Psihologinja o odrastanju u digitalnom dobu: Ovo su neki drugi klinci i neka druga vremena koja zahtijevaju drugačiji odgoj. No kada spuste ekran, tko im ostaje?

Specifičnosti generacije Z

Mladi svoje osjećaje i mišljenja, dodaje, izražavaju dijeljenjem svega putem društvenih mreža – od videa pripremanja doručka, slika outfita za školu, pa do izražavanja stavova o aktualnim pitanjima i problemima, uz neizostavne mimove… Nove generacije mladih doslovce su odrastale uz internet te su naučene doći do svakog sadržaja koji ih zanima.

S druge strane, njihovu je pažnju, objašnjava Selak Bagarić, pod silom svih informacija kojima su izloženi kroz sve medije što ih okružuju puno teže zadržati. Preplavljenost informacijama utjecala je na nove generacije na posve nov način.

‘Teško je odrediti što definira ovu generaciju na način na koji je primjerice odredilo generaciju X upravo zato što ova generacija nije unificirana – preplavljenost informacijama, čija je dostupnost posljedica digitalnog doba, može dovesti i do ‘šetanja’ između različitih stilova; u kliničkoj praksi primjećujem da, kada razgovaram s mladima, njihove preferencije nemaju granice u okviru neke tradicionalne podjele. Slušaju rock, ali i izađu s društvom na narodnu muziku. Kada ih vidim u čekaonici, rekla bih da prate retro bendove. Motivacija za ulazak u neki oblik zajednice poprilično im je drugačija nego što je bila ranijim generacijama – nekada su supkulture bile na neki način pobune protiv mainstream tokova i izražavanje individualnosti nasuprot društvenih normi, a sada je fokus, čini mi se, na izgradnji bliskosti temeljenoj na zajedničkim interesima, što za mlade često započinje putem interneta’, dodaje psihologinja.

Prema riječima Selak Bagarić, generacija Z zapravo se više izražava i definira kroz svoje prijateljske grupe, a one su jedinstvenije i ekskluzivnije od supkultura u prošlosti; mladi odrastaju s različitim kulturama nadohvat ruke, imaju razvijene vještine istraživanja i pretraživanja sadržaja te otkrivanja vlastitih uskih interesa i stilova, i to preko granica jedne skupine – oni biraju svoju kombinaciju i ne određuju se za jednu kategoriju. Mladi danas formiraju nove, još jedinstvenije zajednice jer je danas puno lakše biti, kako neki autori navode, ‘supkulturalno promiskuitetan’.

Granice između lokalnog i globalnog realiteta, objašnjava ona, pritom su potpuno izbrisane – razgovaraju s vršnjacima iz cijelog svijeta povezujući se zajedničkim interesima, jednako su im važni hrvatski i američki, korejski ili srpski influenceri, jutjuberi, sportaši… prate trendove, ali ih i mijenjaju jer im je sve dostupno – grade identitet, smisao i vrijednosti pod utjecajem svih tih izvora.

‘Budimo iskreni, razlike i podjele postoje u svim sferama društva, u kojem je imperativ biti bogatiji, ljepši, poznatiji, mlađi. Poruka je to da se naša osobna vrijednost mjeri društvenim uspjehom u zadovoljavanju prezentiranih socijalnih normi. Djeca se razlikuju po koječemu, ali brojni zahtjevi iz njihove okoline, prvenstveno roditelja i školskog sustava, kontinuirano šalju poruke o tome da je izvrsnost must, a pritom se često zanemaruje njihovo mentalno zdravlje. Djeca nemaju kapacitet nositi se s takvim porukama i zahtjevima, barem ne u mjeri koju će imati u odrasloj dobi. Ne bih rekla da su razlike u popularnosti ekskluzivnost ove generacije, samo je pritisak na mlade veći i drugačiji. Mi psiholozi uvijek spominjemo potrebe koje su zajedničke svim ljudima na putu do samoaktualizacije, a koje uključuju, osim onih fizioloških, potrebe za sigurnošću, pripadanjem, samopoštovanjem…’, rekla je.

Dok je ranijim generacijama popularnost bila gotovo apstraktan pojam subjektivnog doživljaja, objašnjava psihologinja, današnja djeca poprilično kvantitativno mogu pratiti svoju popularnost – imaju broj followera, likeove, broj pregleda i dijeljenja, pozitivne ili negativne komentare koje vidi čitava njihova online zajednica. Iako popularnost ne podrazumijeva bliskost s drugima, pa ni iskrenu naklonost i poštovanje, mladi je doživljavaju kao pokazatelj vlastite vrijednosti.

‘Mnoga djeca s kojom sam radila znala su mi reći kako nemaju nikoga i da su odbačena, a kasnije u razgovoru saznala bih da imaju dugogodišnje prijatelje iz osnovne škole, s rukometa… ali nisu imali po njihovim mjerilima dovoljan broj prijatelja na društvenim mrežama, niti dovoljan broj likeova. Važnost fizičkog izgleda danas ima dodatnu, digitalnu sferu, a mladi imaju dva ogledala, od kojih je jedno ekran njihovih gadgeta. Imaju identitet u stvarnom životu, ali i onaj digitalni. Uz stereotip kako je lijepo – i dobro, iz kliničkog iskustva znamo da mnoge i djevojke, a i mladići provedu sate i sate u izradi najbolje selfie fotografije, natječući se i sami sa sobom i s drugima. Djevojke koje su u svojoj okolini popularne po navedenim mjerilima znale su mi u kliničkoj praksi reći da znaju napraviti i po 100 selfieja, sve dok ne ispadne jedan kojim su zadovoljne. Ali ni on se ne objavljuje online bez uljepšavanja i filtara. Užasavaju se tagiranja na fotografijama koje postavljaju drugi jer nad time nemaju kontrolu. Svom digitalnom identitetu pristupaju kao prema brendu čiji se uspjeh treba očuvati, a život ima prijenos uživo, barem onaj idealizirani’, mišljenja je Selak Bagarić.

Važno je znati, otkriva psihologinja, kako biti popularan ne podrazumijeva to da imate visoko samopoštovanje i dobru sliku o sebi – o pravome ‘ja’.

Stalnim provjeravanjem broja likeova kao da provjeravaju vlastitu vrijednost

Najnovije istraživanje Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, provedeno na srednjoškolskom uzorku u Hrvatskoj, pokazalo je da gotovo svaki drugi adolescent odmah provjerava društvene mreže, svaki treći provjerava ih nekoliko puta dnevno, a svaki peti adolescent stalno ih provjerava, bez obzira na to je li stigla notifikacija ili ne.

‘Dakle i ‘popularna djeca’ osjećaju velik pritisak da to i ostanu, boje se da će nešto propustiti, a njihova prezentacija na društvenim mrežama nešto je što danas doista može djelovati kao posao s punim radnim vremenom. No umreženost ne znači i povezanost. Jer život na Instagramu daleko je od života u stvarnosti – kada spuste ekran, tko im ostaje? Stalnim provjeravanjem broja likeova, odnosno pregleda, kao da provjeravaju vlastitu vrijednost, traže samopoštovanje koje im nedostaje. Današnjoj djeci prijateljski odnos podrazumijeva divljenje, stalnu pažnju, rejting, što kod promatrača koji to ne doživljavaju može izazvati osjećaj manje vrijednosti, kao što to može učiniti i kod ‘popularnog’ izostanka daljnje gratifikacije. Makar s lažnog profila’, kaže psihologinja.

U slučaju kada izostane očekivani broj likeova, dodaje, slično kao i kod iskustva vršnjačkog nasilja, kod mladih se mogu javiti emocionalni i ponašajni problemi. Nažalost, mi odrasli reagiramo često tek onda kada je šteta već prisutna. ‘Djeca od roditelja i drugih značajnih osoba iz njihova života traže potvrdu da su voljena, važna, sposobna kroz njihovu prisutnost, autentičnu zainteresiranost i zrcaljenje onoga što vidimo u njima – ne samo deklarativno. Zbog toga značajnu ulogu u nastanku pozitivne slike kod djece imaju roditelji i druge odrasle osobe koje se brinu o njima. Važno je da mi koji se trebamo brinuti o njima, što uključuje školsko osoblje, prihvatimo to da je digitalni svijet realnost u kojoj žive djeca i mladi, a samo njihov hobi ili slobodno vrijeme’, kaže psihologinja.

Ova generacija voli savjete i odgovore koji su primjenjivi u njihovoj realnosti

Roditelji i odrasli nerijetko odustaju od odgoja pod izgovorom kako ‘gube bitku’ s tehnologijom, dodaje.

‘Ono što previđaju jesu njihovo životno iskustvo i zrelost, a to je upravo ono što treba adolescentima, u obliku vođenja i podrške, ne zabrana i kontrole. Odgoj ne započinje u adolescenciji, niti se tada s djecom uspostavlja odnos povjerenja i kvalitetna komunikacija – do tog perioda već moraju biti izgrađeni. Ukoliko jesu, ukoliko djeca i mladi u odraslima koji ih okružuju prepoznaju izvor podrške, onda imamo nezamjenjiv potencijal za pozitivan utjecaj u ovom periodu. Čak i kada naiđemo na adolescentne otpore, naš je zadatak slušati i pokušati razumjeti potrebe mladih, sada više nego ikada. Imali ili ne tisuće followera i svoje gadgete, svi žele provesti više vremena s onima kojima su važni – i poruku da su naši, bez obzira na sve. Mame i tate, učitelji i ostali važni odrasli moraju ostati najutjecajniji influenceri. I kad se ekrani ugase i ako njihove fotografije nisu savršene. Jer možda imaju 1000 online prijatelja, ali tko ih poznaje u stvarnosti?’ ističe.

Zato moramo dopustiti sebi učiti od djece, poručuje psihologinja.

‘Odrasli ne smiju dići ruke od odgoja pod parolom da je digitalni svijet nešto što je djeci blisko, a njima nepoznato. Pitajmo djecu što vole čitati, slušati, tko im se sviđa na društvenim mrežama i zašto jer kroz interes za njima bitne stvari pokazujemo da su oni nama bitni, što je prilika za novi zajednički interes s djetetom. Dok učimo o njihovu svijetu, imamo i priliku da ih usmjerimo kada prepoznamo opasnost. I napokon, prihvatimo to da je rečenica ‘kad sam ja bio u tvojoj dobi’ potpuno besmislena – ovo su neki drugi klinci i neka druga vremena, koja zahtijevaju drugačiji odgoj. Kad smo mi bili u njihovoj dobi, nismo ni čuli za društvene mreže i trošili smo gomilu novca da se čujemo s obitelji u inozemstvu. Hoćemo li zbog toga to činiti i sada? Vaše dijete nije vi – iako imate svoje iskustvo odrastanja, vaše dijete ima pravo na samo svoje, jedinstveno. Naš je zadatak pratiti ga i usmjeravati, ali ne i preusmjeravati. Ova generacija voli savjete i odgovore koji su primjenjivi u njihovoj realnosti, a ne one koji možda zrcale naša iskustva. Ali se možemo usmjeriti na osjećaje, strahove, želje i snove – to je nešto univerzalno, što ne poznaje generacijske granice’, upozorava Selak Bagarić.