatelju koji više od književnosti voli glazbu, Cvek kroz mornarički projekt Pula – koji je trajao od 1856. do poraza Carstva 1918. – nudi i portret Franza Lehara. Zato je i podnaslovio knjigu – “ljudi i građevine”. Zato je i ispisao 20-ak portreta glasovitih osoba vezanih za Pulu. Među njima je i kapetan korvete Georg Ludwig Ritter von Trapp, stvarni otac dječice iz filma “Moje pjesme, moji snovi”. Piscu nemam što zamjeriti, mogu tek sitničariti: možda je slavnima mogao pridružiti Ivana Cankara. No, radije bih se složio s akademikom Bratulićem, koji u recenziji predlaže da se ova knjiga prevede na strane jezike kako bi posjetiocima približila Pulu.